Ako aktivnije pratite hrvatsku društvenu i političku scenu, sigurno vas je obradovala vijest da se ovih dana opet na kioscima pojavio tjednik Nacional. Novi glavni urednik Berislav Jelinić otkupio je sva prava na brandove i tiskanu arhivu nekad vrlo čitanog tjednika, kojeg je pokrenuo tragično preminuli Ivo Pukanić, a kako prenosi Večernji list, Jelinić će nastaviti s brojem 867, ali i istraživačkim novinarstvom i suradnicima koji su u Nacionalu bili prisutni i prije.
Osim tiskanog izdanja, u pripremi je i web portal. Novi izdavač je tvrtka Nacional News Corporation koju vodi Marko Kričanić, MUP-ov stručnjak za sigurnost, a Jelinić će se baviti uređivačkom politikom ponovo pokrenutog tjednika.
Jelinić ima pravo izdavati novine pod tim imenom (ili obavljati bilo koju drugu iz registriranih djelatnosti) do 2017. godine, do kada su registrirani u Državnom zavodu za intelektualno vlasništvo.
Nacional je od 1995. pa do svoga gašenja bio važan tjednik koji je oblikovao javni život. Razvojem Interneta, s vremenom se na portalu prikupila važna građa do koje se moglo doći uz nekoliko klikova mišem i usporediti važne događaje i teme koje je Nacional pratio, bez obzira na političku usmjerenost ili svjetonazorski pogled.
Vijest nije povratak Nacionala, nego nestala arhiva
Međutim usporedno s pokretanjem novog Nacionala, njegova web arhiva postaje nedostupna, a na svaki upit, rezultat pretraživanja bude negativan. Drugim riječima, vijest nije da se Nacional vratio na tržište, već da je izbrisana arhiva Nacionala, što znači da je izbrisano javno sjećanje na izjave i intervjue raznih osoba, osobito političara koje su u to vrijeme oblikovale politike aktualnih vlasti i oporbe. Mnogi od tih političara i javnih osoba i danas su u fokusu javnosti, a brisanjem arhive brišu se važne točke njihovog odnosa prema javnosti.
Je li arhivu nedostupnom učinio novi vlasnik, ili netko drugi, do trenutka pisanja ovog članka ostalo je nepoznato. Naime niti na web stranici koja reklamira novo tiskano izdanje, niti u impressumu časopisa nema niti telefona, niti e-maila uredništva. Navodi se tek fizička adresa izdavača.
Kako god bilo, dio povijesti hrvatske javne scene, promatrane iz specifičnog kuta, ali i dio istraživačkog novinarstva prekrio je zaborav.
Zaborav je inače temeljno određenje diktature. U komunizmu se zaborav vršio brisanjem činjenica i svakog spomena nepoćudnih ljudi. Poznata je Staljinova mjera brisanja iz enciklopedija svih onih koji su prestali biti miljenici režima. Kod diktatora “Made in Yugoslavia”, Tita, bilo je slično – o određenim temama bilo je zabranjeno govoriti.
Postmoderna ima drugi način zaborava – u diktaturi relativizma mediji vas neprestano bombardiraju novim sadržajima, showbussinesom,tračevima i žutilom. Znate što je Severina jutros obukla, ali ne znate što znači likvidacija Imunološkog zavoda za cijelo društvo. I usred takvog bombardiranja nebitnim istinama i bitnim lažima događa se brisanje arhive koje onemogućuje svakome da vidi što su prije nekoliko godina govorili Josipović, Sanader, Mesić ili netko peti. Je li to nelegalno? Možda. Je li nemoralno? Svakako.
