O državnim obilježjima i simbolici: Smije li Milanović ukidati državne simbole sa svoje inauguracije?

Foto: snimka zaslona, Ured RH; fotomontaža: narod.hr

Ako u internetsku tražilicu upišemo pojam „državna obilježja Republike Hrvatske“, doznat ćemo kako su to grb, zastava i himna. Pa ipak, ta tri osnovna obilježja ne iscrpljuju sve ono što hrvatsku državu označuje, određuje i čini prepoznatljivom u sferi komunikacije pomoću simbola. Toj sferi pripada sve ono što opisuje zbilju kojom hrvatska država jest, i to preko ustaljenih, a opet umjetniničkim elementima i estetikom prožetih izričaja, čije je glavno značenje čitljivo, a koje osim svojega osnovnoga sadržaja upućuje na dublju i nikada posve izrečenu i posve izrecivu zbilju državne povijesti i nacionalnoga duha.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Svi slojevi simboličkoga izričaja hrvatske države, od onih osnovnih te samim tim i najnedodirljivijih, pa do onih sporednijih i, razumije se, podložnijih promjeni, djeluju u dva smjera: s jedne strane prema van, izražavajući našu državnu posebnost (a u tom i samostalnost) u odnosu na ostale države i njihova specifična obilježja, a s druge strane prema unutra, „razgovarajući“ (jezikom simbola) sa sadašnjim hrvatskim naraštajima o državnoj i nacionalnoj povijesti i svem onom što je za hrvatsku državu konstitutivno, što ju čini upravo hrvatskom, a ne nekom drugom, i s upravo onakvom povijesti kakvu je imala, ali u obliku u kojem hrvatski narod sam svoju povijest shvaća i u kojem se na njoj i iz nje dalje izgrađuje.

Sve izrečeno o simbolima hrvatske države vrijedi na načelno jednak način i za sve ostale države, te stoga ne čudi da većina zemalja čuva svoje simbole kao znak prepoznatljivosti i vezu s vlastitom povijesti. Osim već spomenutih osnovnih obilježja, u sferu državne simbolike spada cijeli niz elemenata kao što su zgrade i prostorije najviših tijela državne vlasti, vojna, policijska, sudačka i ostala službena odijela, kako ona svakodnevna, tako i ona svečana (ova potonja na poseban način), nacionalna valuta, državni praznici te svečanosti vezane uz obilježavanje državnih praznika i spomendana ili pak primopredaje vlasti (npr. predsjednička inauguracija). Na jedan poseban način toj sferi pripada i službeni jezik.

Svaka simbolika, pa tako i državna, ima u sebi ono nešto obredno, nešto srodno religijskomu i duhovnomu području. Stoga osobama drukčijih svjetonazora i hladnoga odnosa prema duhovnoj i religijskoj zbilji, po načelu analogije i ovi simboli mogu biti odbojni te se činiti nepotrebnima. Ipak, simboli su činjenica koja prati svaku državu. Nema i nikada nije bilo države bez simbola, pa tako toga nisu bile oslobođene ni komunističke države (dapače, znale su u simboličkoj komunikaciji biti i izrazito napadne).

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ono što se razlikuje je odnos prema simbolima u pojedinim državama. Lako ćemo zamijetiti kako uspješne države koje drže do sebe, drže i do svojih simbola. Obično se prva našemu umu u tom smislu nameće Velika Britanija, ali ništa manje to ne vrijedi ni za Francusku ili Sjedinjene Američke Države. S druge strane imamo također primjer kada simboli postaju zlorabljeni u svrhu promidžbe jedne ideologije, kao što je to bio slučaj u totalitarnim sustavima, primjerice u Sovjetskom Savezu i Trećem Reichu (a kada je riječ o Hrvatskoj – u NDH i SFRJ).

Ipak, pogrješno je tvrditi kako su potonji primjer pretjeranoga poštivanja simbola. Države poput Velike Britanije istinski poštuju simbole zato što ih prihvaćaju onakvima kakvi jesu, kao baštinu primljenu od ranijih naraštaja, kao poveznicu s minulim vremenima i podsjetnik na ona povijesna iskustva koja su učinila državu onakvom kakvom ona jest, ukazujući istovremeno na vrijednosti koje treba čuvati. Dakako, svaki naraštaj unosi nešto novo (ne živimo na kraju povijesti) te riznicu simbola u pravilu predaje slijedećim naraštajima obogaćenu novim sadržajem. S druge strane, totalitarni sustavi ne skrbe za baštinu koju su naslijedili, već stvaraju nove simbole koji ne smjeraju održavanju veza s povijesti, već upravo kidanju tih veza i stvaranju od temelja novoga društva. Stoga fetišizacija simbola u totalitarnim sustavima ne može biti nazvana pretjeranim poštivanjem simbola i kao takva biti pouka nama danas da ne pođemo u smjeru totalitarizma pripisujući „pretjeranu“ važnost svojim državnim simbolima. Naprotiv, poštivanje baštinjenih državnih simbola je upravo lijek i zaštita od totalitarizma jer javni prostor ispunjava vrijednosno i povijesno provjerenim sadržajem te taj isti prostor štiti od pojave nekih novih simbola koji bi mogli imati za cilj proizvoljan preustroj države i društva.

Premlada država?

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Kada je riječ o raznim slojevima državne simbolike u Republici Hrvatskoj, obično nailazimo na nekoliko prigovora, koje ću podijeliti u tri skupine i pokušati redom na njih odgovoriti. Prvi je prigovor da smo mlada država i kao takva ne bismo smjeli izmišljati upitnu povijesnu simboliku. Ovdje je riječ o nerazumijevanju ne samo hrvatske povijesti, već i samoga Ustava. Nije slučajno što hrvatski Ustav ne započinje preambulom, već izvorišnim osnovama. Naime, hrvatska je država iznimno stara, mlada je jedino njezina neovisnost i sadašnji ustroj kao demokratske republike. Povijest njezine državnosti je na neki način povijest očuvanja elemenata hrvatske države u različitim nepovoljnim povijesnim uvjetima, a u tom smislu i očuvanja simbola hrvatske državnosti.

Unatoč državnim zajednicama u koje je Hrvatska stupala, ona nikada nije prekinula nit koja ju je vezala uz onu samostalnu srednjovjekovnu hrvatsku državu za čije simboličko međunarodno priznanje uzimamo 879. godinu i papino pismo knezu Branimiru. To čini hrvatsku državu jednom od starijih država u Europi. Ona još uvijek postoji samo zato što su se elementi te državnosti brižno čuvali kroz sva prethodna stoljeća. Povijest Hrvatske je povijest konzervacije svega onoga što predstavlja njezinu samobitnost. Stoga možemo reći kako devedesetih godina prošloga stoljeća hrvatska država u biti nije stvorena, već obnovljena. Stvorena je neovisna i demokratska Republika Hrvatska, na svim onim temeljima državnosti navedenima u izvorišnim osnovama Ustava.

Stoga je Hrvatska istovremeno i stara i mlada (premda je sa svojih već gotovo 30 godina neovisnosti dostatno zrela te je stigla stvoriti i ustaliti neke svoje posebne tradicije, običaje i simbole). Ono što se dogodilo devedesetih godina prošloga stoljeća kada je riječ o odabiru državnih obilježja i šire državne simbolike, nije bilo proizvoljno stvaranje ni iz čega, već razborito oživljavanje onoga što smo u svojoj povijesnoj riznici već skupili.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Kič i Tuđmanovi hirovi?

I tu se nazire odgovor na drugi prigovor kako je riječ o navodnom kiču i Tuđmanovim osobnim hirovima. Pritom su bitne dvije stvari. Kao prvo, devedesete su godine bile godine velikih promjena – Hrvatska je nakon mnogih stoljeća postala neovisnom državom. Stara je Hrvatska obnovljena u novoj, mladoj Republici Hrvatskoj. Takvi prijelomni povijesni trenutci su upravo ono vrijeme kada je dopušteno dirati neke stvari koje u jedno obično, mirno vrijeme nije dopušteno dirati. Novouspostavljena neovisna Hrvatska nije mogla naslijediti simbole iz komunističkoga vremena, koji nisu bili ništa drugo nego prekid s višestoljetnom tradicijom.

Stoga je predsjednik Franjo Tuđman imao tu povlasticu i odgovornost da ima posljednju riječ u vezi državnih obilježja i cijeloga simboličkoga ruha Republike Hrvatske. Tuđmana je dopušteno voljeti više ili manje, ili ga pak uopće ne voljeti, ali je njegova povijesna uloga i trenutak u kojem je bio predsjednik jedna činjenica i to se više ne može promijeniti. Stoga nečija odbojnost prema njegovoj osobi ne može biti opravdanjem za borbu protiv državnih obilježja i cijeloga simboličkoga sloja samo zato što je u njima vidljiv i njegov osobni pečat.

Zbog čega je Franjo Tuđman imao posebnu povlasticu da odlučuje o tim stvarima, čak i neovisno o njegovim zaslugama, već i zbog same činjenice što je bio prvi predsjednik neovisne Republike Hrvatske, ocrtat ću još jednim primjerom. Naime, da kojim slučajem nije donesen zakon o hrvatskom grbu u obliku u kojem ga danas imamo, a čija je najprepoznatljivija posebna sastavnica u odnosu na ranije inačice grba njegova kruna, danas, 2020. godine, prijedlog zamjene običnoga šahiranoga grba iz 1990. jednim takvim grbom zasigurno bi naišao na veliko odbijanje, možda i prosvjede, a optužbe kako je riječ o kiču, ili pak o nepoštivanju državnih simbola, bile bi osnovane. Dapače, ne moramo se služiti takvim hipotetskim primjerom, dosta je zamisliti kakva bi bila reakcija u javnosti da danas netko predloži promjenu hrvatskoga grba i dodavanje u isti nekih novih elemenata.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Međutim, devedesete su godine bile konstituirajuća vremena, i takav je grb unatoč manjim prigovorima postao općeprihvaćen u hrvatskom društvu te je s pravom dobio auru nedodirljivosti. Ali razlog tomu nije samo u činjenici da je odluka o takvu grbu donesena u prijelomnim vremenima, već i u još jednoj stvari, koja pokazuje da je Franjo Tuđman posjedovao duboko razumijevanje hrvatske državne povijesti kao i razumijevanje govora i uloge simbola. Naime, kao što je Hrvatska ujedno i stara i mlada, tako je i hrvatski grb ujedno i star i nov. Šahirani je grb ostao temelj, ali je dobio i novi dodatak, a to je kruna. Ta je pak kruna nova samo u svojem obliku, ali ne i u sadržaju, jer je obuhvatila stare pokrajinske grbove, koji su itekako poznati i važni u hrvatskoj povijesti, ali su sada dobili nov život, i to takav, da stojeći u kruni šahiranoga grba, označuju trajnu povezanost tih pokrajina s hrvatskom državom, a ne stoje nasuprot istomu kao izraz nekih autonomaških težnja i stranih presizanja.

I tu je glavna razlika između kiča i estetskih sadržaja koje ljudi prihvaćaju i poštuju. Pioniri i štafeta iz vremena SFRJ su primjer kiča, nepotrebne pompe čiji je jedini sadržaj ideologija, a jedini cilj kult ličnosti i ispiranje mozga. Odore hrvatske Počasno-zaštitne bojne nisu kič, već spomen hrvatske vojne povijesti, spomen i podsjetnik na činjenicu da smo stoljećima opstajali na granici svjetova, braneći kako svoju državnost, tako i europski mir pred ugrozom Osmanskoga carstva, te da su te iste vojne postrojbe koje su branile zemlju sudjelovale i u velikim ratnim zbivanjima u Europi te su tom zgodom zapažene ne samo po ratnom umijeću, već su dale i trajni doprinos svjetskoj modi u obliku kravate. Stoga ne vidim zašto bi u našem slučaju takve odore bile smiješne i kičaste, kada mnoge druge zemlje u Europi, pa i one sa siromašnijom povijesti, rabe svečane vojne odore za svečane prigode.

Pompa i trošak?

Treći je prigovor da se radi o nepotrebnom trošku i pompi koja se narodu nasilno nameće, a koja je izraz lažnoga domoljublja kojim se pokušavaju prikriti istinski problemi hrvatske države. O navodnim troškovima se ne želim previše raspisivati jer je i bez dublje raščlambe jasno kako je riječ o razmjerno malim troškovima čije smanjenje ne bi imalo nikakva utjecaja na hrvatsko gospodarstvo niti bi takvu uštedu itko osjetio. Riječ je o troškovima koje svaka država predviđa za takve stvari i koji u našem slučaju nisu posebno veliki, s obzirom da nemamo nekoliko kraljevskih palača koje moramo održavati ili kraljevsku obitelj koju treba hraniti i organizirati joj svečanosti krunidbe i kraljevskih vjenčanja. Dakako da stvari simboličke prirode nisu glavni hrvatski problem i da ne bi trebale biti glavna tema. Ali to je isto tema, i zaslužuje svoje mjesto.

Glede rasipanja državnim novcem, to je doista jedan od istinskih problema, ali upravo je stvaranje iluzije o uštedi na ovakvim stvarima mazanje očiju javnosti pred pravim rasipništvom i sumnjivim financijskim pothvatima koji se odvijaju negdje drugdje. Uostalom, nije li veće rasipništvo preuređivanje Dvorane Ban Jelačić u Banskim dvorima (u kojoj se održavaju sjednice Vlade) i to na način da joj se oduzme izgled na koji smo navikli i koji je imao svoju prepoznatljivost, a kako bismo dobili ogoljenu i bezličnu bijelu prostoriju koju sasvim slučajno spašava nekoliko neočekivano pronađenih oslikanih zidova iz starijega vremena? Ali eto, prostorije su navodno opremali hrvatski proizvođači, što je argument koji bi valjda trebao začepiti usta svakomu tko ima neki prigovor, pa su se ti isti proizvođači i razni „umjetnici“ već pomamili za novim angažmanom i ovih dana u glasilima zagovaraju slično preuređenje Predsjedničkih dvora na Pantovčaku.

Kada je riječ o pompi i lažnom domoljublju, to je svakako prigovor koji može biti opravdan. Stavljanje pretjeranoga naglaska na ceremonijalnu pompu može biti zlorabljeno kako bi državnik laskao svojim taštinama, a ono što bi trebalo biti dostojanstveno u konačnici učinio smiješnim. Međutim, tada nije problem u simbolima, već u osobi koja ih zlorabi. Časti vezane uz obnašanu dužnost ne služe veličanju osobe na dužnosti, već poštovanju prema samoj dužnosti, prema državi i prema njezinoj povijesti. To ćemo shvatiti tek ako naučimo poimati vlast kao odgovornost i služenje, a ne kao osobni prestiž i slavu.

Ispravno poimanje visokih državnih dužnosti i simbola vezanih uz te iste dužnosti postavlja njihova nositelja u stav poniznosti i poštovanja prema odgovornosti koja mu je pripala. To je ujedno i stav s kojim treba pristupati cijeloj ceremonijalnoj estetici koja prati obnašanu dužnost. Nositelj dužnosti nije njezin vlasnik. Pokoravajući se običajima do kojih su držali njegovi prethodnici, izražava svijest kako je on kao osoba u tom nebitan, bitna je samo država i njezino dostojanstvo te dobrobit građana.

Isti odnos obvezuje i prema Ustavu i zakonima. Nažalost, u javnosti postoji osjećaj kako se prema istima prečesto vrši nasilje radi osobnih političkih probitaka ili financijske koristi. Postoji nešto slično u kršenju zakona i običaja. U oba je slučaja riječ o nedostatku poštovanja prema državi i uzdizanju sebe iznad iste. Kršeći zakone, učinjena je šteta obično izravnija, kao i kazna koju određuje sud. Kršeći običaje, učinjena šteta nije možda vidljiva odmah, ali ju procjenjuje povijest. I povijest također određuje kaznu.

Što slijedi?

Uoči inauguracije novoodabranoga predsjednika Zorana Milanovića, doznali smo kako se ista ne će održati na Markovu trgu. Ovo bi se odstupanje od tradicije i moglo razumijeti na temelju pragmatičkih argumenata vezanih uz pozivanje određenih uzvanika i uz određene političke posljedice koje se skromnijom inauguracijom na Pantovčaku mogu izbjeći. Iznimno odstupanje od nekih elemenata koji su se uobičajili nije smak svijeta, tradicije se ne treba uvijek držati kruto te svaki predsjednik može nečim posebnim obilježiti svoj mandat.

Međutim, najava iz krugova novoodabranoga predsjednika o vjerojatnom napuštanju tradicionalnih odora Počasno-zaštitne bojne, te određeni glasovi koji već zahtjevaju preuređenje unutrašnjosti Predsjedničkih dvora i njihovo „osuvremenjivanje“, uzrokuju zabrinutost svakoga komu su takve, naizgled čisto formalne stvari na srcu. Ipak, te formalne stvari imaju puno dublje značenje na koje sam ovim člankom pokušao ukazati.

Uobičajeno je da se za simbole i povijesnu ostavštinu više skrbe ljudi konzervativnoga svjetonazora nego osobe lijevih i liberalnih stavova. To je nekako upisano u ta dva različita shvaćanja svijeta i politike. Normalna stvar je također i promjena vlasti. Nitko ne očekuje od predsjednika koji dolazi s ljevice da skrbi o simbolima s jednakim žarom kao i uvjereni konzervativac. Pa ipak, bilo bi dobro kada bismo se oko nekih načelnih stvari mogli svi skupa složiti.

Neovisna smo država već gotovo 30 godina i moramo se osloboditi dojma kako državu cijelo vrijeme tek stvaramo. Hrvatska država, koja je istovremeno i stara i mlada, dostatno je dugo neovisna i morala bi se riješiti osjećaja da je tek na početku svojega postojanja i da se sve može mijenjati i graditi iznova, bilo da je riječ o pitanjima vezanima uz sam državni ustroj, ili da je riječ o pitanjima simboličke naravi. One tradicije i običaje koji su se ustalili u posljednjih 30 godina, simbole na koje se je narod uspio naviknuti i prihvatiti ih, ne bi trebalo dirati neovisno o svjetonazoru.

Republikanska garda u Francuskoj izgleda i mnogo kitnjastije od naše Počasno-zaštitne bojne, ali nije je se odrekao ni socijalist Hollande, ni liberal Macron. U francuskom je društvu ona prihvaćena kao jedan simbol koji se ne dira. Volio bih kada bismo se i mi u Hrvatskoj znali na takav način složiti oko nekih stvari koje nisu ni lijeve ni desne, već su jednostavno naše zajedničke. Stoga ipak želim biti optimist i nadati se kako predstojeći petogodišnji predsjednički mandat ne će biti obilježen zatiranjem običaja i simbola, već njihovim očuvanjem i poštivanjem, a samim tim i određenim sazrijevanjem hrvatske politike.

*Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.