Djelovanje svakoga državnika slojevito je: obuhvaća pitanja unutarnje i vanjske politike, gospodarstva, kulture, pravosuđa, socijalne osjetljivosti itd. Stoga ni ukupna ocjena djelovanja Franje Tuđmana ne mora biti jednaka ocjenama djelovanja pojedinih spomenutih segmenata politike u razdoblju u kojem je on bio na vlasti. Nažalost, mnogi zaključci u raspravama o radu, rezultatima i ostavštini predsjednika Franje Tuđmana nisu utemeljeni na povijesnim izvorima, a njihov cilj nije objektivno, kritičko promišljanje. U njima se zanemaruje složenost političkih i vojnih, ali i gospodarskih prilika tijekom predsjedničkog mandata Franje Tuđmana.
Predsjednik u dramatičnom razdoblju hrvatske povijesti
No, u vrednovanju značaja i uloge predsjednika Franje Tuđmana u hrvatskoj povijesti ne mogu se zaobići činjenice da je pod njegovim vodstvom, u onako teškim političkim i vojnim okolnostima kakve su bile 1990. i 1991., stvorena suvremena Republika Hrvatska i obranjena od nemilosrdne srpske agresije, da je pod njegovim vodstvom Hrvatska uspjela izboriti međunarodno priznanje i osloboditi okupirane dijelove svoga teritorija, te da nakon dugo vremena Hrvati u tom razdoblju nisu međusobno ratovali.
Istina je da glavne zasluge za obranu i pobjedu Hrvatske u Domovinskom ratu pripadaju hrvatskom narodu i svim građanima koji su Lijepu našu prihvatili kao svoju državu, prije svega braniteljima, koji su se s oružjem izravno suprotstavili neprijatelju. Ali istina je i da se pritom ne može zanemariti uloga Franje Tuđmana i činjenica da je on bio predsjednik Republike Hrvatske u tom dramatičnom razdoblju hrvatske povijesti.
Stvorena suverena demokratska država
Usprkos svemu, za vrijeme predsjedničkog mandata Franje Tuđmana stvorena je suverena demokratska država sa svim formalnim mehanizmima zapadne demokracije. Pri opravdanom pitanju jesu li ti mehanizmi uvijek djelovali onako kako bi trebali, ne smije se zanemariti spomenuti kontekst vremena o kojem govorimo.
Nedostatak demokratskog standarda kakav je u razvijenim zemljama zapadne demokracije tijekom mandata predsjednika Tuđmana, primjedba je koja se, bez obzira na kontekst toga vremena, ne može ignorirati. Razdoblje u kojem je predsjednik Tuđman bio na vlasti nije razdoblje idealne demokracije, niti se u uvjetima neposrednog prelaska iz komunističkog u višestranački sustav i nametnutog rata to moglo očekivati. Pojedine pojave, koje se ističu kao nedostaci hrvatskoga društva u Tuđmanovom vremenu, primjetne su i danas.
Iskrivljena medijska slika Tuđmana
Zbog toga držim da se bez ozbiljne argumentacije i znanstveno utemeljenih podataka ne može govoriti o „Tuđmanovom mračnom režimu“ i „svjetlosti demokracije koja je zasjala nad Hrvatskom nakon njegove smrti“, kako nas u dijelu glavnih medija u Hrvatskoj pojedinci pokušavaju uvjeriti zadnjih 15-ak godina.
Bila bi zanimljiva znanstveno utemeljena usporedba djelovanja pojedinih segmenata društva u razdoblju Domovinskoga rata i nakon 2000-te, kad je Hrvatska „detuđmanizirana“.
Pomirenje ljudi a ne ideologija
Jedna od posljedica „detuđmanizacije“ je danas primjetna duboka ideološka podjela hrvatskoga društva, što je u suprotnosti s politikom pomirbe hrvatskoga naroda, kojom je predsjednik Tuđman nastojao nadvladati ideološke suprotstavljenosti, čiji su korijeni u događajima iz Drugog svjetskog rata. Pomirenje hrvatskoga naroda predsjednik Tuđman smatrao je preduvjetom za uspostavu samostalne hrvatske države. Dakako, riječ je o pomirenju ljudi, a ne ideologija!
U svakom slučaju, otvorena rasprava o svemu navedenome značajka je demokratskoga društva, uz napomenu i jasno istaknuti kriterij, da argumenti u raspravi trebaju biti podređeni znanstvenoj metodologiji, a ne političkom cilju. Prilog za takvu raspravu su i riječi bivšeg predsjednika Republike Italije Francesca Cossige, koji je, razumijevajući okolnosti u kojima je predsjednik Tuđman bio na vlasti, izjavio: „…Danas ga mnogi kritiziraju i kažu da je imao čvrstu ruku. Pitam se bi li bilo moguće načiniti čudo, koje je on načinio davanjem neovisnosti Hrvatskoj, da nije ponekad upotrijebio i čvrstu ruku prema vani i unutra. Svojom politikom uspio je vratiti krajine koje su bile okupirane.“
Jednako tako, unutarnju politiku predsjednika Tuđmana treba promatrati i kroz odluku, mnogi će reći presudnu političku odluku, o stvaranju Vlade nacionalnog jedinstva početkom kolovoza 1991., koja je s ciljem spašavanja Hrvatske okupila stručnjake iz različitih političkih stranaka. Među ostalim, i ta je odluka razlog zbog kojih mnogi smatraju da je od svih političara koji su Hrvatsku vodili od osamostaljenja do danas samo predsjednik Tuđman bio državnik.
Glavni ciljevi predsjednika Tuđmana bili su stvaranje suverene Hrvatske i njezina reintegracija u Europu. Tuđmanov ideal bila je Hrvatska koja će obuhvatiti što više Hrvata, ali je istodobno svoju politiku oblikovao u skladu sa zahtjevima međunarodne zajednice, prihvaćajući međurepubličke granice kao državne! Podržao je organiziranje Hrvata u Bosni i Hercegovini, kao reakciju na poteze srpske politike u toj državi, ali u granicama te države, sve dok ona bude postojala. Opstojnost Hrvata na području povijesne Turske Hrvatske, odnosno Banovine Hrvatske, smatrao je vitalnim hrvatskim interesom. Istodobno, nije odbio niti jedno rješenje koje je u Bosni i Hercegovini predložila međunarodna zajednica. Na kraju, upravo su hrvatske snage značajno pridonijele obrani BiH od velikosrpske agresije, a hrvatsko-muslimansko savezništvo omogućilo je slamanje srpske opsade muslimanske enklave u Bihaću i oslobađanje znatnih dijelova BiH, te završetak rata u Bosni i Hercegovini.
Niti jedan vođa nije imun na pogreške
Niti jedan vođa, niti jedna politika nije imun na pogreške. O ozbiljnosti nekih pogrešaka može se raspravljati, ali predsjednik Tuđman ne može biti odgovoran za sve negativno u hrvatskom društvu, kako mu „pakiraju“ oni koji se ne mogu pomiriti s činjenicom nastanka neovisne hrvatske države. Dio neutemeljenih kritika upućen je iz neznanja. Osobno sam prema liku i djelu predsjednika Tuđmana bio znatno kritičniji u razdoblju dok sam podatke o njegovu radu crpio samo iz medija, nego sada kad imam uvid u brojne izvore, koji pokazuju da niz navoda u medijima o njemu nije točan. Naravno, dio kritika je opravdan, jer nitko nije bezgrešan, a živimo u demokraciji, stvorenoj u Tuđmanovo vrijeme, u kojoj od kritičke raščlambe nisu pošteđeni ni predsjednici države. Vrijeme „velikih i nepogrešivih vođa“, nadam se, zauvijek je iza nas. I to je demokratsko naslijeđe iz Tuđmanova razdoblja.
Prema tomu, usprkos ratu, te usprkos problemima uobičajenim za države koje su prelazile iz jednopartijskoga u višestranački sustav, odnosno iz totalitarizma u demokraciju, a koji su se posebno odrazili na gospodarskom planu i raslojavanju društva u razdoblju u kojem je F. Tuđman bio na vlasti, može se zaključiti da je samostalna i slobodna, međunarodno priznata i demokratska Republika Hrvatska, kao i pobjeda u nametnutom ratu, rezultat koji predsjednika Tuđmana svrstava među najzaslužnije osobe hrvatske povijesti.
Kad ocjene budu donesene hladnom glavom…
S obzirom na današnje stanje u Hrvatskoj, riječi nekih stranih političara o Franji Tuđmanu, među kojima je i Henry Kissinger, izgledaju proročanske: predsjednik Tuđman bit će veliki čovjek hrvatske povijesti, ali ne za života, već kada ocjene budu donesene hladnom glavom, a s većim vremenskim odmakom, sve jasnija će biti istina da je najsvjetlije razdoblje hrvatske povijesti zauvijek obilježeno njegovim imenom.
A što hrvatski narod misli o predsjedniku Tuđmanu, govore tisuće svijeća zapaljenih na njegovu grobu prigodom obljetnice njegove smrti ili na Dan mrtvih…
*Doc. dr. sc. Ante Nazor ravnatelj je Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata
Tekst se nastavlja ispod oglasa
