Odvjetnica i stručnjakinja za medijsko pravo Vesna Alaburić bila je gošća Novog dana gdje je govorila o govoru mržnje.
“Hrvatska već godinama i desetljećima ima problem s govorom mržnje, no mislim da smo se relativno dobro nosili s time. Problem je kada političari svaku kritiku, pa i kada ona u sebi sadrži mrzilačke elemente, smatraju govorom mržnje. Ona to nije, jer je govor mržnje ono što karakterizira netrpeljivost, netolerancija prema određenim društvenim skupinama koje su definirane prema nekim kriterijima”, kazala je odvjetnica Vesna Alaburić koja je u Haagu branila Milivoja Petkovića.
> UiO zatražila još 2017. od Plenkovića da zaustavi govor mržnje u Pupovčevim Novostima
> Analiza: Što kad glavni radikalizator progovori o radikalizaciji?
“Drugi problem je što mi se čini da poistovjećujmo govor mržnje i pozivanje na nasilje, a pozivanje na nasilje je ono što je u društvu dopušteno ograničiti svim raspoloživim mjerama”, dodala je Alaburić.
Govor mržnje treba biti uređen zakonima i konvencijama i to je napravljeno, ističe, ali dodaje kako je naš Kazneni zakon možda nedostatak u tom pogledu, “on sankcionira govor mržnje ako govornik ima namjeru da potakne na nasilje i mržnju prema manjinskim skupinama. Ako nema tu namjeru, on neće biti kažnjen, bez obzira na sadržaj”.
Dodaje i da ne smijemo sprječavati slobodu javne rasprave te da kritika vladajućih, političara ne smije biti sankcionirana kazneno.
“Izražavanje vlastitih političkih stavova koji uključuju žestoku kritiku državnih dužnosnika po mojem mišljenju ne može podlijegati nikakvim ograničenjima, a pogotovo ne kaznenim. Vrijeđanje nekog pomoćnika ministra ili premijera na ulici nikako ne može biti kazneno djelo i ne smije biti kažnjivo, niti kod nas, niti u bilo kojem drugom demokratskom društvu”, jasna je Alaburić koja kaže da u tom slučaju možemo eventualno govoriti o prekršaju.
Ona pravi razliku između javnih rasprava u kojima se možda i upotrebljavaju uvredljive riječi, ali koja je u konačnici razmjena ideja ili ideoloških stajališta i onoga što je potpuno diskreditiranje sugovornika ili dijela populacije s aspekta zaštite domovine, naroda.
“Rekla bih da su neke granice slobode govora – ne samo pozivanje na nasilje, nego širenje netrpeljivosti – da nekoga prozovete državnim neprijateljem, izdajnikom ili veleizdajnikom, četnikom jer je Srbin. U tom trenutku, ako želiš nastupati protiv te osobe, braniš svoj narod domovinu zemlju i mislim da je od takvog jednog diskursa i potezanja oružja zaista jedan mali korak”, zaključuje.
