Europski sud za ljudska prava je dana 10.06.2021. godine donio presudu kojom je Republika Hrvatska izgubila još jedan u nizu sporova protiv svojih građana, a na štetu ostalih građana, i to obzirom da se visoki iznosi troškova i naknada koje je Republika Hrvatska dužna podmiriti naknađuju iz javnih prihoda.
Do kada?
U ovom konkretnom predmetu predmet spora su desetljećima neregulirani odnosi bivših nositelja stanarskog prava i vlasnika stanova kojima su privatni stanovi oduzimani nacionalizacijom za vrijeme bivše države, a koje je naš, primarno zakonodavni, sustav neintervencionističkim pristupom, a pomalo i po principu «zavadi pa vladaj», stavio na marginu društva.
Naime, po okončanju Drugog svjetskog rata u razrušenoj nam novonastaloj državi pojavljuje se potreba za smještajem znatnog broja širokih lutajućih masa te su se krajem 40-ih godina 20. stoljeća, uznapredovalom poslijeratnom obnovom i izgradnjom, stvorili uvjeti za namirenje ove društvene potrebe te je država zatečeno stanje podvela pod pravni institut nacionalizacije i stanarskog prava.
Novoizgrađeni, nanovo obnovljeni, konfiscirani, oteti, i ini stanovi davani su na korištenje raznim društvenim skupinama, radnicima, proleterima, funkcionerima i eliti, te je tada došlo do tzv. «prve pljačke». Oni koji su pošteno zarađivali svoja stanarska prava postali su kolateral korumptivnih struktura koje su izvan i pored zakona, «kojeg se ne valja držati kao pijan plota», grabili i jamili koliko su usta široka, a želudac dubok. Korupcija, dakle, nije novijeg datuma i ne pozna ideologiju, političko i vjersko opredjeljenje, spol, dob i omiljenu boju ili dizajn. Tom prvom pljačkom, naravno, izgubili su i privatni vlasnici nekretnina u koje su useljavani nositelji stanarskog prava no tada se, naime, živjelo za narod i druge pa je to valjda bilo lakše podnijeti.
Drugi val pljačke dogodio se desetak godina kasnije krajem 50-ih početkom 60-ih godina prošlog stoljeća kada se netko sjetio da se ipak ne može imati previše pa se daljnjom nacionalizacijom skidalo glave latifundijama te bi ono što su imali previše bilo oteto, a oteto je prokleto pa se to prokleto baš i nije previše otimalo onima koji su bili «unutra» i znali što treba učiniti i kome platiti za «pošteno suđenje».
Daljnjih tridesetak godina obrazac se, manje više, što mu i je u naravi, ponavljao.
Dolaze 90-e, Hrvatska se osamostaljuje, a s time u dotu dobiva i obiteljsko zlato i obiteljske tajne. Kako se stanarsko pravo nikako nije uklapalo u suvremena, demokratska, civilizirana, prokapitalistička poimanja pravnog poretka, na nasadama ustavnosti, zakonitosti, pravičnosti, pravednosti i humanizma velikih i nepogriješivih zapadnoeuropskih civilizacija, nastojao se napraviti transfer jednog pravnog instituta u drugi koji bi prošao što bezbolnije i sa što manje javnog komešanja.
Tada dolazi do treće pljačke te se 1992. godine donosi Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo gdje se dvije kategorije «stanara» dijele i to na one koji su imali prava korištenja na stanovima koji su bili u privatnom vlasništvu i one koji su bili u stanovima u državnom (društvenom) vlasništvu, a to na način da su drugi mogli otkupiti stanove u kojima su živjeli dok su prvi, i dan danas, relikt, mamut u Sibiru, komarac u jantaru.
Ne znajući što da radi sa ovima prvima, država 1996. godine donosi Zakon o najmu stanova kojim propisuje da su ovi prvi, kakti sada, najmoprimci, a ne više stanari (pisali bi i Englezi i Amerikanci: Zebra, ali bi izgovor bio drugačiji) te ih, malo pomalo, kroz godine, počinje deprivirati od njihovih prava, sakatiti, te doslovno prirodnom selekcijom (protekom vremena) eliminirati. Danas takvih oldtimera u našoj državi imamo oko 7500 jedinki.
No, šutnjom se rješavajući jednih podignut je glas drugih, ranijih privatnih vlasnika stanova u kojima stanari/najmoprimci presporo odumiru, te su oni, još radno sposobni, počeli štititi svoja prava (razumno i legitimno) te tražiti da država napokon preuzme svoju ulogu i razriješi Gordijski čvor – vrati im stanove, da odgovarajuću naknadu, kompenzira oduzeto.
Kako je državi trebalo sredstava za farbanje tunela, koji su se farbali točno 20 godina, a nastavili bi se farbati i dalje da 2014. godine Europski sud za ljudska prava nije opalio Hrvatskoj pljusku prvom ovakovom odlukom u predmetu (privatnog vlasnika) Statileo protiv RH gdje je sve ovo navedeno supsumirao u sintagmu «kaj radite, jeste li Vi normalni» i naložio da za ljubav i spasenje i privatnih vlasnika stanova i «stanara» donese razmjerno i pravično rješenje te zakonodavno uredi ovo pitanje «kako dragi Bog zapovijeda».
Ne bi bilo zgorega napomenuti da je Ustavni sud RH još 1998. godine, kada napravimo REW, napisao/rekao isto što i Europski sud za ljudska prava 2014. godine, no u međuvremenu su se farbali tuneli pa je stoga bilo previše omamljujućih plinova u zraku, a i boja je bila skupa.
RH 2018. godine, u «ekspresnom» roku od 4 godine od presude Statileo protiv Republike Hrvatske, donosi novi Zakon o najmu stanova kojim nastoji (a na nastojanju je i ostalo) sretnije regulirati odnose odumiruće vrste (žigosanih) i grubo obespravljenih privatnih vlasnika dodatno opterećujući prve na uštrb drugih (četvrta pljačka), a umjesto da, kako je to trebalo od samog početka, zavuče ruku u kesu umrljanu vodootpornom bojom i time ispravi gotovo stoljetnu nepravdu.
Ovaj zakon potom «pada» na Ustavnom sudu RH 2020. godine, stvari se vraćaju na početak, a na početak ove priče se vraćamo, ali istovremeno prema njezinom kraju idemo, i mi kada Europski sud za ljudska prava dana 10.06.2021. godine u predmetu Skelin-Hrvoj i Đuričić vs RH donosi presudu kojom je Republika Hrvatska izgubila još jedan u nizu sporova protiv svojih građana, a na štetu ostalih građana, i to obzirom da se visoki iznosi troškova i naknada koje je Republika Hrvatska dužna podmiriti naknađuju iz javnih prihoda.
Sapienti sat!
* Dipl. iur. Karlo Novosel, ugledni je zagrebački odvjetnik iz Odvjetničkog ureda Karlo Novosel. U svakodnevnom radu veliku pozornost pridaje mirenju kao načinu rješavanja sporova te sudjeluje u postupcima mirenja pred različitim državnim i nedržavnim institucijama. Od 2019. član je Nadbiskupijskog pastoralnog vijeća Zagrebačke nadbiskupije, a od 2020. član Upravnog odbora U ime obitelji.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
