Prije svakih izbora u Hrvatskoj vode se žučne polemike o tome kako unaprijediti izborni proces, učiniti ga demokratičnijim, te izbjeći sve zamke partitokracije. Pri tome se često spominje belgijski matematičar Victor D’Hondt, (1841-1901) koji je osmislio način raspodjele glasova birača u zastupničke mandate, proporcionalnim izbornim sustavom još davne 1899. kada je sustav prvi puta i primjenjen.
Prema D’Hondtovoj metodi najprije se izračuna biračka masa svake izborne liste koju čini ukupan broj glasova koji su dali glasači u nekoj izbornoj jedinici pojedinoj izbornoj listi. Pretpostavimo da je na izborima u jednoj izbornoj jedinici u kojoj se bira 5 zastupnika, lista stranke A dobila 4160 glasova, lista stranke B 3380 i lista stranke C 2460 glasova. Ti izborni rezultati svake liste predstavljaju njihovu biračku masu. Kada je utvrđena biračka masa svake liste, ona se dijeli sa 1, 2, 3, 4 i 5 (toliko zastupnika se biralo u ovom primjeru) te se dobiveni rezultati poredaju po veličini.
Od svih dobivenih rezultata odabere se onaj rezultat koji je zajednički djeljitelj za prvih 5 rezultata (jer se u primjeru bira pet zastupnika), a to je 1690.
Taj je broj zajednički djelitelj i njima valja podijeliti biračku masu svake liste kako bi se dobio broj zastupnika koji idu u Sabor sa te liste
biračka masa liste A – 4160 : 1690 = 2 –> 2 zastupnika sa liste A ide u Sabor
biračka masa liste B – 3380 : 1690 = 2 –> 2 zastupnika sa liste B ide u Sabor
biračka masa liste C – 2460 : 1690 = 1 –> 1 zastupnik sa liste C ide u Sabor
Iz dobivenih rezultata slijedi da su liste stranaka A i B dobile po dva zastupnička mjesta, dok je lista stranke C dobila jedno zastupničko mjesto. Vidljivo je da se pri djeljenju biračke mase najčešče dobiva rezultat sa ostatkom koji valja zaokruživati tako da se primjenom D’Hondtove metode ne postiže potpuno razmjerna zastupljenost u predstavničkom tijelu. U slučaju da je neka lista dobila manje od1690 glasova – ne bi dobila niti jednog zastupnika, tj. svi glasovi koji su išli toj listi bi “propali”.
Ovu metodu u svom izbornom zakonodavstvu primjenjuju Argentina, Austrija, Belgija, Bugarska, Čile, Kolumbija, Hrvatska, Finska, Mađarska, Izrael, Japan, Makedonija, Nizozemska, Poljska, Portugal, Škotska, Slovenija, Španjolska, Srbija, Turska i Wales.
Zna li se kod nas kolika je ukupna masa birača u RH?
Ministar uprave Arsen Bauk, potvrdio je da u Hrvatskoj ima 3,5 milijuna birača, ali da 250.000 “birača duhova” predstavljaju “logičnu i legitimnu razliku”. “Logična i legitimna razlika” o kojoj govori ministar Bauk iznosi 7% biračkog tijela što je nepojmljivo za bilo koju drugu zemlju Europske unije. Ministarstvo uprave i dalje ima dva sustava za vođenje evidencije o broju birača (registar birača i popis birača) – suprotno standardima Europske unije.
Proporcionalni izborni sustav i teritorijalna podjela na izborne jedinice – drugi dio problema
Na poslijednjim parlamentarnim izborima na razini cijele RH, kao interesantan primjer navodimo slijedeći slučaj. Laburisti su sa 121.785 glasova. dobili čak 6 mandata. Pravaši su sa osvojenih 135.802 glasova ostali na samo jednom mandatu, iako su dobili više glasova od laburista. Razlog tomu je kocentriranost glasova laburista u nekoliko jakih županija, dok su se glasovi HSP Ruže Tomašić raspršili po cijeloj Hrvatskoj. Nakon toga su naravno, D’Hondtovom metodom, podijeljeni između najvećih stranaka. Riješenje za ovaj problem je ukrupnjavanje izbornih jedinica jer se u tom slučaju smanjuje utjecaj zaokruživanja (pogreške) D’Hondotove metode.
Postavlja se i pitanje previsokog izbornog praga, koji sada iznosi 5% i ograničava mogućnosti za ulazak u parlament, ukoliko se nema jaku stranačku infrastrukturu i dovoljno novca za izbornu promidžbu. U Danskoj je izborni prag npr. 2%. Zagovornici izbornog praga od 5% pozivaju se na stabilnost političkog sustava, zbog manjeg broja stranaka koje mogu ući u Sabor. To je samo djelomično točno, jer i najnepopularnije stranke mogu dobiti mandate, ukoliko predizborno koaliraju s velikim strankama i svrstaju se u neki od političkih blokova. Veliko je pitanje i treba li nam uopće toliko stabilan sustav, u kojem građani nemaju mogućnosti niti načina promjeniti vlast prije redovnih izbora, pa makar rezultati njihovoga rada vodili zemlju ravno u propast. Odnosno koja je korist od stabilnog političkog sustava, ukoliko je zbog nesposobnosti političara gospodarstvo i zemlja u stanju rasula?
Zašto političke elite odbijaju uvođenje preferencijalnog glasovanja?
Ovo odražava njihovu želju da sačuvaju glavni izvor svoje moći, a to je svakako mogućnost slaganja stranačkih lista, od kandidata i redoslijedom za koje se sami odluče. Na taj način predsjednici stranaka, osiguravaju nedodirljivost i neograničen utjecaj u stranci, kako u središnjicama, tako i u cijeloj Hrvatskoj.
Birači koji izađu na izbore u stvari će birajući ponuđene kandidate na listi ispuniti većinu želja stranačkih čelnika. Na taj način će se nastaviti negativna kadrovska selekcija koju naše parlamentarne stranke provode već godinama. Sabor će umjesto središnjeg mjesta demokratskog odlučivanja, ostati mjesto na kojemu se glasačkom mašinerijom, uz dizanja ruku prema naputku vodstva stranke i dalje u stvari neće odlučivati o ničemu. Sve ključne odluke, donositi će se u središnjicama stranaka. A do kuda je Hrvatsku takav način odlučivanja doveo, svjedoci smo upravo proteklih godina.
Bez obzira na brojne primjedbe domaće javnosti D’Hondtova metoda je u upotrebi u niz europskih država, npr. Finskoj, Austriji, Mađarskoj, Belgiji, Poljskoj, Sloveniji itd., kao i tri Južnoameričke države Argentini, Kolumbiji i Čileu.
Iz ovoga bismo mogli zaključiti kako u Hrvatskoj nije problem samo u D’Hondtovoj metodi, nego i u nizu drugih nedostataka zbog kojih se prevelik broj glasova raspoređuje mimo volje glasača iskazanih na biralištima, te u nedovoljnoj mjeri odražava volju birača.
Zbog toga je jedan od osnovnih problema našeg demokratskog sustava upravo negativna kadrovska selekcija u strankama, koja dovodi do niza problema u funkcioniranju institucija, jer se gotovo redovito stranački interesi prepostavljaju općim, kao i potrebama društva u cjelini.
Kako dalje?
Prije godinu dana inicijativa U ime obitelji prikupila je više od 380 000 potpisa hrvatskih birača za promjenu izbornog sustava pod geslom “Birajmo zastupnike imenom i prezimenom”. Promjene koje je zatražilo, suprotno tvrdnjama ministra Bauka, više od 10% hrvatskih birača uključivale su 3 preferencijalna glasa, zabranu zajedničkih izborni lista (predizborno koaliranje), dopisno ili elektroničko glasovanje za hrvatske državljane izvan Hrvatske, izjednačavanje broja birača u izbornim jedinicama, sniženje izbornog praga sa 5 na 3 posto… promjene koje bi dovele do toga da o saborskim zastupnicima u većoj mjeri odlučuju birači, a ne šefovi stranaka. Kao rezultat ove inicijative – protiv koje su bile obje najveće stranke – HDZ i SDP – ipak je za ove izbore uveden jedan preferencijalni glas. Nedovoljan, ali ipak mali korak prema naprijed.
Unutarnjom demokratizacijom stranaka, do izražaja bi mogli doći sposobni ljudi koji su u sadašnjim okolnostima tamo potisnuti u drugi plan. Naposlijetku, to bi bio dobar smjer, koji bi nam mogao pomoći da izađemo iz svekolike gospodarske i moralne krize, koja nam razara društvo.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
