Abolicija i kažnjavanje ratnih zločina nakon najave gradonačelnika Vukovara da će se u tom gradu ovog mjeseca održati prosvjed zbog nekažnjavanja i neprocesuiranja srpskih ratnih zločinaca ponovo je tema. HDZ-u je, izgleda, teško prihvatiti da bi netko mogao biti revoltiran time što se ne kažnjavaju srpski ratni zločinci, i sve je protumačeno kao “napad na Plenkovića” što je pokrenulo novi val “čistki” u HDZ-u.
No što su činjenice o zakonu o aboliciji? Donosimo pregled bitnih činjenica i brojeva.
Kad je donesen i na koga se zakon odnosi?
Hrvatski zakon o aboliciji – službeno, Zakon o općem oprostu – donesen je 20. rujna 1996. godine. Kolokvijalno se u Hrvatskoj naziva zakonom o aboliciji, a oprost sudionicima oružane pobune protiv Republike Hrvatske se kolokvijalno naziva abolicijom.
Valja napomenuti da “abolicija” ovdje nije posve primjeren izraz jer se ta riječ inače odnosi na oprost kazne kao akt milosti pobjednika i dobre volje prema neupitnom zločincu, a ne kao znak slabosti, kako ga danas nerijetko tumače oni koji su abolirani, niti abolicija znači da počinjena djela za koja je netko aboliran nisu zločini, baš naprotiv.
Hrvatska je prije ovoga Zakona imala još dva slična koji su trebali poslužiti kao poziv Srbima da prihvate hrvatsko državljanstvo, prvog je Hrvatski sabor donio je 25. rujna 1992. godine, pod imenom Zakon o oprostu od krivičnog progona i postupaka za krivična djela počinjena u oružanim sukobima i u ratu protiv Republike Hrvatske, a odnosio se na razdoblje počinjenja od 17. kolovoza 1990. godine, do 25. rujna 1992.godine, a kasnije je to razdoblje promijenjeno do 10. svibnja 1995. godine. Izmijenjeni Zakon je donesen nakon operacije Bljesak, a primjena se odnosila na Srbe s oslobođenih područja zapadne Slavonije, uz poziv ostalim Srbima na okupiranim područjima.
Zakon se odnosi na one koji su sudjelovali u oružanoj pobuni protiv RH, a koji nisu počinili nikakav ratni zločin i kao takav još uvijek se provodi. Zakonom im je dan opći oprost od kaznenog progona za kaznena djela počinjena u agresiji, oružanoj pobuni ili oružanim sukobima, ili u svezi s njima. Zakonom su obuhvaćene i pravomoćne presude izrečene prije donošenja Zakona počiniteljima kaznenih djela poput sudjelovanja u oružanoj pobuni protiv RH.
Abolicija je značila potpuni oprost, ali Zakon o općem oprostu ne brani kažnjavanje ratnih zločinaca
Oprost od kaznenog progona i postupka odnosi se na navedena djela počinjena u razdoblju od 17. kolovoza 1990. do 23. kolovoza 1996.
Na koga se ne odnosi, kakvi zločini su izuzeti?
Ne odnosi se na sve one koji su počinili bilo kakav ratni zločin kako je on definiran međunarodnim konvencijama, jer takvi niti ne mogu biti abolirani prema međunarodnom pravu.
U članku 3. zakona se jasno navodi da se ne odnosi na počinitelje genocida ili masovnih ubojstava, na ciljano ubijanje civila, ubijanje ratnih zarobljenika ili talaca, masovni progon civilnog stanovništva, ometanje dopreme humanitarne pomoći, razaranje energetskih sustava neophodnih za život ljudi, neselektivno bombardiranja gradova, razaranje bolnica, napade na nezaštićena mjesta, pljačke na područjima pod kontrolom vojnih snaga, sustavne pljačke kulturnih dobara.
Od navedenih nedjela nema oprosta niti ga može biti, i zato to što je netko obuhvaćen oprostom ne znači da se protiv njega ne može pokrenuti kazneni postupak za ratni zločin ako postoji sumnja da ga je počinio.
Pravosuđe bi prema tome trebalo ispitati svaku prijavu za ratni zločin od strane građana RH i utvrditi ima li temelja za kazneni progon. Takvih prijava ima na tisuće i njihovo sporo ili nikakvo rješavanje i dovodi do nezadovoljstva između građana RH, pogotovo onih koji su bili žrtve tih zločina. Konkretno, u razdoblju od 17. kolovoza 1990. do 31. kolovoza 2010. godine Ministarstvo unutarnjih poslova podnijelo je kaznene prijave za 1,739 kaznenih djela protiv čovječnosti i međunarodnih prava, na koje se zakon o oprostu ne odnosi, te pri tome ukupno prijavilo 9,029 počinitelja tih kaznenih djela.
Koliko je aboliranih?
Abolirana je 21.641 osoba koja je počinila kazneno djelo oružane pobune protiv RH ili neko slično, a to se odnosi na primjenu sva tri zakona o općem oprostu od 26. rujna 1992. do kraja prosinca 2005.
HDSSB bez obzira na Zakon o oprostu traži zabranu kandidiranja svima uključenim u agresiju
Najveći broj aboliranih – 13.575 – je u hrvatskom Podunavlju. U najvećem broju slučajeva županijska su državna odvjetništva pokretala postupke protiv pripadnika bivše JNA, Teritorijalnih obrana te pripadnika vojnih i paravojnih snaga tzv. Republike Srpske Krajine, ali i protiv hrvatskih oružanih snaga.
Koliko ima počinitelja zločina?
Do 31. prosinca 2013. u Hrvatskoj je pokrenut postupak zbog ratnih zločina protiv 3.599 osoba. Vođena je istraga protiv 241 osobe, protiv 613 je u tijeku prvostupanjski kazneni postupak, a 608 osoba je oslobođeno. Na osječkom Županijskom sudu pokrenut je kazneni postupak protiv 908 osoba, optužena ih je 501, dok ih je 98 osuđeno. Na Županijskom sudu Vukovar kazneni postupak pokrenut je protiv 291 osobe, optužene su 232 osobe, dok ih je 85 osuđeno.
Od ukupnog broja osumnjičenih tek za njih 589 je do kraja 2014. donesena osuđujuća presuda, istraga se vodila još uvijek protiv 220 osoba, a protiv 642 osobe u tijeku je još bio prvostupanjski kazneni postupak. Za ostale protiv kojih je pokrenut postupak se odustalo od progona, zbog nedostatka dokaza i drugih razloga.
Najveći broj pokrenutih kaznenih postupaka bio je na području ŽDO Osijeka sa 896 postupaka, slijedi Bjelovar sa 497 te Sisak sa 309 postupaka. Najviše istraga koje su još u tijeku ima Šibenik – čak 61 postupak od ukupno 172 pokrenuta od 1991. godine, a iako je u Vukovaru pokrenuto njih 291, danas nema niti jedne istrage u tijeku.
Što se tiče ratnih zločina na zadarskom području, pokrenut je 241 kazneni postupak, u tijeku je još 12 istraga, dok je obustavljeno ili prekinuto čak 107 istraga.
Ukupno su za ratne zločine na području Zadarske županije optužene 122 osobe, osuđeno ih je 73, a bez presude ih je ostalo 16. U 33 slučaja osumnjičenici su oslobođeni, suđenje je obustavljeno ili je djelo prekvalificirano.
Od ukupnog broja od gotovo 3.600 slučajeva ratnih zločina 119 kaznenih postupaka protiv pripadnika Hrvatske vojske. U tijeku je još pet istraga protiv hrvatskih vojnika, dosad je optuženo njih 103, a osuđeno 44.
Ono što se ističe u predmetima ratnih zločina, a pogotovo kako vrijeme odmiče, je nedostupnost okrivljenika, pa često i svjedoka ratnih zločina. Razlog tome je što se okrivljenici nalaze na području drugih država i nisu dostupni hrvatskom pravosuđu. Zbog toga je većina predmeta i odbačena, zbog “nedostatka dokaza” – odnosno svjedoka. Uz svjedoke i okrivljenike koje se sumnjiči da su počinili ratni zločin na području Hrvatske, a većim dijelom se radi o osobama koje trenutno žive na području Srbije, problem je i nedostupnost materijalnih dokaza, odnosno dokumentacije koja je također povučena uglavnom u Srbiju.
Zbog toga, ne samo da je ukupno samo nešto više od 500 osuđenih ratnih zločinaca, već velika većina njih kaznu nije niti odslužila.
Koliko je stradalih?
Udruga liječnika-dragovoljaca Domovinskog rata, mukotrpnim je dugogodišnjim radom prikupila relevantne podatke o žrtvama na hrvatskoj strani. Svaki je slučaj dokumentiran (sukladno međunarodnim normama), uz točne osobne podatke, opis pogibije, navedeno mjesto smrti i popratnu dokumentaciju – uključujući i patološki nalaz, pa je svaka manipulacija isključena.
Ratni načelnik Glavnog stožera saniteta RH, dr Andrija Hebrang u svojoj knjizi iznosi broj od 7.263 ubijena civila (u gradovima i naseljima) i 6.891 poginulog vojnika (na bojišnici).
Gotovo polovica ubijenih civila starija je od 60 godina, a od ukupnog broja 3.182 žrtve su bile žene (uz to je ranjeno još 3.560 žena), ubijeno je 345 djece (još 108 ih je ranjeno i ostalo trajnim invalidima), među zatočenicima srpskih logora bilo je 219 djece (15 ih se još uvijek vode kao “nestali”), 4.285 djece ostalo je bez jednog roditelja, a bez oba njih 54.
Od ukupnog broja ranjenih u agresiji, 1.184 su djeca, odnosno, 12%!
Izvršeni su zvjerski masakri nad 1.936 civila.
Izravne materijalne ratne štete prelazile su (tadašnjih) 65 milijardi njemačkih maraka, a indirektne iznosile 300 milijardi (prema izračunu Državne revizije).
