Tko je koga nalemao, tko je koga provocirao i tko je kriv u iznimno mučnom, medijski eksponiranom slučaju fizičkog sukoba između nastavnika jedne zagrebačke strukovne škole i učenika, odlučit će policija. No, subjektivno ću stati na stranu ovog nastavnika. Ne zbog samih činjenica, već klime koja je dovela do ovoga.
Autonomija škole i autonomija učitelja/nastavnika/profesora nagrizena je odavno. Oni strepe pred reakcijom roditelja, strepe pred djecom, strepe pred reakcijom medija…
Prosvjetari u permanentnom strahu
Kako će biti autonomni kada žive u permanentnom strahu da ih se ne razvlači po naslovnicama jer su podviknuli na milo zlato koje je uvijek u pravu, slučajno spomenuli Božić, a ne neka neodređene blagdane ili bili bolesni pa će djeca eto imati traume jer će dobiti zamjenu. A porodiljni da ne govorim. Kaj je baš sad morala ostati trudna, a djeca tek krenula u školu?!
Ako milo zlato slučajno dobije loptom u glavu tijekom graničara, jer današnjim klincima motorika nije jača strana, ne kreću se po prirodi, ne preskaču plotove, ne penju po drveću poderanih koljena ili nedajbože gacaju po blatu – jer kako će učitelj pred roditelje dovesti dijete blatnjavo od glave do pete, onda slijedi tirada.
Saziva se ravnatelj, nastavno vijeće, stručno vijeće, vijeće roditelja i ne znam čega i raspravlja se o eventualnim ozljedama, fizičkom nasilju koje lopta može izazvati u srazu s dječjim glavama, inkluzivnosti, nultoj toleranciji na sve i svašta…
Djeca koja ne znaju za poraz
Da ne kažem da za poraz ne smiju znati…I kada izgube, čuju od roditelja: Ma bio si najbolji, sudac je kriv, onaj kreten koji je pobijedio sigurno ima neke veze. Ma bio si sto puta bolji…
Iako realno nisi.
Takva praksa dovodi do toga da djeca prolijevaju suze svakih sat vremena. I tužakaju za svaku glupost.
Svoje konflikte ne rješavaju sama, a prihvaćanjem takvog načina igre lišavamo ih onog tako bitnog osjećaja uspjeha i ponosa kada nešto doista sama postignu. Pa makar to bilo rješavanje svađe, pobjeda u graničaru, navlačenje čarapa i vezanje cipela – bez mama će.
Trebaju znati i za dostojanstven poraz. Uz čestitku boljem.
Možda će vas zanimati
Prof. Miliša: Opravdavaju li ministar i ravnateljica nova buduća nasilja prema učiteljima i profesorima?
Ne vidim da su tako brzo osudili nasilje učenika prema profesoru. Ne vidim kod ministra nimalo volje da zaštiti djelatnike u svom resoru.
Na koliko sam sama roditeljskih sastanaka sjedila na kojima se zabrinuto raspravljalo tome je li ovaj ovog krivo pogledao, slučajno lupio, možda i namjerno, kako su dječaci grozni, a curice mile i drage, bilo je tu i govora o ‘blagdanima’ u rukavicama, pa znate ovo ono…
Pritom se zaboravlja da su najveći katolički blagdani u ovoj državi i državni praznici pa i nemaju toliko veze s prakticiranjem vjere.
Postoji i nešto što se zove kulturološko okruženje. No džabe to ponavljati.
Poplavom roditeljskih WhatsApp grupa, za školu, vrtić, violinu, sport, druženja, rođendane, odvoženje s aktivnosti stvar je uznapredovala do neviđenih razmjera.
Progresija
Žešće nagrizanje autonomije škole, a samim time i autonomije nastavnog osoblja, događa se takvim progresom da u nekoliko godina razlije između svojeg starijeg i mlađeg djeteta, vidim opipljivu razliku,.
Prije pokoju godinu, stvari smo rješavali na informacijama. Jednim u polugodištu, po potrebi i češće. Dva tri roditeljska u godini i to je to. Ostalo ako treba, na mail.
Pojavom grupa koje nastavnike čine dostupnima (sami su si dijelom krivi, no ako ih nema – opet ne valja) 24 sata na dan, stvar je eskalirala.
Opravdavaju se za sve i svašta, pa čak i kada su spriječeni biti na nastavi zbog bolesti i ozljeda. Jer što sad?! Djeca će na dva tjedna dobiti zamjenu. Kako će preživjeti?! Bit će traumatizirana. Kad se vraćateeee!????
Mali bogovi
U takvom okruženju, situacije kao ova iz strukovne srednje škole u Zagrebu uopće ne čude. Teško urušavanje ugleda i autoriteta učitelja i nastavnika dovodi upravo do toga.
”Danas ne vlada matrijarhat, ni patrijarhat nego filijarhat. Na vlasti su djeca kojoj su roditelji dali sve”, kazala je prije skoro deset godina psihologinja Ljubica Uvodić Vranić.
Djeca su postala mali bogovi.
Ne smiješ im ništa ni kada dignu ruku na tebe, vrijeđaju te, maltretiraju…Kad nekome pukne film onda to završi kako je završilo u zagrebačkoj strukovnoj školi.
Autonomija Vlade?!
Leđa prosvjetarima slabo čuva i resorni ministar. On je na prvi medijski mig zaključio da je profesor bio pijan – jer je tako pročitao.
A kada je autonomija u pitanju, ova Vladu ju odavno nema.
Da ima, ne bi poteze krojili sukladno medijskoj histeriji.
Ili nekakvim briselskim para-tijelima poput Grevia.
*Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
