U kakvu školu šaljemo djecu u ponedjeljak? Očekivat će se od njih, a i oni će očekivati od sebe, da prođu s odličnim uspjehom. Dapače, toliko imamo superodlikaša, da djeca smatraju da su prošla s pet, samo ako imaju sve petice – i jedna jedina četvorka izaziva osjećaj neuspjeha. Roditelji su tu da ih poguraju u tom smjeru, a ako mladež zakaže, da interveniraju osobno u školi: udarcima, prijetnjom oružjem ili telefonskim pozivom s visokog, pa i najvišeg mjesta. Piše Boris Beck za Večernji list.
> Beck: Priča o jednom mulu, a usput i o nasilnicima
Djeca idu u školu u kojoj profesori i učitelji nemaju autoritet. Ocjene im mijenjaju političari i nadležno ministarstvo, a i očevi to nastoje vikanjem i šamarima. Takva ih škola odlično priprema za svijet u kojem ionako nema autoriteta, pa su nastavnici lijepo izjednačeni s policajcima, svećenicima ili liječnicima.
Potplaćeni nastavnici i preopterećena djeca
U školi u koju ih šaljemo čekaju ih udžbenici natrpani gomilom podataka koji se ne mogu osvojiti jer im nedostaje smisao, koji nisu nikako, ili su to vrlo slabo, prilagođeni dječjem svijetu, njihovim mogućnostima i potrebama. Te su udžbenike autori napisali sami za sebe, da ih kolege ne zafrkavaju i da ih nadležni odobre, i da nakladnici na njima zarade.
Predaju im potlačeni i potplaćeni ljudi, u žrvnju besmislene birokracije, i s oskudnim nastavnim sredstvima – a i to ako ih se nađe, jer za mnoge predmete jednostavno više nema stručnjaka koji bi ih predavali. A to i nije tako loše jer i djece ima sve manje. Uzalud škole predviđaju razrede, nema ih tko ispuniti.
> Beck: Sigurnije je surfati u sobi na mobitelu nego vani na valovima
‘Djeca su sve rjeđa roba’
Djecu šaljemo u škole gdje su kao na izložbi, jer svatko može vidjeti koliko im roditelji imaju novaca, i koliko im slobode daju, tako da pate zbog starog mobitela, prekratkih nokata, neobojane kose i drugorazrednih brendova. Istovremeno škole postaju sve ambicioznije, traže i očekuju sve više, želeći se pozicionirati na tržištu učenika, u nadi da će im dobri rezultati pomoći u privlačenju djece koja su sve rjeđa roba.
U utrci za ocjenama i prestižem, prolazi ispod radara stvarno i online nasilje, posebne potrebe i tjeskoba, usamljenost i izgubljenost mladih. Višnja je na tom šlagu matura koja svake godine izazove novi skandal – jer se država iživljava na đacima – i rezultate što tonu sve dublje.
Pa ipak, sve to nekako preživljava – i dalje ima učitelja koji vole svoj poziv, koji s ljubavlju prenose znanje, i koji uspijevaju u mladima pobuditi zanimanje za svoj predmet. I dalje roditelji plaćaju instrukcije kako bi njihovi potomci uspjeli savladati gradivo. I dalje umorni instruktori tumače u fušu izgubljenim dušama ono što ih škola nije u stanju poučiti. I, najvažnije od svega, i dalje djeca idu u školu, više ili manje vedro, jer je njihova želja da uče veća od svih nastojanja našeg obrazovnog sustava da im učenje omrzne.
Ludnica zvana hrvatsko školstvo
Pozdravimo zato to čudo koje se odvija svake jeseni, jer polazak u školu pomalo je nalik proljeću – samo što se tada budi priroda, a sada se bude mozgovi. I budimo strpljivi sa svojom djecom, budimo blagi kad ih ispitujemo, progledajmo im kroz prste za poneku godinu, formulu ili padež, oprostimo im pokoju dodatnu aktivnost, ne grdimo ih donesu li slabu ocjenu – pa ni mi nismo znali sve neprijateljske ofanzive, valencije i romantičare, i nikad nam to nije „usfalilo“. Dapače, pomozimo im da prođu što zdraviji kroz ludnicu zvanu hrvatsko školstvo, pa kad steknu diplome, neka poprave svijet.
