Posla ima, ali… Zašto rijetki žele u strukovne škole?

Već neko vrijeme u Hrvatskoj je prava muka pronaći majstora. Reklo bi se – nema ih ni za lijek. A s druge strane, iako posla ima, kada počnu upisi, nitko neće u strukovne škole. Svi bi u gimnaziju. Zašto? Što je tako neprivlačno u strukovnim školama? Zašto zasukani rukavi i rad rukama u nas nisu na cijeni?

Luka Šušković upravo završava srednju strukovnu školu, smjer keramičar. Nedavno je pobijedio na državnom natjecanju strukovnih škola u postavljanju pločica. Nakon mature, nastavit će raditi kod poslodavca kod kojeg je bio na praksi. Početna je plaća prosječna zagrebačka, javlja HRT.

– Za keramičara su sa mnom upisala još osamnaestorica, i mislim da će nas pet ostati raditi ovaj posao, kaže.

A što će drugi raditi?

– Ne znam hoće li ići na faks ili će nešto drugo, ali mislim da ih ne zanima baš ova struka. Nisu dovoljno motivirani ili su možda upisali tu školu samo da završe nešto i da imaju nekakvu školu, kaže Luka.

I Juraj Buhin zaposlio se odmah nakon srednje škole. Od 18 učenika iz njegova razreda – smjer instalater grijanja i hlađenja, u struci su ostala samo dvojica.

– Imali smo jednoga dečka, išao je sa mnom u srednju školu. Ja sam ga doveo tu u firmu da radimo skupa, da ga učimo. Kada je došlo vrijeme da se potpiše ugovor, on se odlučio da radi u skladištu u pošti. Nije htio zaprljati ruke. Žalosno je što mladi, moja generacija, radije odu raditi na skladišta, na benzinske. Primamljuje ih odmah ta početna plaća velika jer ipak u našoj struci treba zaslužiti plaću od nekih tisuću eura. Ne žele čekati da zasluže, treba ipak postati majstor, kaže Juraj.

A poslodavci bi dali sve za dobrog radnika. Nedostaje majstora svih profila, posebice nakon masovnog odlaska na Zapad.

– Teškoj je to nadopuniti novim radnicima. Mislim da će proći niz godina, bar 5 – 10, gdje će trebati vremena da se nove generacije nauče. Međutim, u tim novim generacijama fali toga, te djece koja hoće ići u ta zanimanja i koja hoće učiti te struke, kaže Željko Starčević.

Anton Cvitić završio je trogodišnji program za zidara. Počeo je paralelno studirati i raditi. Fakultet nije završio, ali je s bratom osnovao obrt i posla ima preko glave. Od desetak učenika koliko ih je dosad imao na praksi, nijedan nije ostao u graditeljstvu.

– Mislim da općenito djeca ne žele to raditi, što zbog uvjeta rada, što zbog stigme u društvu, kaže Anton.

– Svi danas koji nešto znaju, svi rade. Pa čak s nekim malim, minimalnim, oskudnim znanjem. Dakle, iako nisi majstor, posla za sve ima, kaže Starčević.

– Rekao bih da su u građevini plaće iznad prosjeka Republike Hrvatske, ali svojim angažmanom možete doseći dva-tri puta više, a ako radite samostalno onda je to još daleko bolje, kaže Anton.

I tako dolazimo do apsurda. Iako za mnoga strukovna zanimanja postoji potreba na tržištu, a plaće su iznadprosječne, rijetki su oni koji bi doista radili taj posao. Istraživanje Instituta za društvena istraživanja pokazuje da se samo 9 posto učenika osmih razreda želi upisati u trogodišnju strukovnu školu. Gotovo svaki drugi bira gimnaziju, a 40 posto četverogodišnju strukovnu školu. Učenici smatraju da im gimnazijsko obrazovanje osigurava bolji položaj u društvu. No je li to baš tako?

– Puno ima djece što idu u ekonomsku školu, jako puno. A s ekonomskom školom možete biti zaposleni ako imate dobru vezu. Ja sam počeo, s 18 godina već sam radio, već sam imao plaću oko 6000 kuna. Treba samo iskoristiti mozak, biti snalažljiv i raditi, kaže Juraj.

Nije sramota ne ići na fakultet

– Mislim da svi moramo biti svjesni za što je naše dijete sposobno, i da ne treba biti sramota da ne ide u gimnaziju ili na fakultet, nego ga treba pripremiti za realan život od kojeg on danas sutra samostalno može živjeti, da je to puno važnije nego nekakva diploma s kojom, opet, kasnije ne može ništa u životu, kaže Anton.

U pitanju strukovnog obrazovanja ogleda se i naš odnos prema radu. U zemlji u kojoj cvjeta birokracija, svi bi radije radili u uredu nego bili majstori. Ako su stranačke veze ulaznica za posao, kako mladima objasniti da su struka i znanje najvažniji za uspjeh u poslu.

Majstora nedostaje, ali sve je manje upisnih mjesta u trogodišnjim strukovnim školama. S druge strane, ove godine Vlada čak predviđa povećanje broja upisnih mjesta u gimnazijama. U Obrtničko-graditeljskoj školi u Zagrebu svake godine upisuju 350 učenika, a mogli bi i više.

– Naravno da bismo mogli upisati puno više učenika. Mi možemo i školovati još puno više zanimanja od ovih 21 ili 22 koje trenutno obrazujemo. Zar ne treba ovom društvu, ne trebaju tesari, zar ne trebaju krovopokrivači, zar ne trebaju vodo polagači, zar ne trebaju fasaderi, staklari? Koliko god ih proizvodimo, to je malo. Mi ih možemo još, jer imamo nastavno osoblje, imamo radionice, imamo instruktore koji će ih obučiti, kaže Mirko Marinković.

No zašto povećavati upisne kvote kada ionako većina neće raditi u graditeljstvu?

– Rukovatelja samohodnih građevinskih strojeva upisujemo 14. Ove godine će od njih 14 završiti 11. Od tih 11 će nekoliko otići van. 3 do 4 će se prekvalificirati. I ostat će 3, 4, 5 eventualno u struci, koji već danas imaju osiguran posao, kaže Marinković.

Uz veći broj upisnih mjesta, važno je potaknuti djecu da odaberu strukovnu školu. A jesu li 15-godišnjaci dovoljno zreli da donesu životnu odluku o odabiru profesije?

– Djeca u toj dobi od 15 godina ne mogu shvatiti da li je to njihova budućnost ili ne. Oni već bi trebali kroz osnovnu školu biti djelomično pripremljeni kroz neke tehničke i obrazovne sustave, da oni steknu osnovna znanja od tih struka, i tada već možda prepoznati da li ih to uopće zanima. Tek u nekim kasnijim godinama oni možda i shvate da je to posao za njih i da bi oni mogli od toga pristojno živjeti, kaže Starčević.

Djecu na strukovna zanimanja mogu potaknuti i brojne promotivne akcije – od onih na razini škola do državnih. No, ništa od svega ako im kao društvo ne pokažemo da je jedino ispravno živjeti od svog rada.

– Kada mi šetamo, kada mi vozimo, i vidimo tako lijepe građevine, mi se zapravo divimo rukama i umijeću tih majstora koji su to napravili, čija djela nerijetko nadžive i njih same. Pa vas ja pitam jesu li ta zanimanja drugorazredna, i jesu li ti učenici koji se školuju za ta zanimanja manje vrijedni? Odgovor je vrlo jednostavan – naravno da nisu, kaže Marinković.