Borna Marinić pripada mlađemu naraštaju hrvatskih povjesničara koji su se odlučili baviti temama iz Domovinskoga rata. Nakon završetka formalnoga fakultetskoga obrazovanja radio je i usmjeravao se u Hrvatskom povijesnom institutu i na HRT-u. Trenutačno vodi radijsku emisiju na HKR-u, a osim toga, iza njega je, a i pred njim, mnogo raznovrsnih autorskih projekata. Više o svemu tome doznat ćemo u razgovoru s Davorom Dijanovićem za Portal HKV-a.
> Starešina: Kadije-sudije Hrvatsku drže u jugoslavenskom ratnom zatočeništvu
Kao diplomirani povjesničar već se niz godina bavite temama Domovinskoga rata, a prije godinu dana, 5. kolovoza, pokrenuli ste portal Domovinskirat.hr. Portal je na neki način bio logičan slijed prijašnjega rada, budući da ste godinama prije toga uređivali i Facebook stranicu „Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat“. Jeste li zadovoljni dosadašnjim radom portala? I od kada traje Vaše zanimanje za teme iz Domovinskoga rata?
Borna Marinić: Još kao klinac promatrao sam ruševine i tragove ratnih razaranja s posebnim zanimanjem. Ta je dječačka znatiželja rasla, a paralelno i ljubav prema povijesti. Kada sam joj se odlučio posvetiti, upisavši Filozofski fakultet u Zagrebu, umjesto ispitne literature iz knjižnice sam počeo posuđivati literaturu vezanu uz Domovinski rat. Svjestan manjkavosti obrazovnoga sustava, kada je taj dio hrvatske povijesti u pitanju, ali i toga da ima mladih koje to zanima, pokrenuo sam u proljeće 2013. Facebook stranicu „Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat“. S vremenom je rastao broj pratitelja, a time i odgovornost koju sam preuzeo na sebe. Moj angažman prepoznao je i Hrvatski povijesni muzej, a uskoro i Hrvatska radiotelevizija. Rad u tim institucijama obogatio me je iskustvom kakvo mladi povjesničar može samo poželjeti. Sve to utjecalo je i na kvalitetu članaka koje sam pisao na Facebook stranici. Broj pratitelja tako je danas veći od 125 tisuća, što mi je prije osam godina bilo nezamislivo. Kako mnogi zainteresirani nemaju Facebook, odlučio sam se proširiti na portal Domovinskirat.hr te istoimeni Instagram profil. Portal je u godinu dana rada imao oko 2 milijuna posjeta i tim sam brojem i više nego zadovoljan. Sve to dodatan mi je vjetar u leđa i poticaj da i dalje neumorno radim na dokumentiranju i prezentiranju događaja i osoba vezanih uz Domovinski rat.
Radili ste kao novinar istraživač na HRT-u, a danas vodite radijsku emisiju „Domoljubne minute“ na Hrvatskom katoličkom radiju. Kako iz perspektive novinara gledate na odnos prema Domovinskom ratu u hrvatskim medijima?
Borna Marinić: Rad na HRT-u bio je povlastica, u prvom redu zbog iskustva koje sam stekao u redakciji TV kalendara. Emisije koja je u 45 godina emitiranja postala institucija zahvaljujući svojim novinarima i urednicima. Pod paskom urednika koji su ujedno i povjesničari, Vladimira Brnardića i Leona Rizmaula, naučio sam iz prve ruke što to znači biti povjesničar-novinar i kako prezentirati određenu temu da bude laički razumljiva, a da ne iznevjerim struku. Nakon HRT-a, uslijedio je angažman na Hrvatskom katoličkom radiju gdje sam pak mogao učiti od ljudi koji su uglavnom novinari, ponajviše od glavnoga urednika Siniše Kovačića, i koji su savjetima dodatno usavršili taj moj povjesničarsko-novinarski stil. Odnos urednik – novinar temelji se na uzajamnom povjerenju, a ja ga, Bogu hvala, imam sa svom trojicom spomenutih. U tom kontekstu na HKR-u su mi, osim „Domoljubnih minuta“ povjerene i emisije „Sve za Hrvatsku“, koja je povijesno-dokumentarnoga tipa, i „Novi valovi dobrote“, koja je čisto novinarstvo. Odnos medija u Hrvatskoj prema Domovinskom ratu mogao bi biti bolji i bit će bolji. Mislim da je svima očito kako se on počeo mijenjati nabolje oslobađajućom presudom u Haagu našim generalima. Bila je to ključna točka nakon koje su se mnoge stvari popravile, odnosno počele popravljati. To je proces koji traje, a u kojem mi povjesničari igramo nezanemarivu ulogu. Spominjem to jer je sve više mladih povjesničara koji se bave tom temom, a na medijima je da nam pruže priliku za to da rezultate svojih istraživanja predstavimo široj javnosti. Osjetio sam to iz prve ruke kada sam za obljetnicu „Bljeska“ imao priliku gostovati na HRT-u u emisiji „Studio 4“. Vjerujem da je ta simbioza velik korak k odgovarajućem medijskom odnosu prema Domovinskom ratu.
Čini li hrvatska država dovoljno za promicanje istine o Domovinskom ratu? Nailazite li u svojem radu na potporu državnih institucija?
Borna Marinić: Spomenuo sam već da su mi dvije državne institucije pružile priliku da se razvijam, učim te sudjelovale u mojem formiranju. Hrvatski povijesni muzej i Hrvatska radiotelevizija i danas opravdavaju svoju ulogu javnoga servisa. Njihovi djelatnici uvijek mi stoje na raspolaganju kada mi je potrebna pomoć. Moram prije svih ovdje istaknuti djelatnike INDOK službe HRT-a koji daleko od očiju javnosti čine golem posao, pored ostaloga vezan i uz dokumentaciju koja se odnosi na Domovinski rat. Konkretna potpora koju dobivam od strane državnih institucija očitovala se kroz hvalevrijedan Javni poziv Agencije za elektroničke medije za ugovaranje novinarskih radova u elektroničkim publikacijama. Na njemu su dvije godine zaredom podržana dva moja projekta čiji su rezultati predstavljeni na portalu Braniteljski.hr – „I mi smo branili Hrvatsku – nacionalne manjine u Domovinskom ratu i danas” te „Utjecaj pandemije koronavirusa na život 100%-tnih hrvatskih ratnih vojnih invalida”.
Napisali ste dvije knjige o Domovinskom ratu. Možete li nam reći nešto više o njihovu sadržaju?
Borna Marinić: Moja prva knjiga monografija je Specijalne jedinice policije „Osa“, na koju sam neizmjerno ponosan. Sisački specijalci još su za vrijeme studija prepoznali entuzijazam i angažman na temama Domovinskoga rata te mi pružili jedinstvenu priliku. Bila je to odlična suradnja na obostrano zadovoljstvo. Ja sam najprije diplomirao na temi „Uloga Specijalne jedinice policije ‘Osa’ u Domovinskom ratu“, a zatim je prošireni diplomski rad ugledao svjetlo dana kao monografija. Tijekom prve godine djelovanja „Ose“ su dale velik doprinos u obrani Banovine od velikosrpske agresije, a posebno je zanimljiv pogled na njihovo sudjelovanje u tragičnoj operaciji „Vihor“. Od svibnja 1992. Sektor specijalne policije uključuje jedinicu u terene širom Republike Hrvatske. Obavljajući zadaće od Cavtata preko Velebita do zapadne Slavonije jedinica je u sudjelovala u brojnim pretragama terena, izviđačkim akcijama, zaposjedanju crta razgraničenja i oslobađanju privremeno okupiranoga teritorija. Usporedno s obavljanjem vojnih i policijskih zadaća jedinica kontinuirano je provođena obuka koja je bila jedan od ključnih čimbenika koji su utjecali na uspješnost pripadnika jedinice. Kruna njihova ratnoga puta bile su operacije „Bljesak“ i „Oluja“ u kojima su „Ose“ kao dio Skupnih snaga MUP-a odigrale jednu od ključnih uloga u oslobađanju okupiranih dijelova Republike Hrvatske.
Druga knjiga, pod naslovom „I mi smo branili Hrvatsku: Romi u Domovinskom ratu“, plod je dvogodišnjega istraživanja koje je bilo vrlo živopisno. Obilazio sam romska naselja diljem Hrvatske te vodio intervjue s Romima braniteljima. Njihova svjedočanstva nadopunio sam dostupnom literaturom i arhivskom građom – uglavnom periodikom i televizijskom arhivom. Sve je to ukoričeno pod spomenutim naslovom. Iako se veći dio knjige temelji na usmenoj povijesti, što bi nama povjesničarima trebao biti tek sekundarni izvor, ta je knjiga prvi trag da su Romi dali svoj doprinos u ratu na strani Hrvatske. Dali su ga na razne načine – od saniteta preko tenkista do izvidnika-diverzanata. Ginuli su u „Bljesku“, ginuli su u „Oluji“, ginuli su i u bitci za Vukovar. Nakon što je knjiga izišla Republika Hrvatska odlučila je heroja Vukovara Zdravka Vladisavljevića Edija posmrtno odlikovati Redom hrvatskog trolista. Nema većega priznanja mojemu radu na toj temi od toga.
Autor ste i većega broja dokumentarnih filmova?
Borna Marinić: Uh, dokumentarci su moja ljubav koja je započela još na HRT-u kada sam se prije pet godina kao stručni suradnik uključio u izradu serijala „Kako je obranjena Hrvatska“. Pod ravnanjem redatelja Zorana Margetića tako sam činio prve korake u dokumentarizmu, a tim putom idem i danas. Kada sam otišao s HRT-a i zašao u taj svijet, bilo mi je čudno priviknuti se na taj format s obzirom na dvogodišnje iskustvo rada u TV kalendaru, odnosno daleko kraćoj formi u kojoj prilozi traju po dvije minute. Prvi film bio je ujedno najveći izazov i zbog zahtjevne teme oko koje je hrvatsko društvo i dalje najviše polarizirano – antifašizam. Ipak, vrlo sam zadovoljan tim filmom, koji je pored ostaloga jedan od zadnjih javnih nastupa dr. Ive Banca. Genezu antifašizma na području današnje Hrvatske film prati od pojave fašizma, dakle 20-ih godina 20. stoljeća. U njemu sam zagrebao u mnoge teme – od sisačkoga odreda preko ustanka u Srbu do Križnoga puta. Drugi film bio je više moj fah. „Atentat na Hrvatsku“ tematizira pokušaj atentata na trojicu najvažnijih Hrvata u procesu raspada Jugoslavije – Franju Tuđmana, Stjepana Mesića te Antu Markovića. Bombardiranje Banskih dvora događaj je koji je mogao promijeniti tijek hrvatske povijesti. Na sreću nije, a idućega dana Sabor je donio odluku o raskidu svih veza s Jugoslavijom, što je također tema filma. Posljednja dva filma, koja su premijerno emitirana prošle godine, „Krvavi Uskrs“ te „Zasjeda u Borovu Selu“, tematiziraju dva ključna događaja s početka Domovinskoga rata, a trilogija će biti potpuna iduće godine kada izlazi film o događajima s početka ožujka ’91. u Pakracu, koji su po mnogima označili početak Domovinskoga rata. Osim toga radim na još dvama dokumentarnim filmovima ratne tematike. Svaki film priča je i izazov za sebe i na svaki sam ponosan na svoj način. Četiri spomenuta filma dostupna su na platformi HRTi u HD rezoluciji.
Odnedavno vodite i podcast „Gdje si bio ’91?“. Odakle ideja za pokretanje takva medijskoga formata?
Borna Marinić: Godinama prikupljam svjedočanstva ljudi koji su na ovaj ili onaj način sudjelovali u Domovinskom ratu. Mnoga sam prenio putem Facebook stranice ili portala Domovinskirat.hr, no svjestan sam da je kultura čitanja u opadanju, a osim toga putem videa jasnije se može doživjeti emocija kazivača. Dugo se u meni kuhala ideja o tome da pokrenem nešto u formi podcasta, no tek ovoga proljeća sve se uspjelo poklopiti i krenuo sam u tu avanturu. Ima tu puno posla… I više nego što sam mislio – od pripreme do montaže. Ipak, nije mi nimalo žao. Vidim da kanal „Domovinski rat – Borna Marinić“, na kojem se podcasti nalaze, u ova tri mjeseca ima oko 600 tisuća pregleda i da se trud isplati jer sam dopro do publike. Evo, do sada sam ugostio petoricu zanimljivih svjedoka – od dr. Mladena Karića koji je spašavao ranjene policajce u Borovu preko povjesničara Tomislava Šulja i specijalca elitne ATJ Lučko Vlastelinka Mihaljčuka do ratnoga fotoreportera Zorana Filipovića i dozapovjednika Planinske satnije Velebit Ivana Hosta. Puno je ideja, no tempo jasno diktiraju resursi što novčani, što vremenski. Nadam se da ću uskoro moći imati jedan podcast tjedno. To mi je, eto, želja i cilj.
Ovih smo dana obilježili još jednu obljetnicu vojno-redarstvene akcije „Oluja“. Kako gledate na važnost te operacije u hrvatskoj povijesti?
Borna Marinić: „Oluja“ je kruna Domovinskoga rata koja je tih vrućih kolovoških dana 1995. vratila Hrvatskoj najveći dio privremeno okupiranoga teritorija od strane pobunjenih Srba potpomognutih Jugoslavijom, odnosno Srbijom. „Oluja“ je bila nužnost na koju je Hrvatska bila primorana u prvom redu jer se u velikom djelu njezina teritorija nije poštovao ustavno-pravni poredak. Za nju su se trebala poklopiti tri glavna čimbenika – zeleno svjetlo međunarodne zajednice koja si nije smjela dopustiti da Bihać postane nova Srebrenica, spremnost hrvatskih snaga da izvedu operaciju takvih razmjera te tvrdoglavost pobunjenih Srba. Upravo bih ove posljednje apostrofirao u ovim trenutcima kada se pokušava relativizirati hrvatska pobjeda u Domovinskom ratu. Dan prije toga u Ženevi su se vodili pregovori kojima su oni mogli spriječiti vojnu operaciju Hrvatske vojske i policije, no Martićevo „NE“ mirnoj reintegraciji koje znači „NE“ suživotu Hrvata i Srba prisililo je Hrvatsku da krene na vojni način vraćati oteto. Na kraju krajeva, u „Oluji“ nije ‘protjerano 250 tisuća Srba’, nego je egzodus uvježbavao i zapovijed za iseljavanje stanovništva, na mig iz Beograda, izdao sam Martić. Krajinske su vlasti uoči „Oluje“ namjerno i smišljeno među civilnim stanovništvom širile strah od dolaska ‘ustaša’. Oni koji su se opirali iseljenju, bili su to prisiljeni učiniti pod prijetnjom oružja krajiške vojske i milicije. Na kraju bih htio naglasiti da mi Hrvati „Oluju“ i pobjedu koju je ona donijela ne slavimo zbog rata, nego zbog mira, mira koji je došao nakon dugih pet godina u kojima je rat poharao Hrvatsku. To je moj odgovor onima koji nam predbacuju što slavimo „Oluju“.
Imate li u pripremi neke nove projekte?
Borna Marinić: Trenutačno je moj istraživački i stvaralački fokus na nova tri dokumentarna filma, zapravo radi se o serijalu radnoga naslova „Početak, obrat i pobjeda“. Tema serijala vezana je uz 1991. i zapadnu Slavoniju. Isto tako, nadam se da će podcast zaživjeti u nekakvu redovitom obliku odnosno tempu. Također, trenutačno završavam prvu godinu doktorskoga studija na Hrvatskom katoličkom sveučilištu i nadam se da ću se malo više pokrenuti na tom polju jer mi je želja da sav ovaj svoj rad dignem na višu razinu i zato radim na sebi u tom, znanstvenom smislu. Na kraju moram istaknuti da se upuštam polako i u „poduzetničke vode“. Na jesen će u sklopu portala Domovinski rat.hr biti pokrenuta internetska trgovina. U ponudi će najprije biti majice s motivima vezanima uz Domovinski rat, a ovisno o interesu priča će se širiti i na druge slične proizvode kojima je cilj održati uspomenu na Domovinski rat i teške, ali ponosne dane stvaranja neovisne i slobodne Hrvatske.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
