Povjesničar Mato Artuković: Antihrvatstvo hrvatskih jugoslavena ima svoje duboke korijene u povijesti

Zabrinuti zbog stvaranja ozračja duhovne, političke i intelektualne represije u hrvatskome društvu, prošlog je tjedna skupina hrvatskih povjesničara te povjesničara književnosti i umjetnosti (njih 24) potpisala apel kojim se od političkih, pravosudnih i drugih vlasti zahtijeva jamčenje slobode mišljenja, govora i povijesnog istraživanja te prekid s pokušajima nametanja i propisivanja tzv. povijesnih istina.

Apel koji je od objave do sada potpisalo više od 1056 građana, možete pročitati i potpisati ovdje.

Povodom tih događanja razgovarali smo s povjesničarem dr.sc. Matom Artukovićem, potpisnikom Apela.

Mato Artuković viši je znanstveni savjetnik u Podružnici za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Hrvatskog instituta za povijest. Područje njegova istraživanja je nacionalna povijest, povijest Srba u Hrvatskoj te hrvatsko-srpski odnosi u 19. i početkom 20. stoljeća.

Dr. sc. Artuković rođen je 24. prosinca 1954. u Kuljenovcima kraj Dervente (Bosna i Hercegovina). Osnovnu školu završio je u Slavonskom Brodu, klasičnu gimnaziju kod otaca isusovaca u Zagrebu, a studij povijesti na Filozofskom fakultetu u Beogradu (1980), gdje je i magistrirao s temom “Srbobran 1884-1902” (1987). Doktorirao je u Zagrebu na Filozofskom fakultetu s temom “Položaj Srba u Banskoj Hrvatskoj 1883-1903. – Analiza srpske izdavačke djelatnosti” (1999). Poslije završenog fakulteta radio je u Historijskom institutu Slavonije i Baranje (kasnije Centar za društvena istraživanja i Centar za povijest Slavonije i Baranje) do 1990. Nakon prvih demokratskih izbora i sloma komunističke diktature u Hrvatskoj, ušao je u prvu Općinsku upravu Slavonskog Broda, gdje je radio do početaka 1992. Potom se zaposlio u Državnom arhivu, a od 1994. radio je u Odsjeku za povijest pri Muzeju Brodskog Posavlja. Kada je 1996. Hrvatski institut za povijest iz Zagreba osnovao svoju Podružnicu u Slavonskom Brodu, prešao je raditi u tu ustanovu, čiji je voditelj bio u razdoblju 1996.-2011. Danas u zvanju znanstvenog savjetnika (2011) vodi redoviti znanstveno-istraživački projekt “Slavonija, Srijem i Baranja 1860.-1945.: politika, društvo, kultura“.

Narod.hr: Što Vas je potaknulo na potpisivanje ovog Apela?

Dr.sc. Mato Artuković: Na potpisivanje “Apela” potaknula su me načela koja su u njemu istaknuta. S tim se načelima slažem. Vlast treba osigurati uvjete da se povijesni problemi istražuju slobodno. Unaprijed zadani rezultati istraživanja, kao što je to bilo u komunističkom sustavu, vrijeđaju čovjeka.

Narod.hr: Koja je Vaša glavna znanstvena preokupacija i jeste li, i na koji način, kroz svoj rad doživjeli napade na slobodu povjesnog istraživanja?

Dr.sc. Mato Artuković: Moja glavna znanstvena preokupacija je povijest Srba u Hrvatskoj, odnosno hrvatsko-srpski odnosi ponajprije u 19. stoljeću. No, istraživao sam i represiju komunističkog totalitarnog sustava u Hrvatskoj, napose nad hrvatskom intelektualcima. Kao predstojnik Podružnice za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Hrvatskog instituta za povijest, osigurao sam, unatoč velikim zaprekama, da se objave četiri knjige pod naslovom “Partizanska i komunistička represija i zločini 1944.-1946.”

Kad sam istraživao sudske progone komunističkog režima nad doktorom Markom Veselicom, nisam mogao dobiti mnoge tražene dokumente (samo da spomenem npr. Izvještaj o razvoju hrvatskog nacionalizma u Savezu komunista Hrvatske, koji je podnešen 8. svibnja 1972. na 28. sjednici Centralnog komiteta SKH. Izvještaj je podnio drug Ante Josipović), jer da nisu “deklasificirani”. Odgovor je potpisao g. Dragovan, tada tajnik SDP-a. Čudno je da nasljednica jedne totalitarne partije, koja se pokazala zločinačka svugdje u svijetu pa tako i u Jugoslaviji i Hrvatskoj, uopće ima pravo vlasništva nad građom partije za koju kaže da nije njezin sljednik, i čak određuje što će se deklasificirati tri desetljeća nakon sloma komunističkog režima.

Kad istražujete represiju komunističkoga jugoslavenskog režima, vi morate potpisivati svaki čas neke dokumente u arhivu po kojima ćete preuzeti odgovornost za eventualnu tužbu nekoga. Na taj način vi ne možete doći do ključnih činjenica. Zna se da je na doktora Marka Veselicu spreman atentat u zatvoru. Ali se ne može iznijeti tko je sve u spremanju atentata sudjelovao, tko su bili doušnici u zatvorima.

Nije moje područje, ali sam živo zainteresiran da se konačno istraži istina o logorima u Jasenovcu. Desetljećima je važila dogma o najmanje 600 000, pa 700 000 ubijenih, uglavnom, Srba u Jasenovcu. Onda se došlo i do milijuna, a jedan je episkop u svojoj poslanici 1988. pisao kako su ustaše u Jasenovcu pobile “milione i milione” Srba. Protiv ovoga mita hrvatski komunisti, osobito SUBNOR, nije učinio ništa da se laži spriječe, nego su dapače svaki pokušaj da se taj problem znanstveno istražuje, priječili progonima i zatvorima. I sadašnji broj ubijenih u Jasenovcu za vrijeme Drugoga svjetskog rata je zadan. Zašto bismo vjerovali da je on pouzdan, kad nitko od njegovih zagovornika nije osjetio potrebu ispričati se hrvatskom narodu zbog onih megalomanskih brojeva koje su ga optuživale kao genocidan narod. I koji je, konačno, postao isprika za komunističku i velikosrpsku agresiju na Hrvatsku. Nitko od njih da odgovori kako to da je od 700 000 i milijuna, sada prihvatljivo 80 000 žrtava u Jasenovcu???

Nitko da odgovori zašto je jugoslavenski komunistički režim, kojega tako brane, lagao pola stoljeća i skrivao pola stoljeća brojke koje su mogle biti osnova za mirnije istraživanje? Možda razlaz bivše komunističke države ne bi bio tako krvav, da su dopustili da se taj problem zaista znanstveno riješi? Ali, antihrvatstvo hrvatskih jugoslavena ima svoje duboke korijene u povijesti. Militantno njihovo antihrvatstvo potječe od 1896. Od tada je svako hrvatsko domoljublje za njih grijeh i zločin. Ne ću govoriti koliko su time utjecali na stvaranje velikosrpske ideje.

Narod.hr: Kako ste zadovoljni percepcijom Apela u javnosti?

Dr.sc. Mato Artuković: Ima razboritih reakcija na Apel. Hvala na tome. Ima onih koji u potpisnicima vide “desničare”. Moja malenkost je najmanje poznata među potpisnicima. Ali, ne znam, po čemu bih npr. ja bio “desničar”. Za te koji podpisnike Apela svrstavaju u “desničare”, očito je svako domoljublje “desničarenje”. Mogu mirne savjesti reći da moje domoljublje nikada nije utjecalo na moje znanstveno istraživanje. U isto vrijeme, najiskrenije zagovaram interese i zaštitu hrvatskoga radnika i seljaka, najširih slojeva naroda, koji predstavljaju mirni radni temelj svakoga naroda.

Nisam vidio nikoga od onih koji nam zamjeraju “desničarenje”, tko bi to više zagovarao od bilo koga od potpisnika Apela. U stilu jugoslavenskog domoljublja je interpretacija ovoga Apela i pokušaj proglašavanja dra Ante Nazora nekim “državnim povjesničarem” i sukoba sa potpisnicima Apela, prije svega s drom Hasanbegovićem. Dr. Nazor je svoje intelektualno poštenje dokazao i svojim knjigama i svojim vođenjem neizmjerno važne ustanove u ovoj državi. To me je podsjetilo na neprolaznost priče “Šuma Striborova”, kada snaha nije mogla odoljeti da pokaže svoj pravi jezik kad je vidjela jaja.

Ja sam naravno za apsolutnu zabranu zvijezde petokrake kao komunističkog simbola pod kojim je poniženo, povrijeđeno, pozatvarano, mučeno, ubijeno na desetke milijuna ljudi gdje god se taj režim pojavio. Oni koji brane zvijezdu petokraku kao simbol, unatoč zala koje je donijela čovječanstvu, trebali bi nam odgovoriti na zanimljivo pitanje: Kako to da se te zvijezde petokrake odrekao i sam Josip Broz Tito? Ako igdje, a ono čovjek na grobu stavlja simbol svojega života. Josip Broz je očito osobno zabranio da se stavi na njegov grob zvijezda petokraka. Pod tom zvijezdom petkrakom komunistička JNA i Vlada Socijalističke Republike Srbije i Socijalističke Republike Crne Gore izvršila je agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, i bombardirano je, uništeno, srušeno, spaljeno dvije trećine Hrvatske, protjerano je i pobijeno stotine tisuća ljudi. Mi koji smo doživjeli i dočekali i zbrinjavali 250 000 prognanika i izbjeglica ne ćemo dopustiti da nam isisavaju memoriju oni koji su nadživjeli svoj ideal, Jugoslaviju. Naravno da sam protiv i za zabranu svakoga simbola fašizma i nacizma, npr. svastike. Isto tako sam za zabranu stiliziranoga slova “U”.