Povodom dana sjećanja na žrtve Jasenovca pročitajte kako je nadbiskup Stepinac još 1940. osudio poganski nacionalizam

Foto: stepinac.zg-nadbiskupija.hr

Blaženi Alojzije Stepinac (1898.-1960., nadbiskup 1934.-1960.) bio je zagrebački nadbiskup u nemirnim vremenima uoči, tijekom i nakon Drugog svjetskog rata. Tijekom njegovog biskupovanja izmijenile su se tri različite države: Kraljevina Jugoslavija, Nezavisna Država Hrvatska na čelu s ustaškim režimom i komunistička Jugoslavija.

Svaki od ta tri režima je, u većoj i manjoj mjeri, gajio neprijateljstva prema Katoličkoj Crkvi, no nadbiskup Stepinac je u svim tim okolnostima zauzeo čvrsti i jasan stav, braneći uvijek istine koje Crkva naučava i temeljne vrijednosti čovjekova dostojanstva.

Za razumijevanje odnosa nadbiskupa Stepinca prema totalitarnim ideologijama koje su tada potresale Europu mogu nam pomoći i dijelovi snažne propovijedi iz knjige Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. – 1940.(str. 391.–395)

Čuvati se zablude poganskog nacionalizma i zaraze internacionalnog komunizma Katolički akademičari i akademičarke!

U Vama, vjernoj akademskoj omladini, gledam u ovim danima neizvjesnosti najsolidarniji zalog sretne budućnosti hrvatskog naroda. Vi ste kroz bure i oluje današnjice sačuvali u sebi neoštećene moralne i vjerske vrednote, koje su u krvavoj i slavnoj prošlosti sačuvale životnu snagu i neslomljivu otpornost našeg naroda. Vi ste pozvani, da te vrednote razvijate te ih kao tajne vječne mladosti i besmrtnosti predate kasnijim naraštajima.
Upravo zato rado dolazim kao natpastir svake godine među vas.

Sretan sam da vas u dane kad opća raskalašenost i nemoral izjedaju narode, nalazim gdje srcem i ustima govorite: »Poći ću k oltaru Božjem – k Bogu, koji je radost mladosti moje!« (Ps 42, 4)[23] Sretan sam, kad vas mogu nahraniti kruhom, iz kojeg niču čisti i neokaljani ljiljani. Sretan sam, što vam za velike i teške zadatke budućnosti mogu pružiti hranu jakih i nesavladivih. Sretan sam, da vam pred katastrofom, koja prijeti svima, mogu staviti u srce klicu uskrsnuća i besmrtnosti. Ali osobito se veselim, što u tamnoj noći opasnih zabluda, kad Otac naš nebeski svojim svemoćnim prstom piše po zemlji ozbiljnu opomenu: »Jao si ga vama, što velite dobru zlo, a zlu dobro!« (Iz 5, 20), i kad Istinu neprestano prati zabluda kao sjena, ne bi li se »prevarili, kad bi bilo moguće, i izabrani« (Mk 13, 22), što mogu opet jednom u vaše mlade duše punom pregršti baciti sjajne zrake nebeskog svijetla nauke.

Između dva se ekstrema talasa život današnjice: između internacionalnog komunizma i poganskog nacionalizma. I o vaše mlade duše zapljuskuju ti valovi i tjeraju ih sad prema jednom sad opet prema drugom ekstremu. (…) Prije dvije godine u malo drukčijim, nepovoljnim prilikama, otvoreno sam vam propovijedao evanđelje o moralnoj veličini ljubavi za narod. Za kršćanina je domoljublje ćudoredna dužnost i krepost, ukorijenjena duboko u prirodnim zakonima, koji su za nj Božji zakoni. Kao sve prirodno, tako je i ljubav k domovini i narodu Krist Gospodin svojim naukom i primjerom uzdigao i oplemenio.

Najveći rodoljubi u povijesti naroda odnjihali su se u krilu Njegove – Katoličke crkve! Ali ljubav prema domovini i narodu nije neodređeno čuvstvo, magloviti zanos, nego čin, djelo, nesebične žrtve! Ljubiti znači djelotvorno htjeti dobro.

Akademska omladina treba da zasvjedoči svoju ljubav prema domovini i prema narodu tako, da brižno izgrađuje svoj značaj, da čuva tijelo i dušu svoju čistu i neokaljanu, da se
svestrano i solidno obrazuje, da snažnom rukom, netaknutim snagama uma i srca, potpuno
spremna i na visini, mogne zahvatiti u narodne poslove, kad kucne njezin čas.

Ali, dragi akademičari i akademičarke! Nema istine tako svete, nema ideala tako uzvišena, da ga ljudska ograničenost ili zloba ne bi pokušala okaljati, iskriviti, ili čak iznakaziti. Pače: što je istina svetija, što je ideal uzvišeniji, to je opasnija i pogubnija i češća njezina patvorina – zabluda! To nažalost vrijedi i za domoljublje i za nacionalizam. Velik dio današnje generacije skinuo je s oltara pravoga Boga. U javnom, privatnom životu današnje generacije značenje Boga, Gospodina i Stvoritelja, spalo je na ništa. Ali potreba ljudske duše, da se podvrgne nečemu, što je veće, vrijednije i trajnije od nje, tako je duboka; sklonost plemenitog čovječjeg srca da služi; i da se žrtvuje za nešto, što ga nadilazi, tako je jaka, da današnji čovjek neprestano traži idola, kojeg bi mogao postaviti na opustošene i prazne svoje oltare.

Već smo i zaboravili imena mnogobrojnih idola za koje se oduševljavala generacija, koja dolazi. U naše dane u velikom dijelu čovječanstva, pa i idealne omladine, na ispražnjena prijestolje Božanstva sjeda novi idol: idol nacionalizma.

Nacionalizam je danas za mnoge najveća svetinja, najidealnija vrednota, ono najuzvišenije i najljepše, za što je jedino vrijedno žrtvovati se, trpjeti i umirati; ono što idealnom čovjeku
zapravo i daje smisao i sadržaj života. Nacije, osobito u državi organizirana nacija, postala je božanstvo pred kojim treba da padne u prah sve, svako osobno pravo; božanstvo, pred kojim treba da zanijeme svi lični zahtjevi i najosnovnije prirodne težnje. Nacionalizam je postao ona zadnja i vrhovna norma po kojoj se sve prosuđuje i ocjenjuje. Sve je dopušteno, sve je dobro, sveto i veliko, što makar samo i na oko unapređuje i uzdiže naciju. A što je kršćanstvo držalo najljepšim i najsvetijim, kao ljubav k bližnjemu, sveopće bratstvo naroda, dobrota i milosrđe – to postaje slabost i zlo, ako nije u skladu s časovitim narodnim aspiracijama.

Vrijednosti veličine pojedinačnog života mjere se samo i jedino odnosom prema nacionalnim vrednotama, i jedino o tome ovisi, da li će se oko čije glave viti aureola svjetlosti, ili ćemo joj na čelo utisnuti žig prokletstva i sramote. Štoviše, i samo kršćanstvo i Kristova Crkva smiju računati na priznanje samo utoliko, ukoliko su u skladu s nacionalnim idealizmom. Ukratko: značenje, što ga je nekoć za ljudski život imao Bog Stvoritelj i Gospodin.

Njegova stvaralačka misao i Njegova sveta volja, to značenje poprima odsele nacija. Atributi i prava, koja su nekad pripadala samo Bogu, pripadaju odsele naciji. Na prijestolju veličanstva i suvremena gospodstva, na kojem je nekada kralj bio Bog, odsada stoji nacija. (…)

Dragi akademičari i akademičarke! U organskom se svijetu od vremena do vremena pojavljuju zaraze. Naširoko znaju zahvatiti epidemije, kojima se samo najjači organizmi mogu oduprijeti. Isto se zbiva i u idejnom, duhovnom carstvu. Tom epidemijom stvara se u pojedinim skupinama ljudi, u pojedinim društvenim slojevima, pa i u čitavim narodima izvjesna psihoza, protiv koje se vrlo teško, gotovo nemoguće, boriti. Pokušajte komunizmom zaražene mase razuvjeriti. Pokušajte najočevidnijim činjenicama dokazati, kako je komunizam lažan i poguban.

Pokušajte tim duhovnim slijepcima otvoriti oči, sav će se Vaš trud slomiti pred iracionalnim dubinama ljudske naravi, koje je zahvatila strahovita zaraza komunističkog mesijanizma. Ali na drugoj je strani gotovo jednako snažna i opasna epidemija poganskog nacionalizma, kako smo ga netom ocrtali. Pokušajte fanaticima nacionalizma pokazati, kako su beskrajno smiješni njihovi pokušaji postaviti na oltare, pred kojima se naš narod klanjao božanskom Učitelju, druge učitelje, koji su tek jučer došli!

Pokažite fanaticima nacionalizma, kako je upravo za pripadnike malih naroda bezumno oduševljavati se za poganske nacionalizme velikih naroda. Pokažite im kako je bezumno oduševljavati se za predstavnike i nosioce doktrina, koje poznaju samo jedno božanstvo: vlastiti narod; samo je jedan životni cilj: veličina vlastitog naroda; samo jedno sredstvo za taj cilj: kruta sila i bezobzirna borba; samo jedno pravo: pravo jačega; samo jedna metoda: gaženje svih Božjih i ljudskih prava.

Pokušajte, velim, tim fanaticima dokazati, kako će po svim zakonima logike upravo oni postati prve žrtve Moloha, za kojega se oduševljavaju, i Vi ćete naići u velikoj većini na nijemi i gluhi otpor, ako Vas naprosto ne pregaze ili ne razapnu na križ, što ste im pokušali pred ponorom otvoriti oči…

Ali onaj, kojemu su povjerene besmrtne duše, treba da i u tim okolnostima govori otvoreno i jasno. On je tu »in testimonium veritas«, zato da govori istinu. Za nj vrijedi riječ sv. Pavla: »Teško meni, ako ne propovijedam evanđelja!« (1 Kor 9, 16) Ne mislim doduše, da je naša omladina podlegla toj zabludi.

Ali već i pred samom pogibelji te opasne i otrovne zaraze, koja želi prevariti, ako je moguće, i izabrane, mora i tebi, katolički akademičaru i akademičarko, tvoj natpastir u vrevi današnjice doviknuti: »Čuj, Izraele, – čuj, narode Božji jedan je Gospodin Bog naš!« (Izl 20, 3) Jedan je Bog, vječna i svudašnja Pravda i Ljubav, koji je suveren Gospodar i pojedinaca i naroda. Svetim zakonima te Istine, Pravde i Ljubavi treba jednako da se podvrgava i život pojedinaca i život naroda i život država. Teška je pogubna zabluda, da bilo koji čin [koji] nije u skladu s vječnim moralnim zakonima Istine, Pravde i Ljubavi može trajno unaprijediti veličinu naroda i pridonijeti njegovoj istinskoj sreći. Prividno i časovito može takav čin donijeti veliki uspjeh, ali u cjelini narodnoga života, koji traje stoljeća, on je uvijek minus, koji se skupo plaća!

Narod.hr nastoji objektivno informirati javnost o svim važnim temama iz Hrvatske i svijeta i onim temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima. Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati vas o najvažnijim događajima potrebna nam je Vaša pomoć. Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Vjerna akademska omladino! Današnji svijet, današnja Europa, opet se nalazi baš na tom
terrainu pred sudbonosnim raskršćem. Na tom joj raskršću Suvereni Upravljač udesa dovikuje riječi: »Mećem danas preda te život i dobro, i opet smrt i zlo; da ljubiš Gospodina Boga svojega te hodaš stazama Njegovim i držiš zapovijedi Njegove… Pozivljem za svjedoke nebo i zemlju, da sam vam predložio život i smrt, blagoslov i prokletstvo« (Pnz 30, 1. 19)[24].

I ljudi, i narodi se odlučuju: Jedni skidaju Boga s prijestolja srca svoga, da posade na nj ideal: »sebe i svoju veličinu.«
I tom se idolu predaju »svim srcem svojim i svom dušom svojom i svom pameti svojom i svom snagom svojom« (Mk 12, 30). I plodovi ne izostaju kod pojedinaca: kako staro tako i novo pogansko božanstvo idol-država zarobljuje ga i ponizuje, lišava svega ljudskog dostojanstva, te čini od njega obični broj u zajednici, vojnika za državu. I plodovi ne izostaju kod naroda: taj Moloh bolesnoga nacionalizma guta jedan narod za drugim, a djelo mu opravdavaju, zaluđeni poklonici njegovi, koji će sutra biti njegovom žrtvom…

Drugi naprotiv govore s Psalmistom: »Altaria Tua, Domine virtutum, Rex meus et Deus meus – oltari su Tvoji, samo Tebi pripadaju, Gospodine silni, Kralju moj i Bože moj!« (Ps 83, 4)[25]

Najveća vrijednost i vrhovna norma nije ni krv ni rasa ni besklasni kolektiv ni nacionalna veličina, nego Bog na nebu, a na zemlji slobodna duhovna ličnost, besmrtni duh pojedinčev! Sve je ostalo i država, i krv i rasa, i gospodarstvo i tehnika, samo radi njih! I ništa od svega toga nije vrijedno, da zauzme ono prijestolje, onaj oltar, što ga je svaki čovjek dobio ugrađen u svoju nutrinu od Onoga, koji ga je stvorio. I pokazuju se plodovi života: Bog, pravi Bog, živi Bog, ne ubija djece svoje, jer Njegova su slava – djeca njegova: pojedinci i narodi. On je rekao: »Ja sam došao, da (ljudi) imaju život i da ga imaju u izobilju.« (Iv 10, 10) Bog, pravi Bog ne proždire svojih službenika, nego obratno. Sebe daje njima za hranu, kako ste iskusili danas po Kruhu života.

Vjerna katolička omladino! Istinu danas na svakom koraku prati zlokobna sjena zablude, ne bi li se »prevarili, kad bi bilo moguće, i izabrani« (Mk 13, 22). I stoga Ti tvoj natpastir danas dovikuje: »Drži se Božjeg tabora! Gospodin neka bude uvijek i u svemu Bog tvoj. On je jedini Istina, Pravda i Ljubav.

Njegova stvaralačka misao, Njegova sveta volja jedini daju misao, vrijednost i veličinu, kako pojedincu tako i narodima«. »Izaberi dakle život, da živiš Ti i sjeme Tvoje i da ljubiš Gospodina Boga svoga i pokoravaš se glasu Njegovu i uza Nj prioneš, jer je On život Tvoj i trajanje dana Tvojih!« (Pnz 30, 20) I znat ćeš Ti, kako »je dobro prianjati uz Boga« (Ps 72, 28)[26] i držati se Njega. A narod naš bit će i dalje rječitim svjedokom, kako je »blažen narod, kojemu je Gospod Bogom njegovim« (Ps 143, 15)[27] Tomu Bogu »kralju vjekova, besmrtnomu nevidljivomu jedinom Bogu čast i slava u vijeke vjekova« (1 Tim 1, 17).

Izvor: narod.hr