U javnu raspravu o prijedlogu novog Zakona o pravobranitelju za djecu putem platforme e-Savjetovanja uključila se i trenutna pravobraniteljica za djecu, Ivana Milas Klarić, te svojim komentarom jasno dala do znanja kako ulaže velike napore kako bi ostala na dužnosti, iako je te dužnosti trebala biti razriješena prije godinu dana.
Naime, Sabor 10. lipnja 2016. nije prihvatio njeno Izvješće o radu za 2015. godinu što predstavlja zakonsku osnovu za obavezno razrješenje dužnosti. Međutim, Milas Klarić i dalje obavlja tu dužnost te se istovremeno gorljivo zalaže da se iz novog Zakona o pravobranitelju za djecu izbaci odredba o razrješenju dužnosti na temelju neprihvaćanja godišnjeg izvješća od strane Sabora. Dodatno je smeta činjenica što prijedlog novog Zakona predviđa izbor novog pravobranitelja za djecu; Milas Klarić tvrdi kako bi ona i dalje trebala nastaviti obavljati dužnost na koju je imenovana 2014. godine, iako je nje trebala biti razriješena u lipnju 2016.
Pravobraniteljica u svom komentaru navodi: “Sadašnjoj pravobraniteljici za djecu, doc. dr. sc. Ivani Milas Klarić, (…), osobito ne laska činjenica što se predlagatelj očito, odlučuje za donošenje „lex Milas Klarić“. Također, ostaje i trajna dvojba hoće li se ideja izmjene zakona primjenjivati svaki put kad bilo koja trenutna vlast poželi smijeniti nekog od pravobranitelja?”. U obranu sebe i svoje pozicije pravobraniteljica predlaže da se prijelaznim i završnim odredbama odredi kako “stupanjem na snagu ovog zakona ostaje na snazi odluka o imenovanju pravobraniteljice za djecu”, iako bi i prema sadašnjem i prema predloženom propisu morala biti razriješena dužnosti. Ovdje se radi o klasičnoj “zamjeni teza” ili spinu: pravobraniteljica tvrdi da je zakon usmjeren protiv nje kako bi je smijenio s dužnosti, i stoga ga naziva “lex Milas Klarić”, iako je zapravo ona ta koja želi da Zakon postane “lex Milas Klarić”, koji bi joj omogućio da nastavi obnašati dužnost pravobraniteljice, iako je već trebala biti smijenjena. Pravobraniteljica za djecu koristi svoju poziciju pravobraniteljice kako bi samu sebe održala na poziciji, što je sukob interesa.
Kao razlog zašto neprihvaćanje godišnjeg izvješća o radu u Saboru ne bi trebala biti osnova za razrješenje dužnosti, Milas Klarić navodi očuvanje “neovisnosti” institucije pravobranitelja za djecu. No, “neovisnost” ne znači da rad pravobraniteljice i njezina ureda s 18 zaposlenih (16 službenika i 2 zamjenika) ne smije biti podvrgnut nekom obliku nadzora. Neovisnost institucije pravobranitelja znači neovisnost u organizacijskom i financijskom djelovanju, kako je to propisano Pariškim načelima. Naime, Pariška načela jasno određuju što podrazumijeva pojam “neovisnost”: “Nacionalne institucije [za promicanje i zaštitu ljudskih prava] morale bi imati infrastrukturu pogodnu za neometano obavljanje djelatnosti, a napose adekvatno financiranje. Svrha adekvatnog financiranja je omogućavanje nacionalnoj instituciji da ima vlastito osoblje i prostorije, kako bi bila neovisna od Vlade i slobodna od financijskog nadzora koji bi mogao utjecati na njenu neovisnost”. Organizacijska i financijska neovisnost te neovisnost u djelovanju ne znače nepostojanje nadzora nad radom pravobranitelja te odgovornosti za taj rad pred Saborom koji ih je, kao predstavničko tijelo građana, imenovao. Godišnje izvješće koje pravobranitelji podnose Saboru ne predstavlja niti običan “izvještaj o stanju zaštite ljudskih prava”, već prvenstveno izvješće o njihovom radu i radu njihovog ureda, s obzirom da Zakon u čl. 18. st. 1. jasno određuje: “Pravobranitelj za djecu podnosi jednom godišnje izvješće Hrvatskom saboru o svom radu.”. Stoga, premda njihov rad mora biti neovisan, evaluacija toga rada i njegovih rezultata od strane Sabora kao svojevrsnog “poslodavca” mora postojati, a jednako tako i odgovornost pravobranitelja u slučaju lošeg obnašanja dužnosti, kako je to slučaj s Milas Klarić.
Nadalje, u svom komentaru na Nacrt prijedloga Zakona, Milas Klarić ističe kako “upravo ovakav prijedlog [Zakona o pravobranitelju za djecu] predstavlja transparentno i nedvosmisleno kršenje demokratskih standarda razvijenih europskih zemalja u normiranju pravnog položaja neovisnih nacionalnih tijela za zaštitu ljudskih prava, te, od strane predlagatelja Nacrta, izigravanje volje parlamentarne većine Hrvatskog sabora”. Milas Klarić zapravo “transparentno” (javno) zanemaruje činjenicu kako upravo na temelju volje parlamentarne većine Hrvatskog sabora izražene 10. lipnja 2016. godine, kada nije prihvaćeno njeno godišnje izvješće, ona više ne bi smjela obnašati dužnost pravobraniteljice.
