Izdvojili smo svjedočanstva hrvatskih branitelja Damira Plavšića i Stipe Mlinarića te političara: Andrije Hebranga i Davora Ive Stiera.
Hrvatska je 15. siječnja 1992. postala međunarodno priznata zemlja. Toga dana Hrvatsku su za redom priznale: Belgija, Velika Britanija, Danska, Malta, Austrija, Švicarska, Nizozemska, Mađarska, Norveška, Bugarska, Poljska, Italija, Kanada, Australija, Francuska, Finska, Švedska. To su već prije učinile Sveta Stolica, Njemačka, Island, Estonija, Litva, Latvija, Slovenija, Ukrajina i San Marino.
Iako je rat u Hrvatskoj bjesnio, slavilo se diljem zemlje. No, koliko je bio težak put do tog trenutka i kako je i samom tom trenutku Hrvatska, iako puna ohrabrenja i nade, još uvijek bila u nezavidnom položaju – svjedoče iskustva osoba koje su bile aktivno uključene u stvaranje suverene Hrvatske. Političari, diplomati i medijski djelatnici otkrivaju kako je teška situacija bila do tada i koliko je oduševljenje vladalo među njima u tom trenutku.
Branitelji na bojištu također su slavili. No, oni koji su bili u neprijateljskom zarobljeništvu, u logorima, osjetili su sav gnjev velikosrpskog agresora zbog nepovratne odluke tolikih europskih zemalja da Hrvatsku konačno priznaju kao suverenu i neovisnu državu. Vukovar je, podsjetimo, okupiran nepuna dva mjeseca prije toga, a toliki su vukovarski branitelji taj dan dočekali u logorima. Iako nisu znali razlog tolikog iživljavanja mučitelja nad njima toga dana, svjedoče kako su, usprkos najgorim torturama, bili sretni znajući da se zasigurno dogodio neki veliki uspjeh Hrvatske.
Izdvojili smo svjedočanstva hrvatskih branitelja Damira Plavšića i Stipe Mlinarića te političara: tadašnjeg ministra i jednog od najbližih suradnika prvog hrvatskog predsjednika, Andrije Hebranga i Davora Ive Stiera – tadašnjeg novinara argentinskog lista El Cronista i Radio America.
Evo njihovih iskustava!
Andrija Hebrang: “Da nije bilo hrvatske oslobodilačke akcije Orkan, RH ne bi bila međunarodno priznata”
Andrija Hebrang, koji je u to vrijeme bio na dužnosti ministra zdravstva i člana Kriznog stožera RH, svjedoči kako su se paralelno odvijale dvije borbe za priznanje: diplomatska i ona – na ratištu.
Evo što je rekao u prošlogodišnjem razgovoru za Narod.hr:
“Odmah sam shvatio da se glavna bitka za priznanje vodi na terenu, a ne u diplomaciji. Naime, Srbi su naslućivali što se priprema pa su odlučili bilo kakvo priznanje prekinuti potpunim presijecanjem hrvatskog teritorija u Zapadnoj Slavoniji. (…)
Jasno je da tako podijeljena država više ne bi mogla funkcionirati i rat bi bio gotov. U Istočnu Slavoniju, gdje su nakon okupacije Vukovara Srbi krenuli na okruženje Osijeka, više nismo mogli ni autoputom okupiranim još na početku srpske agresije, a niti Podravskom magistralom koja je bila na dometu srpskog topništva. Do obale Drave i potpunog prekida hrvatskog teritorija nedostajalo je još vrlo malo.
Zato predsjednik Tuđman donosi odluku o velikoj oslobađajućoj vojnoj akciji pod nazivom Orkan 91., koja je započela s manjim akcijama na Bilogori pod nazivom Otkos 10. Bile su to prve oslobodilačke akcije na ovom terenu od presudnog značaja za održanje kontinuiteta hrvatskog slobodnog teritorija, a s time i za priznanje države. O tome se manje piše, jer vojnici malo govore, dok diplomatima pisanje i govor idu u osnovno zanimanje.
Razgovor Tuđmana i Hebranga
Moja sjećanja na te dane su duboko urezana. Predsjednik Tuđman me je pozvao krajem studenoga 1991. g. i izdao zapovijed da odem u Istočnu Slavoniju kao predstavnik Vlade RH. Zadatak mi je bio izvještavati ga o borbenim aktivnostima, a napominjem da je tada do potpunog okruženja Osijeka nedostajalo još samo 6 kilometara! Razgovor s Predsjednikom je trajao dvije minute, jer mi je sve bilo jasno. Imao sam samo jedno pitanje: „Predsjedniče, a što ako ne uspijemo zaustaviti presijecanje Zapadne Slavonije“?
Tuđmanovskom odlučnošću je rekao: „Onda smo izgubili rat! U tom slučaju zadatak ti je probiti se do slobodnog teritorija preko Mađarske, idemo zajednički izginuti na najbližu bojišnicu! Hrvati neće imati svoju državu, ali će imati još jednog Zrinjskog kao temelj za buduća vremena!“.
U ovoj zapovijedi vidi se sva Tuđmanova odlučnost da pod cijenu vlastitog života oslobodi Hrvatsku, ali i ključni problem za priznanje države, a to je očuvanje teritorija neophodnog za njezinu cjelovitost i funkcioniranje. Potpuno je jasno da podijeljenu zemlju ne bi mogli priznati ni rijetki prijatelji koje smo tada u svijetu imali. Osim Vatikana, gospode Mocka i Genschera, ostali svjetski političari branili su opstanak Jugoslavije i podržavali srpsku agresiju. Nasuprot njima, mi smo imali snagu jaču od njih, naše branitelje i vrhovnog zapovjednika Tuđmana.”
Cijeli zanimljiv razgovor s dr. Hebrangom za Narod.hr pročitajte u na poveznici:
> Dr. Hebrang za Narod.hr: Tuđman je i pod cijenu vlastitog života htio osloboditi Hrvatsku
Plavšić: Krv vukovarskih branitelja liptala je po podovima koncentracijskog logora u Nišu
Vukovarski branitelj Damir Plavšić međunarodno priznanje RH dočekao je, kao i brojni drugi hrvatski branitelji – zarobljen u srpskom koncentracijskom logoru.
Evo što je napisao o sjećanjima na te dane:
“15. siječnja 1992. godine, kao i svaku noć, u 21,30 sati stojimo kraj svojih kreveta u stavu “pozor“ i psihički se pripremamo za redovnu prozivku prije spavanja koja vrlo često završava premlaćivanjima, a sve ovisno o raspoloženju srpskih vojnih policajaca koji nas čuvaju. U sobi vlada potpuna tišina, svatko je u svojim mislima i molitvama, napolju fijuče zimska košava noseći velike pahulje snijega, radijatori su prestali grijati a hladnoća na prozorskim staklima oslikava ledene zvijezde.
Već je protekao sat vremena, svjetla su i dalje upaljena, a stražari ne dolaze, posjedali smo na krevete, ali smo napeti i oprezni te sa naćuljenim ušima pratimo zvukove kako bismo bili spremni na prvi zvuk dodira sobnih vrata skočiti u stav pozor. Nakon drugog sata čekanja prozivke, do naših ušiju počinju stizati stravični zvukovi urlikanja, psovanja, udaranja po metalnim ormarima smještenim uzduž hodnika i orkanskog vjetra koji se provlačeći između zatvorskih zgrada stvara zastrašujuće zvukove fijukanja i tutnjave.
Kako prolazi još jedan sat, stravični zvukovi približili su se našoj prostoriji, svi stojimo kao kipovi pored svojih kreveta i pokušavamo se pripremiti na ono što slijedi, jedan starac plače, ljudi se mole, jedan tiho pjeva pjesmu “Krist jednom stade na Žalu“, čovjek pored mene drhti… Nakon pola sata u jednom trenu nestaju svi zvukovi osim orkanske košave koja svoje ledene jezike plazi i po našoj sobi prolazeći ispod starog drvenog prozorskog okvira opasanog željeznim rešetkama.
Odjednom se uz zaglušujući tresak otvaraju vrata naše spavaonice a grupa vojnih policajaca utrčava u sobu. Napetost doseže vrhunac, policajci su zadihani, crveni u licu, znojni i smrdljivi, imaju izbezumljene luđačke poglede a zadah alkohola sa svakim njihovim izdisajem izlazi iz usta i širi se našom prostorijom. Bjesomučno nas udaraju gumenim palicama i štapovima uz glasno vikanje:
“UZBUNAAAA, UZBUNAAAAA, SVINJE USTAŠKE, MARŠ NAPOLJE …!“
Zavladala je panika. Svi istovremeno trčimo prema uskim vratima i odmah svojim tijelima zaglavljujemo prolaz, a drugi nas guraju i skaču na veliku loptu ljudskih tijela dok stražari u sobi bjesomučnim udarcima palicama pokušavaju rasturiti zaglavljeno klupko. Jedan od zaglavljenih uspio je pomjeriti rame i izvući ruku iz mase tijela i uči u hodnik, a onda se prva skupina ljudi poput karata stropoštala na pod. Pod pritiskom ostalih ljudi brzo su se podigli sa poda i počeli trčati prema sredini hodnika gdje nas dočekuju udarci dvadesetak vojnih policajaca poslaganih u kordon od deset sa jedne i deset sa druge strane.
“Od tog dana sva naša prolivena krv postala je opravdana”
Protrčali smo kordon pod kišom udaraca i automatski se poslagali uz lijevu stranu zida nasuprot desnoj uz koju su poslagani dvometarski metalni ormari. Čelo smo prislonili na zid, raširili noge a jedna ruka drži drugu iza leđa štiteći slabinski dio tijela i bubrege.
(…)
Niz zid se slijeva krv sa naših razbijenih čela, arkada, nosova i usni, bacaju nas po podu, šutaju nogama, povlače za ruke a onda nas bacaju po metalnim ormarima, udaraju po glavama, koljenima… (…)
Sutra dan ujutro saznali smo da je 15. siječnja 1992. godine naša voljena Domovina Hrvatska postala međunarodno priznata država, u tome trenutku prestali su svi bolovi, uzavrela nam je krv i oplahnulo nas je neopisivo oduševljenje, skakali smo po sobi, grlili smo se i ljubili i plakali i pjevali i molili.
Od toga dana sva naša prolivena krv i sva naša mučenja, premlaćivanja, ponižavanja, iživljavanja… postali su opravdani jer je naša žrtva i žrtva naših poginulih suboraca stvorila slobodnu, neovisnu i međunarodno priznatu Državu Hrvatsku.”
Cijelo svjedočanstvo branitelja Plavšića pročitajte u nastavku:
> (FOTO) Damir Plavšić: ‘Na dan međunarodnog priznanja Hrvatske, vrela krv vukovarskih branitelja liptala je po podovima koncentracijskog logora u Nišu’
Davor Ivo Stier: Bio sam ponosan što sam o tome mogao izvijestiti argentinsku javnost
Političar Davor Ivo Stier krajem 1991. iz rodne Argentine dolazi u Hrvatsku, zemlju svojih korijena, kao novinar argentinskog lista El Cronista i Radio America. U Hrvatskoj ste boravili u vrijeme njezina međunarodnog priznanja. U Hrvatskoj dočekao međunarodno priznanje, a za Narod.hr lani je ispričao:
“Bio je to radostan trenutak koji ću pamtiti cijeli život. Išao sam prema tadašnjem studiju Hrvatskog radija na početku Jurišićeve ulice kada sam vidio ljude okupljene na Trgu bana Jelačića kako slave. Kasnije je došao i predsjednik Tuđman koji se rukovao i ljubio s ljudima u centru grada. Situacija nije bila nimalo jednostavna. Trećina Republike Hrvatske je bila pod okupacijom, ali se u narodu mogao osjetiti nevjerojatno jak duh zajedništva i ponosa. Hrvatska je bila međunarodno priznata!
Sjetio sam se kako sam kao dijete slušao starije za nedjeljnim stolom kako raspravljaju o tome da će jednog dana Hrvatska biti neovisna, da će i slobodni svijet, kako se tada govorilo na zapadu, prepoznati pravo Hrvata na svoju državu. Taj je dan bio stigao, a ja sam imao privilegiju biti u domovini. Osjetio sam ogromno zadovoljstvo i zahvalnost Božjoj Providnosti što sam mogao svjedočiti tom povijesnom trenutku i o tome izvijestiti argentinsku javnost iz slobodne i međunarodno priznate Hrvatske.
Najvažniji argument za međunarodno priznanje bila je odlučnost i opredjeljenje hrvatskih ljudi, u prvom redu hrvatskih branitelja, za neovisnu i demokratsku Republiku Hrvatsku. Pritom ne želim umanjiti potporu prijateljskih zemalja. Naprotiv. Još čuvam članak objavljen u “El Cronista” 17. siječnja 1992. o otvaranju njemačkog veleposlanstva u Zagrebu i modi žutog džempera Hansa Dietricha Genschera. Bio sam uzeo izjavu predsjednika Sabora Žarka Domljana iz koje je bilo vidljivo koliko je bila značajna njemačka potpora mladoj hrvatskoj državi. Kao ministar sam 25 godina kasnije otišao u Reykjavik da se Islandu također još jednom zahvalim na svojoj odluci o priznanju. Jer se te geste ne smiju zaboraviti.
Tada mi je Jon Baldvin Hannibalsson, koji je bio islandski ministar vanjskih poslova 1992., ispričao razgovore s Genscherom i Aloisom Mockom o pripremi priznanja Hrvatske i Slovenije. No, posebno mjesto u epopeji međunarodnog priznanja imaju sveti Ivan Pavao II. i Sveta stolica. U tom pogledu, isto tako uoči 25. obljetnice imao sam priliku razgovarati u Rimu s bivšim državnim tajnikom kardinalom Angelom Sodanom. On je još 26. studenog 1991. okupio veleposlanike država članica OESS-a i predstavio im memorandum kojim se pozivalo na priznanje Hrvatske i Slovenije. Mislim da još danas odzvanjaju poruke svetog Ivana Pavla II. i njegovo neumorno zauzimanje za mir i poštivanje digniteta svake ljudske osobe i svakog naroda.”
Cijeli razgovor s Davorom Ivom Stierom pročitajte u nastavku:
> Stier za Narod.hr: ‘Posebno mjesto u epopeji međunarodnog priznanja RH imaju sv. Ivan Pavao II. i Sveta stolica’
Stipo Mlinarić Ćipe: “Dan 15. 1. 1992. i priznanje Hrvatske pamtit ću do kraja života”
Vukovarski branitelj i sadašnji saborski zastupnik Stipo Mlinarić Ćipe međunarodno priznanje Hrvatske također je dočekao u koncentracijskom logoru u Nišu. U svojem svjedočanstvu o ratnom putu (od obrane Vukovara do boravka u srpskim koncentracijskim logorima) kojega je prije nekoliko godina napisao u nekoliko nastavaka za Narod.hr, ovaj pripadnik Turbo voda s Trpinjske ceste, opisao je i kako je izgledao trenutak međunarodnog priznanja Hrvatske za njega u logoru.
“Priznanje samostalne Hrvatske pamtit ću do svoga kraja života, kada god 15.1. pogledam na TV kalendaru kako je se slavilo na trgu Bana Jelačića odmah se sjetim Niša i polomljenih kostiju.” – navodi Mlinarić koji opisuje mjeseci uoči tog događaja te neposredno poslije, tijekom kojih se neprestano nadao da će možda biti razmjenjen:
“Dani teku sporo tu u Nišu sam dočekao Božić i Novu godinu. Božić je prošao uz udarce i njihove ogavne psovke. Ja sam taj Božić ’91. godine bio sam sa sobom u molitvi i u mislima sa svojim bližnjima. Nova godina je prošla bez batina jer su je i oni slavili. Na naš Božić ušli su nam u sobu i rekli da skinemo odvratno prljavu posteljinu koju smo zatekli na metalnim krevetima na kat. U prvi mah smo bili sretni da dobijemo ciste plahte i jastučnice, samo je naša sreća kratko trajala.
Naredili su nam da skinute jastučnice i plahte stavimo na sred sobe što smo i napravili. Njih trojica su počeli šutati nogama i gaziti čizmama tu prljavu posteljinu i kada su je svu izmiješali rekli su nam da imamo dvije minute da napravimo krevete po vojnički. Naravno da više nisi znao gdje je tvoja posteljina pa makar i prljava, nego si uzeo bio koju u žurbi i namještao svoj krevet pod batinama. Kada misliš da ovi zlotvori ne mogu niže pasti ljudski ološ brzo te razuvjeri i pokažu ti da mogu i niže.
Kada je napokon došao crveni križ dobio sam poruku ali me je više zanimalo gdje mi je brat Mile jer sam očekivao da je na njihovom popisu. Gospoda iz međunarodnog Crvenog križa nekako puna razumijevanja i sažaljenja mi je rekla da mi brat nije na njihovom popisu. Ali je odmah nadodala da možda i je negdje zarobljen ali da oni nisu uspjeli doći do njih da ih popišu. Znao sam da me zapravo tješi, jer sam vrlo dobro osjetio na svojoj koži da ako nisi uspio napustiti Vukovar isti dan kad je pao teško da možeš preživjeti, ma sigurno nisi mogao preživjeti kod onih domaćih krvoloka. Tako da su mi moji logoraški dani postali još teži poslije ovoga posjeta jer su mi misli stalno bile što mi se dogodilo s bratom.
Dolazi još jedna razmjena koja me zatiče u Niškom zatvoru. To je bilo 26.1.1992. g. i naravno ja ostajem i dalje zatočen. Puštaju starije ljude i pokojeg branitelja. Nisam mogao dokučiti po kojem ključu puštaju u razmjenu. Podsjetilo me je to na jedno veliko sito, probirali su one za koje su mislili da su manje krivi po njihovim kriterijima. Nas za koje su znali da smo se fajterski potukli s njima u Vukovarskoj bitci su ostavljali u svojim kazamatima.”
Cijelo Mlinarićevo svjedočanstvo pročitajte u objavama:
> Svjedočanstvo Stipe Mlinarića: 19.11.1991. – Iz pakla Vukovara prema paklu logora (1. dio)
> Svjedočanstvo Stipe Mlinarića: Logoraška nada stvarno umire posljednja (4. dio)
