Stipo Mlinarić, pripadnik Turbo voda s Trpinjske ceste odlučio je za Narod.hr posvjedočiti o svom putu od Vukovara do logora, a zatim i što je sve prošao tamo.
> Svjedočanstvo Stipe Mlinarića: 19.11.1991. – Iz pakla Vukovara prema paklu logora (1. dio)
> Svjedočanstvo Stipe Mlinarića: Logoraška nada stvarno umire posljednja (4. dio)
Tek pred jutro su nas pustili u sobe, posebno se to večer u tuči istaknuo jedan vodnik koji se prezivao Čekić. Jadnik se još i hvalio da je on Hrvat i da je rođen u Virovitici. Priznanje samostalne Hrvatske pamtit ću do svoga kraja života, kada god 15.1. pogledam na TV kalendaru kako je se slavilo na trgu Bana Jelačića odmah se sjetim Niša i polomljenih kostiju.
Dolazi nam ponovno Crveni križ i donosi nam poruke od naših obitelji iz Hrvatske. Silno sam se obradovao kada sam vidio poruku od svojih roditelja ali mi pišu da se nadaju mome i bratovom skorom dolasku u Hrvatsku. Odmah mi se pali lampica i osjećam da mi brat Mile vjerojatno nije preživio pad grada jer sam ja cijelo vrijeme bio uvjeren da je on već odavno u Hrvatskoj. Bio je ranjenik u bolnici i mislio sam da su njih evakuirali poslije pada Vukovara, a sada mi roditelji pišu da on nije tamo.
Pitao sam odmah Crveni križ je l’ mi mogu provjeriti da nije u nekom drugom logoru, jer sam znao da ima mojih Vukovaraca još razbacanih po Srbiji. Gospođa mi odgovara da može ali samo ako je evidentiran kod njih i da će mi provjeriti kada dođe drugi put. Dao sam im ime i prezime brata, godinu rođenja i molio dragog Boga da što prije dođu kod nas i da mi je brat negdje na njihovom popisu. To bi značilo da je živ što je isto dobra vijest jer iz logora će izaći kad tad, a ako ga nema onda će mi biti jasno što je se s njim dogodilo. Inače sam se veselio posjeti crvenog križa zbog poruka ali i zbog toga što bi nam donijeli pribor za osobnu higijenu, jedan keks i jednu kutiju cigareta. Sada sam ih iščekivao sa zebnjom što će mi reci za brata Mileta i pomalo sam se bojao surove istine. Do tada sam bio miran jer sam mislio da je on s roditeljima u Hrvatskoj, a da sam samo ja u problemu.
Meni ovaj moj problem u obliku logora nije nešto što ne mogu izdržati. Dani teku sporo tu u Nišu sam dočekao Božić i Novu godinu. Božić je prošao uz udarce i njihove ogavne psovke. Ja sam taj Božić ’91. godine bio sam sa sobom u molitvi i u mislima sa svojim bližnjima. Nova godina je prošla bez batina jer su je i oni slavili. Na naš Božić ušli su nam u sobu i rekli da skinemo odvratno prljavu posteljinu koju smo zatekli na metalnim krevetima na kat. U prvi mah smo bili sretni da dobijemo ciste plahte i jastučnice, samo je naša sreća kratko trajala. Naredili su nam da skinute jastučnice i plahte stavimo na sred sobe što smo i napravili. Njih trojica su počeli šutati nogama i gaziti čizmama tu prljavu posteljinu i kada su je svu izmiješali rekli su nam da imamo dvije minute da napravimo krevete po vojnički. Naravno da više nisi znao gdje je tvoja posteljina pa makar i prljava, nego si uzeo bio koju u žurbi i namještao svoj krevet pod batinama. Kada misliš da ovi zlotvori ne mogu niže pasti ljudski ološ brzo te razuvjeri i pokažu ti da mogu i niže.
Kada je napokon došao crveni križ dobio sam poruku ali me je više zanimalo gdje mi je brat Mile jer sam očekivao da je na njihovom popisu. Gospoda iz međunarodnog Crvenog križa nekako puna razumijevanja i sažaljenja mi je rekla da mi brat nije na njihovom popisu. Ali je odmah nadodala da možda i je negdje zarobljen ali da oni nisu uspjeli doći do njih da ih popišu. Znao sam da me zapravo tješi, jer sam vrlo dobro osjetio na svojoj koži da ako nisi uspio napustiti Vukovar isti dan kad je pao teško da možeš preživjeti, ma sigurno nisi mogao preživjeti kod onih domaćih krvoloka. Tako da su mi moji logoraški dani postali još teži poslije ovoga posjeta jer su mi misli stalno bile što mi se dogodilo s bratom.
Dolazi još jedna razmjena koja me zatiče u Niškom zatvoru. To je bilo 26.1.1992. g. i naravno ja ostajem i dalje zatočen. Puštaju starije ljude i pokojeg branitelja. Nisam mogao dokučiti po kojem ključu puštaju u razmjenu. Podsjetilo me je to na jedno veliko sito, probirali su one za koje su mislili da su manje krivi po njihovim kriterijima. Nas za koje su znali da smo se fajterski potukli s njima u Vukovarskoj bitci su ostavljali u svojim kazamatima.
Nakon te razmjene prošlo je nešto više od 20-tak dana kada opet čujemo da su autobusi u cik zore ušli u krug zatvora. Sreća me je obuzela jer sam mislio da je svanulo napokon jutro kada ću i ja ugledati toliko voljenu Hrvatsku. Nije nas ostalo puno u Nišu i znao sam da idemo svi da neće biti kao prije čitanja imena onih koji odlaze. Bio sam toliko sretan da će napokon morati pročitati i moje ime i prezime. Pop je soba do mene, uspijevam ga vidjeti na trenutak u hodniku zatvora. On mi namiguje i smiješi se jer je isto mislio da idemo doma. Vodnik čita imena i napokon i moje ime pročita. Uz malo batina izlazimo u dvorište i ulazimo u autobus. Opet šok. U autobusima su rezervisti s punom ratnom opremom i puškama. Trpaju nas unutra uz udarce i viku da kad sjednemo spustimo glavu i stavimo ruke na leđa. Mislim u sebi ako su ovo zadnji udarci i neka im, otrpjet ću stojećki jer sam ubrzo na slobodi i ovo zlo ću zaboraviti.
Vozimo se prema Beogradu i prolazimo ga obilaznicom. Srce mi sve jače kuca u grudima što se bliže primičemo mojoj voljenoj Hrvatskog državi koju su generacije sanjale, a mi smo im taj san napokon ispunili. Bilo je puno krvi i patnje ali se isplatilo, nema države koju možeš napraviti, a da se za nju ne prolije krv. Vozimo se još sat vremena i opet prokleta tabla s natpisom Zagreb ravno, a Sremska Mitrovica desno. I ako sve u životu volim desno taj put sam silno želio da autobus produži ravno. Jedno je što bih ja želio, a drugo je stvarnost, pa nisu ovi zločinci tu da meni ispunjavaju želje. Ipak smo mi ratni neprijatelji i do prije par mjeseci smo se preko nišana gledali. Naravno, autobus skreće desno za Mitrovicu. Nada u meni još postoji tako što mislim da idemo po ostale branitelje u zatvor pa da zajedno idemo u razmjenu. Naravno, i ta nada se brzo ugasila kada su se otvorila velika ulazna vrata od zatvora i kada su autobusi počeli ulaziti u njega.
Dobrodošlica je već spremna kao u Stajićevu i Nišu, znaci koridor od dvadesetak metara s rezervistima koji jedva čekaju da počnemo izlaziti dvojica po dvojica iz autobusa. Opet udarci i lom kostiju ali ovaj put me više boli od udaraca to što sam 100% bio siguran da idemo u razmjenu. Nutrina puno više boli od vanjskih ozljeda. Ubacuju nas u jednu veliku sobu gdje nas ponovo pretresaju kao da nismo došli iz drugog njihovog zatvora.
Nemaju više što nam uzeti jer su nam već uzeli sve što su nam mogli osim ponosa. To bar meni tijekom cijelog logora nisu uspjeli uzeti. Stavljaju nas u jedno krilo zatvora gdje su već bili naši supatnici koji su bili u Mitrovici od pada grada Vukovara. Vidim neka poznata lica i prijatelje i veselim se što su živi. Kada nakon par minuta evo i Popa u mojoj sobi. Grlimo se i veselimo što smo bar opet skupa ipak se znamo od djetinjstva, a i rat smo skupa prošli. Pop je isto vidno utučen što od batina što od toga jer nismo otišli na slobodu. Zagrlio sam ga snažno i šapnuo mu izdrži, ovo je mala kazna za nas, naplatili smo mi prije sve ove udarce. Shvatio je što sam mu htio reci i samo se nasmijao te rekao doci će i naš dan, mora.
Mitrovica je bila bolja od Stajićeva i Niša, nisu puno ulazili u sobe i tukli. Čak smo se mogli i pomoliti prije ručka. Rezervisti su nam samo ubacili manjirke s hranom i kruh u nekoj vreći i sami smo si dijelili hranu. Prvo smo se pomolili sv. Antunu. Tu su molitvu napisanu ostavili naši vukovarski fratri koji su isto bili zatočeni u Sremskoj Mitrovici. Pater Ante i pater Branko su bili u ovoj sobi gdje smo sada Pop i ja. Srećom pustili su ih brzo u razmjenu, ali njihov dobri duh i molitva su bili s nama cijelo vrijeme. Kakva to vojska mora biti da i u svećenicima koji su Božji ljudi vidi ustaše i zlotvore i da ih stavi u logor. To ne bih nazvao vojskom nego običnim šljamom. Hrana je bila puno bolja nego u Nišu, Stajićevo ne bih niti spominjao. Bilo je puno lakše i to što smo bili nas stotinu zatvoreni u toj velikoj prostoriji koja je imala svoj wc i tuš. Za nas iz Stajićeva i Niša to je zapravo bio mali hotel, mi taj luksuz nismo vidjeli otkako smo kročili nogom u Srbiju.
Sporo prolaze logoraški dani iako se međunarodni crveni križ maksimalno trudio da nam ih olakša. Donijeli su nam dva drvena šaha i desetak knjiga da možemo malo skratiti vrijeme. Neke stvari smo sami pravili da ubijemo vrijeme pa smo od kruha izrađivali krunice a od vojničke deke bi isparali konce pa pravili križeve i lančiće. Uspjeli smo od kutija keksa koje nam je isto donio crveni križ napraviti karte za belu, jer su svi keksi bili isti pa je poleđina karata bila jednaka.
Ponovno kreću ispitivanja tako što se otvore vrata i stražar prozove ime onog koga trebaju. Neko se vrati sav isprebijan, a netko ne, sve ovisi tko te ispituje i kako si snalažljiv na ispitivanju. Tu u Mitrovici čeka me još jedan veliki šok. Prozivaju moje ime da idem na ispitivanje, Pop mi samo podiže palac u znak da mi želi sreću. Sreća mi je stvarno bila potrebna jer kad sam ušao kod KOS-ovca oslovio me s nadimkom “Ćipe” sjedni. Gledao sam u njega ali ga nisam odmah prepoznao, imao je male kockaste naočale i spuštenu glavu. Ponovno mi se obratio s nadimkom i rekao mi “zar me ne poznaješ, pa kavu ste mi kuhali u mjesnoj zajednici”. Prvo sam motao film u glavi dali ga poznajem možda iz JNA jer sam netom prije rata odslužio vojni rok u Tuzli. Nisam ga mogao tamo smjestiti, onda kada je skinuo naočale sjetio sam se da je bio kod nas na Trpinjskoj cesti. Došao je iz Zagreba iz MUP-a sa Savske ceste i donio nam par kalašnjikova. Zadržao se kratko vrijeme na Trpinjskoj cesti i otišao nazad u Zagreb, tako je bar rekao. Pitao me kako je poginuo Blago Zadro što sam mu i rekao. Onda ga je zanimalo čija je bila ideja da prokopamo cestu i napravimo rov u Hercegovačkoj ulici. Odgovorio sam da je Blago to smislio i da je on sve što se tiče obrane Borova naselja napravio i da je jedini bio zaslužan za sve. Gledao me šutke negdje par minuta, nisam znao što me čeka batine ili samica. Kada je napokon progovorio rekao mi je doslovno “Mlinariću nećeš nikada odavde izaći, to ti ja jamčim, a ako ikada izađeš očistit ćeš paučinu u ovome zatvoru”.
Samo mi je pokazao rukom da idem van, stražar me vodi do sobe, a meni se sve u glavi vrti, pravi košmar. Stotinu pitanja a niotkud odgovor. Kada sam ušao u sobu, bio sam blijed kao krpa, odmah me svi pitaju jesam dobio batine i kako je bilo na ispitivanju. Nisam puno govorio drugim patnicima jer sam čekao da ja i Pop ostanemo nasamo i da popričamo. Kada sam mu rekao tko me ispitivao i da je major KOS-a i Popu nije bilo dobro. Znali smo odmah da u razmjenu ne idemo dok zadnji ne izađe odavde. Taj gad se prezivao Medić, bio je jedan od okrutnijih ispitivača. Mnoge je branitelje pretukao pa tako i Zorana Jankovića pripadnika Turbo voda. Jankuš nije bio s nama u sobi pa mu nismo mogli reci da će imati susret s Medićem. Nažalost Jankuš mu je skuhao kavu kada je došao kod nas, a za nagradu ga je KOS-ovac prebio. Mene je ocijenio da je bolje da me psihički maltretira nego da me tuče, on sam zna zašto.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
