“Taj je dan bio stigao, a ja sam imao privilegiju biti u domovini. Osjetio sam ogromno zadovoljstvo i zahvalnost Božjoj Providnosti što sam mogao svjedočiti tom povijesnom trenutku i o tome izvijestiti argentinsku javnost iz slobodne i međunarodno priznate Hrvatske”, ističe u razgovoru za Narod.hr bivši hrvatski ministar vanjskih i europskih poslova, te saborski zastupnik Davor Ivo Stier s kojim smo razgovarali povodom tridesete obljetnice međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske.
> (VIDEO) Stier: ‘Samo slobodan čovjek može gledati u oči svoj narod’
Stier: “Radostan trenutak koji ću pamtiti cijeli život”
Stier je rođen 1972. u Buenos Airesu, kao dijete hrvatskih iseljenika. Živio je u četvrti Flores, a zanimljivo je da je i papa Franjo iz iste četvrti.
Stierova obitelj podrijetlom je iz Samobora. Potomak je političkih emigranata koji su došli u Argentinu nakon Drugog svjetskog rata. Stierov otac bio je liječnik, a majka Marija Lukač-Stier profesorica filozofije na Katoličkom sveučilištu u Buenos Airesu i poznaje papu Franju dugi niz godina. Prije povratka u Hrvatsku Stier je bio aktivan član hrvatske iseljeničke zajednice u Buenos Airesu. Kao novinar napisao je više članaka o Hrvatskoj u argentinskim medijima. U svibnju 1990. intervjuirao je dr. Franju Tuđmana za dnevni list La Nacion, a 1991. i 1992. kao dopisnik dnevnika El Cronista i radija America izvješćivao je o agresiji na Republiku Hrvatsku. U hrvatskoj diplomaciji služio je preko petnaest godina.
Narod.hr: Krajem 1991. iz rodne Argentine dolazite u Hrvatsku, zemlju vaših korijena, kao novinar argentinskog lista El Cronista i Radio America. U Hrvatskoj ste boravili u vrijeme njezina međunarodnog priznanja. Kako je iz vaše perspektive izgledao taj trenutak i izvještavanje o njemu u argentinskom listu?
Davor Ivo Stier: Bio je to radostan trenutak koji ću pamtiti cijeli život. Išao sam prema tadašnjem studiju Hrvatskog radija na početku Jurišićeve ulice kada sam vidio ljude okupljene na Trgu bana Jelačića kako slave. Kasnije je došao i predsjednik Tuđman koji se rukovao i ljubio s ljudima u centru grada. Situacija nije bila nimalo jednostavna. Trećina Republike Hrvatske je bila pod okupacijom ali se u narodu mogao osjetiti nevjerojatno jak duh zajedništva i ponosa. Hrvatska je bila međunarodno priznata!
Sjetio sam se kako sam kao dijete slušao starije za nedjeljnim stolom kako raspravljaju o tome da će jednog dana Hrvatska biti neovisna, da će i slobodni svijet, kako se tada govorilo na zapadu, prepoznati pravo Hrvata na svoju državu. Taj je dan bio stigao, a ja sam imao privilegiju biti u domovini. Osjetio sam ogromno zadovoljstvo i zahvalnost Božjoj Providnosti što sam mogao svjedočiti tom povijesnom trenutku i o tome izvijestiti argentinsku javnost iz slobodne i međunarodno priznate Hrvatske.
Narod.hr: Dana 15. siječnja 1992. Hrvatsku su priznale sve članice EZ-a i još niz drugih europskih zemalja. Prije tog datuma Hrvatsku su priznali Island, Sveta Stolica i San Marino. Koliko je značajna bila činjenica da su Sveta Stolica i Njemačka još krajem 1991. najavile međunarodno priznanje Hrvatske? Koliko je ta aktivnost Vatikana i Njemačke bila presudna da bi ostale zemlje priznale Hrvatsku?
Davor Ivo Stier: Najvažniji argument za međunarodno priznanje bila je odlučnost i opredjeljenje hrvatskih ljudi, u prvom redu hrvatskih branitelja, za neovisnu i demokratsku Republiku Hrvatsku. Pritom ne želim umanjiti potporu prijateljskih zemalja. Naprotiv. Još čuvam članak objavljen u “El Cronista” 17. siječnja 1992. o otvaranju njemačkog veleposlanstva u Zagrebu i modi žutog džempera Hansa Dietricha Genschera. Bio sam uzeo izjavu predsjednika Sabora Žarka Domljana iz koje je bilo vidljivo koliko je bila značajna njemačka potpora mladoj hrvatskoj državi. Kao ministar sam 25 godina kasnije otišao u Reykjavik da se Islandu također još jednom zahvalim na svojoj odluci o priznanju. Jer se te geste ne smiju zaboraviti.
Tada mi je Jon Baldvin Hannibalsson, koji je bio islandski ministar vanjskih poslova 1992., ispričao razgovore s Genscherom i Aloisom Mockom o pripremi priznanja Hrvatske i Slovenije. No, posebno mjesto u epopeji međunarodnog priznanja imaju sveti Ivan Pavao II. i Sveta stolica. U tom pogledu, isto tako uoči 25. obljetnice imao sam priliku razgovarati u Rimu s bivšim državnim tajnikom kardinalom Angelom Sodanom. On je još 26. studenog 1991. okupio veleposlanike država članica OESS-a i predstavio im memorandum kojim se pozivalo na priznanje Hrvatske i Slovenije. Mislim da još danas odzvanjaju poruke svetog Ivana Pavla II. i njegovo neumorno zauzimanje za mir i poštivanje digniteta svake ljudske osobe i svakog naroda.
Narod.hr: Vaša rodna Argentina priznala je Hrvatsku već sljedećeg dana, 16. siječnja 1992. Je li tome pridonijela značajna hrvatska zajednica u Argentini?
Davor Ivo Stier: Od početka agresije na Hrvatsku, svakog tjedna su se hrvatski iseljenici i njihovi potomci i prijatelji okupljali ispred argentinskog Kongresa i zahtjevali međunarodno priznanje. Ured Republike Hrvatske u Buenos Airesu je bio vrlo aktivan u kontaktima s argentinskim vlastima, pa i s predsjednikom Menemom, kojeg je kasnije predsjednik Tuđman odlikovao veleredom kralja Tomislava. Argentina i Čile su predvodile proces međunarodnog priznanja Hrvatske u Latinskoj Americi, a u tome su hrvatske iseljeničke zajednice odigrale značajnu ulogu.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
