“Iako za sada nema široke znanstvene potvrde o vezi frakturiranja i potresa, još manje ima potvrde da takve veze ne može biti“, otkriva u razgovoru za Narod.hr prof. dr. sc. Slaven Dobrović, dipl. ing., poznati stručnjak za energetiku i ekologiju, te bivši ministar zaštite okoliša i energetike, s kojim smo razgovarali o vrlo aktualnoj temi hidrauličkog frakturiranja.
> Bunjac: Potvrđeno mi je u Saboru da frakiranje u Hrvatskoj postoji već 7 desetljeća!
> Kontroverzna metoda dobivanja prirodnog plina povezana s jačanjem astme
Narod.hr: Možete li pojasniti kakvom je postupku riječ?
Prof. dr. sc. Slaven Dobrović: Hidrauličko frakturiranje je postupak kojim se ubrizgavanjem vode pod visokim tlakom prvenstveno fizički djeluje na podzemne geološke strukture nekog ležišta na način da se lome i drobe i time omogućuju izdašniju eksploataciju nafte i plina iz bušotine. Međutim, uz hidrauličko, tj. fizičko djelovanje postupak uključuje i kemijsko te kombinirano djelovanje na stijenske formacije i protočnost fluida kroz pukotine pa se sve intenzivnije koriste razne kemikalije i aditivi, sve s jednim i istim ciljem – oslobađanje ugljikovodika iz geoloških struktura i povećanje izdašnosti bušotine.
Narod.hr: Gospodin Branimir Bunjac gostujući u emisiji Bujica 8. siječnja 2021. kazao je da ste na njegovo zastupničko pitanje kao ministar potvrdili da se u Hrvatskoj metoda frackinga, odnosno hidrauličkog frakturiranja, koristi od 1957. godine, na području sedam županija i da je ukupno napravljeno 134 bušotine. Možete li to potvrditi i reći nešto više o tome?
Prof. dr. sc. Slaven Dobrović: Gospodin Bunjac je kao saborski zastupnik pitanje o praksi primjene metode hidrauličkog frakturiranja u Hrvatskoj uputio na nadležno ministarstvo za pitanja naftnog rudarstva. Moja dužnost kao ministra za zaštitu okoliša i energetiku bila je odgovoriti na postavljeno pitanje u zakonskom roku. Odgovor su sastavile stručne službe pa sam se i sam iznenadio da postoji tako duga praksa primjene tehnologije eksploatacije nafte za koju smo u javnosti tek u novije vrijeme mogli čuti, uglavnom u kontekstu štetnog utjecaja na okoliš. Međutim, ipak postoje značajne razlike u intenzitetu i agresivnosti dosad korištenih postupaka u Hrvatskoj i masovnih te kemiziranih postupaka frakturiranja za kojima ostaju brojne slike degradiranih krajolika i uništenih ekosustava.
Narod.hr: Neki ekolozi dovode u vezu frakturiranje nafte i potrese – ima li za to potvrde u stručnoj literaturi?
Prof. dr. sc. Slaven Dobrović: Ne radi se samo o ekolozima, nego o stručnjacima i znanstvenicima iz geoloških i srodnih znanosti. U relevantnoj stručnoj i znanstvenoj literaturi može se pronaći kako hidrauličko frakturiranje može pokrenuti potrese, bilo male ili veće snage. Doduše ona struka i grupacije koje su bliže rudarskoj naftnoj industriji će rabiti izraz „ekstremno rijetka pojava“ tek tako da se u javnosti ne poluči neka prevelika pažnja. Dakle, iako za sada nema široke znanstvene potvrde o vezi frakturiranja i potresa, još manje ima potvrde da takve veze ne može biti.
Narod.hr: Agencija za zaštitu okoliša na svojim mrežnim stranicama navodi da ona metoda s kojom se javnost na neki način straši – nikada nije bila prisutna u Hrvatskoj niti će ikada biti. „Dakle, pri naftnim operacijama postoji razlika između frakturiranja i masivnog hidrauličkog frakturiranja”, navode – kako to komentirate?
Prof. dr. sc. Slaven Dobrović: Vjerujem da se u Hrvatskoj do sada nisu rabile jako invazivne i agresivne metode masovnog frakturiranja, međutim to nam nije nikakva garancija da se uskoro neće naći neki investitor koji će od državnih vlasti to i zatražiti. A onda i lako dobiti jer poznato je da u Hrvatskoj za okoliš i najzlokobniji projekti mogu dobiti zeleno svjetlo, makar je od javnosti potrebno zatajiti hidrogeološke studije koje ukazuju na veliki rizik i opasnost od takvog projekta. Ako je smetlarski lobi koji je financijski inferioran naftaškom uspio progurati izgradnju centra za obradu i odlaganje otpada Lučino razdolje u krškom području iznad dragocjenog ekosustava Malostonskog zaljeva i dubrovačkog primorja, kako se ne bi mogle ishoditi dozvole za neki novi „moderniji“ postupak hidrauličkog frakturiranja u nekoj slavonskoj, moslovačkoj ili turopoljskoj pustopoljini? Stoga, opreza nikad dosta, u stvari pažnja i zainteresiranost javnosti često je jedini čimbenik sigurnosti i zaštite, posebno uz ovakvu, za javno dobro nezainteresiranu vlast.
Narod.hr: U istoj emisiji Bujica od 8. siječnja naveden je podatak: “Vlada RH treba odgovoriti na pitanje zašto su 2019. godine dali koncesije za četiri strane kompanije, od kojih je jedna na svojim službenim stranicama rekla da će u Hrvatskoj koristiti metodu hidrauličkog frakturiranja?!” – znate li nešto o tome?
Prof. dr. sc. Slaven Dobrović: Ugovori za istraživanje i eksploataciju nafte i plina nisu sami po sebi nikakvo zlo. Za jednu suverenu državu je dobro da radi na otkrivanju vlastitih izvora ugljikovodika, pogotovo jer ih u značajnoj mjeri uvozi i jer ima slobodnih kapaciteta za preradu. Međutim, zlo je upravljanje nacionalnim resursima bez jasne integrativne energetske politike na način kao da je svaki projekt sam za sebe. Rješavanje strateškog pitanja INE i njenih sve slabije korištenih rafinerija, planiranje tranzicije energetike u postfosilnu niskougljičnu eru u kojoj će eksploatirani ugljikovodici biti sve manje energent, a sve više sirovina za domaću samodostatnu kemijsku industriju je nešto što nitko u državi ozbiljno ne razmatra na jednom mjestu. U tom pogledu i pitanje dozvoljenih tehnologija i nedopuštenih devastirajućih praksi eksploatacije nafte se mogu brzo i jasno riješiti. Jasna pravila ponašanja na koncu odgovaraju i koncesionarima, posebno onima koji se u Hrvatskoj ne ponašaju kao kolonijalisti koji što prije trebaju pokupiti što mogu i krenuti u novi eksploatacijski pothvat.
