Profesorica povijesti na mariborskom sveučilištu, dr. Jera (Jerce) Vodušek Starič, u svojoj je knjizi «Kako su komunisti osvojili vlast 1944. – 1946.», koja je u Zagrebu objavljena 2006. godine, jasno označila ciljeve jugoslavenskih komunista u Sloveniji, koji su oružanu borbu u Drugom svjetskom ratu maskirali lažnim imenom pokreta «Osvobodilna fronta», i iste takve ciljeve hrvatskih i srpskih komunista u Hrvatskoj, koji su oružanu borbu maskirali identičnim lažnim imenom tako zvanog «Narodno-oslobodilačkog pokreta» (NOB). Povjesničarka Vodušek Starič je na izvornim dokumentima iz domaćih i stranih pismohrana jezikom znanosti i čvrstim argumentima objasnila i opisala kako su jugokomunisti svoje ciljeve ostvarili na kraju Drugog svjetskog rata, kada su revolucionarnim terorom osvojili vlast i obranili svoj totalitarni režim vlasti.
Prevara se ticala Titovih obećanja danih zapadnim saveznicima glede pluralizma u Jugoslaviji, kao i domaćih ljudi koji su podupirali pokret otpora protiv njemačkog nacizma ili talijanskog fašizma. Umjesto pluralizma, Tito je uveo krvavu diktaturu nadmašivši u okrutnosti čak i svog uzora Staljina.
Gospođa J. Vodušek Starič sve je samo ne pristrana povjesničarka. Otac joj je bio aktivni pripadnik komunističke «Osvobodilne fronte» u Sloveniji, odnosno autorica potječe iz partizanske familije, ali je unatoč tome, a možda i upravo zbog te činjenice, skinula krinku sa zločinačke politike Komunističke partije Jugoslavije pod «rukovodstvom» maršala Tita, te njeno djelo spada u uradak slovenske historiografije, a ne ideologizirane jugoslavenske marksističke (titoističke) historiografije kakva skoro pa prevladava u Republici Hrvatskoj.
U knjizi se posebno detaljno analizira (najviše na osnovi građe iz Slovenije, ali i iz drugih jugoslavenskih republika, osobito Hrvatske) način na koji je borba za oslobođenje od fašizma, u vrijeme preuzimanja vlasti na kraju rata, pretvorena u borbu Komunističke partije za vlast. Osobito se analizira prevara kojom su komunisti prevarili zapadne saveznike o uvođenju slobodnih izbora i sudjelovanju svih slojeva društva koji su bili protiv nacista i na strani Saveznika.
Osnova je bila u tome: tko se partijskom cilju suprotstavio, bio je uklonjen i surovo ubijen, bez obzira na kojoj se strani prije toga borio. Riječ je o dokumentarnoj anatomiji “revolucije odozgo”, koja otkriva mračne izvore jugoslavenskog komunističkog poretka.
Dvije su ideologije, dva totalitarizma, dva režima, dva malja za odstranjivanje razlika zauvijek obilježili dvadeseto stoljeće: nacizam (u kojeg se istoznačno stavlja i fašizam) i komunizam. Bilo je u tom stoljeću mnogo nasilnih smrti, više od sto milijuna, ali ih je bilo malo koje korijen nisu imale u tim dvjema nesrećama. No, dok je nacizam u znanosti i umjetnosti, dakako, i u politici, prikazan kao nedvosmisleno zlo, u osudi komunizma nije bilo i nema suglasja. Iako su se i fašizam i komunizam održavali na stalnom brutalnom obračunu s neprijateljem, bilo rasnim, bilo klasnim, komunizmu su se neprekidno pronalazile olakotne okolnosti. Alibi za komunizam najčešće se zasniva na tvrdnji da je proklamirani cilj fašizma bilo zlo, a praksa zločinačka, dok je proklamirani cilj komunizma bilo dobro, a praksa ponekad zločinačka. Svakako je i to lažna tvrdnja koja je više puta razotkrivena dokazima da komunizam u svojim teoretskim temeljima ima revolucionarni progon i eliminiranje (ubijanje, logori, mučenje prijetnje) svih koji se ne slažu sa samoproklamiranom revolucijom.
Sažeto bi se moglo reći da su jugokomunisti prevarom (zapadnih saveznika, ljudi koji su bili dio pokreta otpora protiv nacizma i drugih) osvojili vlast. Prvi i posljednji višestranački izbori u Titovoj Jugoslaviji bili su od strane Komunističke partije, pod smokvinim listom tako zvane „Narodne fronte“ krivotvoreni i strogo nadzirani, nakon čega je počela jednopartijska diktatura titoista koja je trajala sve dok jugoslavenski komunisti, nisu vlastitim megalomanskim kriminalnim radnjama i sustavnim gušenjem pluralizma upropastili Jugoslaviju, doveli je do bankrota i na rub krvavog rata. Zapravo agresije jugoslavenske vojske JNA na goloruki hrvatski narod. Bio je to samo posljednji čin krvave diktature koja je počela Titovom prevarom, a završila genocidom u kojem vojska jedne države ubija, muči i progoni narod(e) države kojima pripada otvoreno se stajući na stranu samo jednog naroda – Srba.
I to govori više nego dovoljno o Titovoj Jugoslaviji.
Otvaranje arhiva u Hrvatskoj znatno bi pridonijelo rasvjetljavanju ovog mračnog dijela prošlosti u kojem su stradale desetine tisuća nevinih ljudi, a samo iz jednog razloga – da bi Tito i njegovi komunisti mogli uvesti revolucionarni teror i diktaturu koja je gazila sva prava čovjeka, na istovjetan način kao i nacizam.
