Prof. dr. sc. Mihovil Biočić: Još nešto o hrvatskom velikanu prof. don dr. Filipu Lukasu

lukasu
Montaža: Narod.hr, izvor: Grad Kaštel, Wikimedia

Prije desetak dana (13. studenog 2022., 11.15 sati), na radio Split-u u emisiji ”Baština”, u povodu 180. obljetnice Matice hrvatske, predstavnik Matice (MH) gospodin Josip Brleković je govorio o svakom od 26 predsjednika te naše najstarije kulturne ustanove. Iako sam član MH od veljače 1971., do dolaska demokracije, odnosno oslobođenja Hrvatske od svekolikog srbijanskog tutorstva, nisam puno znao o don Filipu Lukasu, sveučilišnom profesoru, geografu, povijesničaru, vrhunskom znanstveniku i velikom domoljubu, koji je objavio mnoštvo znanstvenih radova i knjiga. 

> Žele da Zagreb makne ime ulice Filipa Lukasa tvrdeći da je ‘pripadnik ustaškog pokreta’: Evo što je istina!

U nabrajanju i oslikavanju svakog od 26 predsjednika ponaosob, g. Brleković je jedino  okarakterizirao prof. Lukasa s riječima: ”Na predsjedničko mjesto stiže jedna od najkontroverznijih osoba u povijesti matičinih predsjednika a to je geograf Filip Lukas”. U nastavku navodi da je ”taj problem s njim nastao kada je donijeta odluka da se poništi sudska presuda iz 1945., koju je komunistička vlast donijela, a koja je Lukasa zbog suradnje s Ustašama i Nijemcima osudila na smrt”. Dalje nastavlja da je ”to bila jedna forsirana i montirana odluka. Činjenica je da je Filip Lukas za vrijeme NDH nije bio otvoreni pobornik ustaškog režima ali također mu se nije otvoreno suprostavio”.  Sve ostalo što je slijedilo, iznosi njegov golemi doprinos MH i kulturi hrvatskoga naroda. Osobito je važno da je naveo u nastavku kako je: 

”…za Lukasove ere MH bila jedna od najotpornijih  hrvatskih institucija Karađorđevičkom dvoru i diktaturi koja je tada vladala u Kraljevini Jugoslaviji i da je u očima hrvatske javnosti Lukas sa svojim predsjedničkim govorima bio jedan od vodećih ličnosti toga otpora u vrijeme kada su mnogi hrvatske institucije ugašene, baš zbog toga što su bile čisto hrvatske. Lukasova era ostat će i upamćena i po tome što je tada MH objavila mnogo zanimljivih knjiga, prije svega ostat će zapamćena po tome što je MH počela izdavati Hrvatsku reviju, jedan književno-umjetnički časopis koji se i do dana današnjega smatra najreprezentativnijim hrvatskim časopisom općenito”!

Nejasne riječi

Zahvaljujem g. Brlekoviću što je iznio niz pozitivnih činjenica o našem Kaštelaninu, najdužem predsjedniku MH u njenoj povijesti, s kojim se mi u Kaštelima ponosimo, osobito mještani njegovog rodnog Kaštel Starog. Međutim, nije jasno zašto je izrekao kako je Lukas  ”jedna od najkontroverznijih osoba u povijesti matičinih predsjednika”!?  U nabrajanju pojedinih predsjednika, Brleković spominje Fran Tućana, koji je htio preimenovati Maticu Hrvatsku u Maticu jugoslavensku za vrijeme Karađorđevića (srećom su ga Matičari odmah smijenili) ili Alberta Bazalu, koji je MH htio približiti (vjerojatno zatim i utopiti) u  neka jugoslavenska društva. Ni jedan od ova dva matičina predsjednika nije Brlekoviću ”kontroverzan”, već onaj koji je, kako sam navodi: ”za Lukasove ere MH bila jedna od najotpornijih  hrvatskih institucija Karađorđevičkom dvoru i diktaturi … ”  Treba istaknuti da je Filip Lukas uz Milana Šufflaya (likvidiranog 1931. od ubojica kraljevog fašističkog režima), bio jedan od tadanjih najumnijih hrvatskih domoljuba, zbog čega je osobito smetao velikosrpskom režimu.

Brleković bi se trebao opredijeliti, je li Lukas ”kontroverzan”  zbog svog domoljublja ili je ”kontroverzan” jer je možda kriv što je zbog ljubavi prema Hrvatskoj osuđen na smrt od komunističkih poslijeratnih zločinačkih sudova!? Ili misli da je oslobađajuća presuda zagrebačkog Županijskog suda ”kontroverzna”?  Možda je Brlekoviću Lukas ”kontroverzan” jer se ne želi zamjeriti ”antifašističkoj” ljevici, a opet navodi i činjenice, koje su pozirivne da se udvori ”desnici”!  Županijski sud u Zagrebu je riješio dvojbu, kada je donio pravomoćnu oslobađajuću  presudu. I točka! Sve ovo treba zahvaliti ponajprije inicijativi MH iz Vinkovaca (jer je izgleda središnjici još bio ”kontroverzan”!?) i udruzi ”U ime obitelji’, koja je podnijela zahtjev za rehabilitacijom don Lukasa. 

Osuđen zbog domoljublja

Don Lukas je osuđen samo zbog domoljublja, kao i mnogi te krvave druge polovice 1945. godine. Dokaz su tomu brojne ”Dakse”, gotovo u svakom gradu. Osim što su nebrojeni ubijeni bez suda, ubijeni su i zbog pretpostavke, sumnje da bi mogli biti oporba budućem komunističkom sustavu. Najeklatantniji primjer je likvidacija  hladnim oružjem 24-tvero dubrovačkih fratara na Daksi, gdje je umoren i pater Perica (auktor pjesme ”Zdravo djevo”), ali i padre Marijan Blažić – ”crveni fratar” (tako nazvan zbog suradnje s partizanima). Kada je dr Korlaet, liječnik 29. hercegovačke brigade (komandant Vlado Šegrt),  na oglasu strijeljanih pročitao njegovo ime, otišao je komandantu Šegrtu i zapitao: ‘Zašto ste ubili padre Marijana Blažića, pa on je bio naš?” Dobio je odgovor od komandanta: ”Jest on je bio naš, ali on je puno znao, pa će brzo prestati biti naš!”  (Hrvoje Kačić, Dubrovačke žrtve, Jugokomunistički teror na hrvatskom jugu 1944. i poratnim godinama (početak Bleiburga), str. 149, Zagreb 2017.).

Naime, u Dubrovniku su partizani pobili gotovo svu dubrovačku intelektualnu elitu. poput onih s Dakse, prema Uredbi o vojnim sudovima, čl.18.st.1.: ‘Postupak vojnih sudova imade biti brz i bez suvišnih opširnosti, ali potpun’, iako ni tih sudova tada u Dubrovniku nije bilo.  (Hrvoje Kačić, Dubrovačke žrtve, jugokomunistički teror na hrvatskom jugu 1944. i poratnim godinama (početak Bleiburga), str. 45-56, Zagreb). 

Popisi su pripremljeni prije ulaska partizana u grad, a uhićeni nisu imali pravo na obranu, a niti su znali zašto su optuženi. Svi su imali nešto zajedničko: bili su ugledni građani Dubrovnika i potencijalna buduća smetnja novoj vlasti.  

‘’Bilo kako bilo ubiti ih se mora’’

Prema izvještajima iz tog doba, na dubrovačkom području, ubijene su 193 osobe, uz samo 13 presuda u kojima se spominje 46 osuđenika na smrt. Dakle, 147 je pogubljeno bez ikakve, pa i formalne presude. Nitko od njih nije znao zašto je optužen i zbog čega je kriv.  (Radica Joško: Sve naše Dakse, Ogranak Matice Hrvatske-Dubrovnik, 2003.; (Hrvoje Kačić, Dubrovačke žrtve, jugokomunistički teror na hrvatskom jugu 1944. I poratnim godinama (početak Bleiburga), str. 45-56, Zagreb, 2017.). 

Kakvi su to bili postupci, koje su i Lukasa mogle koštati glave da je ostao u Zagrebu: presude bez suda i mučka komunistička ubojstva! Kakva je to bila komunistička pravda najbolje ih oslikava izjava druga koji je odlučivao o životu i smrti u dubrovačkom području nakon ulaska partizana:  ‘Bilo kako bilo ubiti ih se mora’’ (Hrvoje Kačić, Dubrovačke žrtve, jugokomunistički teror na hrvatskom jugu 1944. i poratnim godinama (početak Bleiburga), str. 350., Zagreb, 2017.). 

Ovo je sve u skladu s nedavno pronađenim dokumentom slovenske OZNE iz tog doba, a što očigledno nije vrijedilo samo za Sloveniju:  U dokumentu uz ostalo piše da se ‘bespogovorno moraju likvidirati slijedeće skupinePoznate vođe antikomunističkog pokreta…, svi svećenici…, ako neki ne, onda ih staviti na mjesto koje im je primjereno, sva inteligencija koja nije 100% vezana za KPS (Komunističku partiju Slovenije)…tu se ne smije tolerirati i samo platonsko simpatizerstvo OF (Osvobodilne fronte), sve pripadnike buržuazije…, bogatiji trgovci, kulaci…’ https://www.maxportal.hr/vijesti/dokument-ozna-e-koji-mijenja-povijest-pobijte-svecenike-seljake-trgovce-bogatase/

Vlado Dapčević, brat načelnika generalštaba Peke Dapčevića, na crnogorskoj privatnoj televiziji BlueMoon 1998. izjavio je: ‘Mi smo sto puta surovije postupali sa ustašama, nego sa četnicima. Mi smo pobili 90% ustaša, a u samo tri dana streljali smo preko 30 hiljada ustaša 45. godine kod Maribora. Uhvatili smo kompletnu Vladu Draže Mihailovića i niko od njih nije bio suđen na smrt. Svi su suđeni na vremenske kazne i svi su izašli iz zatvora’.  (https://www.facebook.com/maxportal.hr/videos/635069736616765/).

Popis ‘narodnih neprijatelja’

Na popisu ”narodnih neprijatelja”  našli su se i novinari. Od 330 novinara koji su pisali u vrijeme NDH, partizani su 1945. streljali 37 . Od ostalih, 131 novinar je emigrirao u strahu od likvidacija i progona, oko 100 novinara je dobilo doživotnu zabranu pisanja, a 45 je pod pritiskom promijenilo profesiju. Samo su 24 novinara dobili pravo pisanja (manje od 10%). Neki se vode idanas kao nestali, ali se pouzdano zna da je neke UDBA likvidirala u inozemstvu. Javnosti na znanje, u maloj Hrvatskoj je ubijeno više novinara nakon rata, nego u Njemačkoj, Italiji i Japanu zajedno! (Tihomir Dujmović. ‘’Hrvatske novinarske tragedije 1941-1945’’ str. 17.).

Kao što je don Filip Lukas bio vrhunski znanstvenik u području zemljopisa, ekonomije, kulture itd., tako su i prof. dr. sc. Ljudevit Jurak i prof. dr. sc. Eduard Miloslavić, bili na području medicine (točnije patologije i sudske medicine) znanstvenici svjetske razine. 

Kada su Sovjeti pri okupaciji Poljske počinili jedan od najstrašnijih zločina u Vinici i Katynskoj šumi (likvidacija poljske intelektualne, vojne i svećeničke elite, kada je u 7 velikih jama nađeno ubijenih  21.768 poljskih časnika, dočasnika itd.), naša su dva znanstvenika bili dio međunarodne skupine Crvenog križa (International Committee of Red Cross), koja je 1943. proučavala te zločine, na poziv Nijemaca. Naime, Nijemci su zarativši sa Sovjetima, okupiravši cijelu Poljsku s tim područjima, na početku rata naišli na stratišta i optužili Sovjete za zločin, što su Sovjeti negirali. Istinu je trebala utvrditi mađunarodna komisija.  Nakon detaljnog proučavanja, utvrđeno je da su zločin počinili Sovjeti. 

Nitko se nije sjetio rehabilitacije

Oba su naša znanstvenika poslije rata, nakon montiranog sudskog procesa, osuđeni na smrt, a u obrazloženju presude je stajalo da su: ”krivi jer su masovne pokolje pripisali prijateljskoj sovjetskoj Rusiji”  te su ”svjesno i zlonamjerno vršili propagandu protiv prijateljske Sovjetske Rusije”. Nakon pada Berlinskog zida, Rusi su priznali zločine koje je počinio zloglasni NKVD, na zapovijed Staljina.  

Prof. Miloslavić je na vrijeme pobjegao u SAD, dok je profesoru  Ljudevitu Juraku ponuđeno da se odrekne potpisa na izvješću koji potvrđuje sovjetsku krivnju, u zamjenu za život. Časni hrvatski znanstvenik Ljudevit Jurak se nije odrekao svog potpisa, nije se odrekao istine! Vojni sud Komande grada Zagreba  (presudu je potpisao zloglasni kapetan Vladimir Ranogajec), osudio ga je na smrt i strijeljan je 9. lipnja 1945. 

Nakon Sovjetskog priznanja, nitko se od glavnih ”neovisnih” medija nije sjetio da bi trebalo rehabilitirati prof. Juraka i osuditi suce, koji su ga osudili. U Njemačkoj su pobjednici nakon završetka II. svjetskog rata, sudili na smrt i one koji su se pravdali da su izvršavali zapovijedi. Danas kada se pravomoćno rehabilitiralo don Filipa Lukasa, ne bune se zbog montiranog komunističkog procesa kojim je osuđen na smrt, nego protiv današnje rehabilitirajuće presude, neizravno odobravajući time komunistička zločinačka montirana suđenja i likvidacije.  

Tko je bio don Filip Lukas?

Tko je i kakav bio veliki domoljub i znanstvenik, za neke ’kontroverzni’’, sveučilišni profesor don Filip Lukas, navesti ću samo dio riječi Vinka Nikolića, hrvatskog knjižervnika koji je također spasio glavu bijegom iz Hrvatske na koncu rata:  

“… Lukasovo hrvatstvo je autentično hrvatsko, ono je s najčišćih izvora, iz koljevke hrvatstva; ono je rasplamsala, neugasiva baklja, prije tisuću i više godina upaljena na žalima našeg plavog Jadrana.

… Lukasovo je hrvatstvo duboko etičko i humano; ono, lišeno svake mržnje prema drugim narodima, pa i prema Srbima, koji se onako poniješe prema Hrvatima, počiva na ljubavi prema vlastitom narodu, pa je stoga protiv svake nepravde prema drugom narodu; njegovo hrvatstvo je duboko demokratsko, demokratskije od mnogih zapadno-europskih demokracija, jer Lukasova demokracija ne mjeri dvostrukom mjerom, sebi i drugome prema vlastitim interesima, jer njegova je demokracija, duboko ukorijenjena u njemu, nikla na ognjištu naroda s drevnim demokratskim ustanovama i shvaćanjima”.

Kome može biti ‘kontroverzan’?

Lukas može biti ”kontroverzan” samo onima koji prihvaćaju komunističko boljševičko sudište i njihove istine, a nikako domoljubima i članovima Matice hrvatske! Može li primjerice ”Dokumenta”, koja se uz još neke  žali na rehabilitaciju Lukasa ili bilo tko (https://narod.hr/hrvatska/zele-da-zagreb-makne-ime-ulice-filipa-lukasa-tvrdeci-da-je-pripadnik-ustaskog-pokreta-evo-sto-je-istina),  navesti za njega da je položio ustašku zakletvu (kao što su mnogi koji ga danas osuđuju, položili komunističku)? Mogu li dokazati da je bio u nekoj ustaškoj organizaciji? Je li imao (barem) simboličan pričuvni ustaški vojni čin, je li zaveden u bilo koji ustaški vojni organ iz vremena NDH? Je li nekoga prokazao ustaškoj vlasti, kojeg su onda ovi ubili? O svim ovim pitanjima je zasigurno vodio računa hrvatski županijski sud u Zagrebu, kada je donio pravomoćnu presudu o Lukasovoj nevinosti i poništio smrtnu presudu zločinačkog komunističko-boljševičkog suda  iz 1945. 

Ako mu neki stavljaju na teret da se nije javno usprotivio ustaškom režimu usred rata (uostalom kao ni Krleža), treba reći da nisu ni glavnostrujaški novinari za Jugoslavije ustajali javno protiv režima, kada su ljudi u poćetku nestajali, a kasnije zatvarani zbog verbalnog delikta!? Je li kriv što je radio na znanstvenom i kulturnom planu za vrijeme NDH, to što je bio nadugovječniji predsjednik najstarije kulturne hrvatske institucije (koju nisu uspjeli  ukinuti ni Karađorđevići, ali Tito jest 71.g.)? Je li to razlog za smrtnu presudu bilo kojeg sudišta?  To je bilo moguće samo u komunističkim, fašističkim i nacističkim sudnicama. 

Komunistička sudišta

Komunistička su sudišta organizirana po ugledu na sovjetska, koja je uspostavio tvorac sovjetskog kaznenog prava, poznati ”demokrat” Višinski Andrej Januarjević, provoditelj inkvizicijskog načela, po kojem su optuženi morali dokazivati svoju nevinost. Jedan od takvih sudaca je bio već spomenuti kapetan Vladimir Ranogajec, koji i danas ima ulicu na zagrebačkoj Trešnjevci. Današnjim komunistima, pardon ”antifašistima” različitih naziva, ne smeta postojanje ulice tog zločinačkog suca, smeta im pravomoćno oslobađanje velikog i zatajenog hrvatskog umnog radnika, humaniste i znanstvenika. Razne ispostave i skupine tuđih središta moći u i izvan Hrvatske, svi dobro plaćeni i umreženi, bez obzira na brojne europske deklaracije i rezolucije, nastoje produžiti život jugosrpskim agitpropovskim istinama, ali ne će uspjeti. Jedino im preostaje da potkazuju svoju zemlju stranim središtima i nastave krivotvoriti hrvatsku povijest. 

Postavlja se pitanje, kako se primjerice, ”Dokumenta” nije potrudila kod svojih prijatelja u Svjetskom židovskom kongresu, dokazati da je Alojzije Stepinac spašavao mnoge Židove (i druge), što je dokazala i poznata židovska znanstvenica iz SAD, Esther Gitman, koja je uz ostalo za Stepinca izjavila: „Postao je glas savjesti tijekom triju uzastopnih i oprečnih diktatorskih režima. Branio je nauk Crkve te je na taj način pokazao kako čovjek vjere, prilagođen univerzalnim zakonima, shvaća jedinstvo svijeta u njegovim različitostima. U svojim je propovijedima, pismima te cijelim svojim životom i smrću Stepinac utirao izlaz iz krize koju je stvorila nacistička Njemačka, kad je svijet podijelila na rase, kao i komunisti na političku teokraciju“, te da je, ‘kao starozavjezni prorok Stepinac ostao neumoljivo vjeran svojoj crkvi i naravnim zakonima’.

Također je istaknula kako je ”Stepinac osuđivao nacizam, fašizam, komunizam i nečovještvo ustaša, a tijekom ratnih godina pridržavao se jedne maksime: stvarno postoji samo jedna rasa, a to je Božja rasa”. (Gitman, Esther. 2019 Stepinac – Pilar of Human Rights. Zagreb: Christian Present: Croatian Catholic University; https://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/povjesnicarka-esther-gitman-o-spasavanju-zidova-u-ndh.html).

Isto tako, The New York Times od 8. srpnja 1943.. objavljuje tekst pod naslovom”Hrvat napao Nijemce“, u kojem govori o Stepinčevoj propovijedi u kojoj osuđuje rasnu teoriju. Riječi iz te propovijedi najbolje svjedoče tko je i kakav je bio blaženi Stepinac: ”Svaki čovjek, bez obzira kojoj rasi ili naciji pripadao, bez obzira, da li je svršio sveučilište u kojem kulturnom središtu Europe ili ide u lov za hranom u prašumama Afrike, svaki od njih jednako nosi u sebi pečat Boga Stvoritelja i imade svoja neotuđiva prava, kojih mu ne smije oteti ili ograničiti samovoljno nijedna ljudska vlast … svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji, imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka“. Za spomenuti je da u New Yorku i danas postoji ulica Alojzija Stepinca.

Ljudi iz Documente

Djelatnici Dokumente zasigurno znaju za brojne dokumente Europske unije, uz ostale i za Rezoluciju Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe u kojoj uz ostalo stoji:  ”nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije i doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti; izražava svoje duboko poštovanje za svaku žrtvu tih totalitarnih režima; poziva sve države članice EU-a da provedu jasno i principijelno preispitivanje zločina; izražava zabrinutost zbog kontinuirane upotrebe simbola totalitarnih režima u javnom prostoru i u komercijalne svrhe; napominje da u javnim prostorima nekih država članica (parkovima, trgovima, ulicama itd.) i dalje postoje spomenici kojima se veličaju totalitarni režimi, što otvara put iskrivljivanju povijesnih činjenica o posljedicama Drugog svjetskog rata i propagiranju totalitarnog političkog sustava.” 

Svi normalni i civilizirani ljudi osuđuju progon temeljem rasnih zakona za vrijeme NDH, ali bilo je i pozitivnih primjera, o kojima se šuti. Od brojnih, navesti ću kako je zagrebački liječnik Miroslav Schlesinger došao na ideju da se spasi židovske liječnike, koji su već ostali bez posla i bili na putu u logore, tako da ih se pošalje  u Bosnu (s obiteljima) radi liječenja endemskoga sifilisa. To je vlastima NDH iznio je dr. Ante Vuletić, što je prihvatio Ministar zdravstva dr Ivan Petrić. U tom ”projektu” bilo je 169 židovskih liječnika, a s obiteljima 650 ljudi, koji su spašeni. 

Jesu li ljudi iz Dokumente upoznali svoje židovske prijatelje o ovome (a ima toga još puno) ili i dalje uporno, poput Ive Josipovića traže ”ustaške zmije”, a ne vide komunističke sljedbenike na svakom koraku, pa i na vlastitom zrcalu. Tim samozvanim ”antifašistima” uvijek treba ponoviti riječi velike filozofkinje Hanne Arendt da ”Nitko nema moralno pravo biti antifašist tko nije ujedno i antikomunist!”  Naši se ”antifašisti”, nikada nisu odrekli komunizma i zato su lažni antifašisti!

Imena ‘antifašista’

Našim ”antifašistima” nikada nisu smetali imena komunističkih ubojica na ulicama i trgovima, ali im smeta don Lukas, koji je htio dočekati partizane, jer ”nije nikome ništo učinio”.  Nekoliko mjeseci prije smrti, sin spomenutog ministra zdravstva NDH (dr Ivo Petrić), Ante Domagoj Petrić, je meni i zajedničkom prijatelju Milivoju Bratinčeviću ispričao, kako je s njima u osobnim kolima otišao iz Domovine i don Lukas:  U nedjelju 6. svibnja 1945. pred našim stanom, na Ilici u Zagrebu, ukrcavali smo naš obiteljski automobil Dodge u pripremi za odlazak u izbijeglištvo u Austriju. Bilo nas je zaista mnogo, moj otac Ivo Petrić, bivši ministar zdravstva u sada poraženoj hrvatskoj državi,; moja majka Rozalija Petrić rođ. Vlahović, bivša učiteljica, moja sestra Višnja Marija od 13 godina i ja, koji sam imao 6 godina. Bio je s nama i vozač Milan Glavaš, brat franjevca kojeg će par tjedana kasnije partizanski pobjednici  ubiti smrću vješanjem. Dogovorili smo se da ćemo pri izlasku iz grada pokupiti u naša kola dr. Filipa Lukasa, koga je moja majka jedva nagovorila te nedjelje ujutro da nam se pridruži i spasi život od horda koje su već poklale desetke tisuća Hrvata od Sarajeva, Banja Luke, Dalmacije i gdje god su stigli tijekom zadnjih tjedana.

Lukas se je odupirao zamisli evakuacije iz domovine i tvrdio skoro djetinjom naivnošću da ništa nije kriv ni pred Bogom ni pred ljudima pa tko bi ga htio ubiti, makar to bili i sami komunistički koljači. Konačno ga je još i moj otac  morao nagovarati da uđe u auto kako bi negdje oko tri sata poslije podne krenuli prema Sloveniji na putu za Austriju.  Lukas je stalno molio krunicu i zazivao Božju pomoć za  hrvatski narod, za onaj dio koji je ostao u domovini i za one desetke pa i stotine tisuća ljudi koji su pješice ili vozilima i seoskim kolima nastojali doći do hrvatsko-slovenske granice pa zatim i slovensko-austrijske.  

Kada su ga ostavili na stubama jednog samostana u Klagenfurtu, navodi Petrić ”…bilo je tragično  vidjeti tog velikog čovjeka kako sjedi na ulaznoj stepenici i plače uz riječi “Bože moj, Bože moj, dođi spasiti hrvatski narod” .

Hrvatski velikan

Taj hrvatski velikan, koji spada među četiri najveća intelektualca svoga vremena, izbrisan je iz svih udžbenika i nije ga se smjelo spominjati. Rođen je u Kaštel Starom  29. travnja 1871., osuđen od komunističkog suda na smrt 21. studenog 1945., umro je u Vatikanu u Zavodu sv. Jeronima 26. veljače 1958., gdje je i pokopan, ne dočekavši slobodnu Hrvatsku. Rehabilitiran je 18. srpnja 2017., a 15.  rujna 2021.,  preneseni su njegovi zemni ostaci u Domovinu u rodni Kaštel Stari. U svojoj oporuci don Filip Lukas je uz ostalo naveo: „Ako bi umro izvan domovine Hrvatske u koju ubrajam i Dalmaciju gdje je prva sredovječna Hrvatska osnovana, moja je želja da se moj tjelesni prah prenese pa da ondje počiva, gdje sam ga i primio.“

Molitvu i obred ukopa predvodio je splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić uz nazočnost povjesničara prof. dr. don Josipa Dukića, profesora na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu i glavnog inicijatora cijeloga projekta prijenosa kostiju iz Rima u Kaštela. Tom prigodom nadbiskup je uz ostalo izjavio:  „Don Filip Lukas odlikovao se čovjekoljubljem, domoljubljem, etičnošću i demokratičnošću. Volio bih da ove kvalitete odišu u ljudima današnjega doba“, 

U Kaštelima smo dali ime jednoj osnovnoj školi po njemu i u sklopu obilježavanja 150. obljetnice njegovog rođenja, 3. lipnja 2022.  postavljena je i blagoslovljena bista don Filipa Lukasa na Rivi u Kaštel Starome.

Na kraju, mi Kaštelani se zahvaljujemo Matici hrvatskoj iz Vinkovaca, udruzi ‘’U ime obitelji’’ i  svima koji su doprinijeli rehabilitaciji i vraćanju našeg don Lukasa u zavičaj. Mislim da govorim u ime većine Kaštelana, da se ponosimo našim velikanom i da ne ćemo, osobito nakon pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu, nikoga pitati za dopuštenje ni u zemlji ni inozemstvu, kako ćemo ga se sijećati, posjećivati njegov grob, slaviti i promicati njegovo djelo.

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.