Da nije tragično bilo bi zabavno pratiti nešto što se kao ideja pokušava po prvi put ostvariti u Hrvatskoj i Rijeci, odnosno prodati pod nazivom EPK. Za one koji nemaju televizor u boji to znači Europska prijestolnica kulture.
Možda je lakše shvatiti o čemu se radi onima koji su poput Vojka Obersnela u gimnaziji imali izvrsnu poduku iz Općenarodne obrane i društvene samozaštite u osobi Slavka Obajdina. Projekt EPK je svojevrsni specijalni rat: svjesno započinje neistinama koje se opetovano ponavljaju, pa puk pomisli i počinje to upijati kao poluistine, da bi naposlijetku u frci oko preživljavanja prešao preko toga i prihvatio sve to kao golu istinu. Krug je zatvoren i svi dionici imaju kakvu takvu korist, napose mediji koji lako pune sadržaje i unaprijed pišu hvalospjeve po načelu kadija te tuži (najavljuje), a onda, po izvedbi ti sudi (piše kritiku…)
Istina je da je Rijeka doista iskreno, bez srama dočekala EPK otvorene nutrine. Raskopala je i svima pokazala svoje kanalizacijske cijevi po centru koji se od izgradnje u tko zna kojem stoljeću nisu održavale, ni obnavljale. Tako da svakodnevna besplatna zabava s gužvom bude zajamčena svima, i domaćima i posjetiteljima. A i izmeta je sve više i više tako da trebaju sve veće i šire cijevi…
Održava se kult radništva u plavim kombinezonima jer se ne vidi neka bolja izglednija, sretnija budućnost. A nije radnicima koji rade, a ne dobivaju plaću baš do kulture. Ali barem na trenutak u toj buci i zvonjavi zaboravit će gdje su i što su. Daju tako revolucionarni doprinos izgradnji nekog boljeg društva tržišne ekonomije. Obasjat će ih refklektori na petnaest minuta slave i baš nitko se neće usuditi kvariti idilu i dječački iskreno uzviknuti da je car gol. I da su maske pale…među četiri crno lakirane daske. Kao da još tinja nada da će zvončari prokušanom znanstvenom metodom otjerati zle sile.
A mogao je taj grad zagrepsti po svojoj burnoj, neobičnoj i ne još sasvim zaboravljenoj prošlosti. Ali doista kako kad su dežurni partijski povjesničari Klasić i Jakovina to zabranili i proglasili pogubnim revizionizmom. Nema istine do jedne povijesne istine. Neka vječno živi, živi rad… Opera industriale ostaje nam tako za uspomenu i dugo sjećanje. Nije opera u HNK Ivana plemenitog Zajca baš za svakoga tako da kazalište i ne treba obnavljati.
Lijepo je vidjeti sljubljene na pozornici one na lijevom i one na desnom centru kako se savršeno razumiju, ispiru usta ispraznim frazama i kako hrvatsku nacionalnu kulturnu baštinu utapaju u kopije popabirčenih tuđih različitosti, poput copy paste riječkog punka. I naravno da se treba boriti protiv fake news-a jer tada nije moguće voditi specijalni rat, kao nas je učio drug Slavko Obajdin. Treba nam doista samo jedno Ministarstvo istine u Bruxellesu, podružnica u Zagrebu i ekspozitura u Rijeci. Jedna je istina i osim nje nema druge istine. I zato je europska prijestolnica kulture 31. siječnja 2020. bio London s razdraganim građanima na ulicama koji su imali hrabrosti ukinuti to jedno jedino Ministarstvo istine i krenuti svojim putem različitosti.
* Prof. dr. sc. Nenad Hlača rođen je u Rijeci 1958. Diplomirao na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Rijeci 1980. gdje je redoviti profesor, na Katedri za obiteljsko pravo Pravnog fakulteta u Rijeci. Profesor honoris causa na Universidad Abierta Interamericana u Buenos Airesu. Stalni je znanstveni savjetnik Ustavnog suda Republike Hrvatske. U zvanje izvanrednog profesora za područje pravo, grana obiteljsko pravo, izabran je 1998. godine.
Oženjen, otac dvoje djece.
** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
