Predsjednik Vrhovnog suda RH Radovan Dobronić prije nekoliko je dana komentirao slučaj hrvatskih posvojitelja uhićenih u Zambiji. Rekao je da se provjeravaju odluke koje su hrvatski sudovi potvrdili, kao i da ne može neke stvari komentirati “da ne bi naštetio našim ljudima“. Između ostaloga ustvrdio je i kako djecu treba dovesti u Hrvatsku. Zamolili smo prof. dr. sc. Dubravku Hrabar s Katedre za obiteljsko pravo na Pravnom fakultetu u Zagrebu za komentar njegovih tvrdnji.
> Dobronić tvrdi da se provjerava autentičnost odluka o posvojenju iz Konga, da djecu treba dovesti u Hrvatsku..
Pročitajte ih u nastavku:
O zakonu DR Konga po pitanju posvojenja
Radovan Dobronić: “Točno je da je Demokratska Republika Kongo u svom zakonu donijela izmjenu kojom se zabranjuju postupci međunarodnog posvojenja dok se ne formira centralno tijelo. Međutim, to tijelo nije formirano od 2016. do danas”.
Prof. Hrabar: Nije na Hrvatskoj da „uskače“ s preuzimanjem/posvojenjem djece zato što DR Kongo nije navodno formirao središnje tijelo (prema Haškoj konvenciji koje ta država nije strankom). Zakonska zabrana očigledno jest njihov odgovor na trgovinu njihovom djecom i ilegalna posvojenja.
Radovan Dobronić: “Ravnatelj u njihovoj agenciji je rekao da nisu dopuštene baš nikakve iznimke, ali neosporno je da su sudovi nakon 2016. donijeli negdje između 40 do 70 odluka kojima su odobrili međunarodna posvojenja”.
Prof. Hrabar: Zar ovo što predsjednik VSH-a kaže ne potvrđuje upravo to da se u Kongu trguje i ilegalno posvajaju djeca usprkos zakonskoj zabrani međudržavnog posvojenja? Matematika je jednostavna: usporede li se (privremeni) podatci o tome koliko je djece iz Konga došlo u Hrvatsku usprkos zabrani (od 2016.) s javno objavljenim podatkom o smanjenju broja međudržavnih posvojenja u Kongu, onda valja zaključiti da su upravo Hrvatska odnosno njezini državljani ti koji su bili sudionici ilegalnih posvojenja.
O konvenciji UN-a o pravima djeteta
Radovan Dobronić: “Situacija u DR Kongu je takva da su potpisali Opću UN-ovu konvenciju o pravima djeteta koja kaže da je temeljni kriterij odluka o pravu djeteta – dobrobit djeteta. Ovaj sud je u pojedinim slučajevima odlučio da predstavlja dobrobit djeteta da se pojedina međunarodna posvojenja odobre i da se zanemari ta zabrana”.
Prof. Hrabar: Konvencija o pravima djeteta kao temeljno načelo ističe najbolji interes djeteta kao kriterij za donošenje formalnih i neformalnih odluka u vezi s djecom. U tome je smislu i ostvarivanje svakog od šezdesetak prava djece iz te Konvencije vođeno tim kriterijem. Međutim, ta ista Konvencija vrlo je rezervirana prema međudržavnim posvojenjima, smatra ih dopustivim tek ako nijedan drugi oblik zbrinjavanja djeteta nije moguć u državi podrijetla djeteta, upravo zato jer dijete takvim posvojenjem gubi mnoštvo svojih prava, među njima i pravo da bude odgajano od svojih (bioloških) roditelja, pravo na identitet, kulturna prava, i dr.
Sasvim je izvjesno da „zanemarivanje zabrane“ iz kongoanskog propisa kojim se štite upravo ta prava djeteta (jer i DR Kongo je strankom Konvencije o pravima djeteta) predstavlja fraudulozno ponašanje suda, svojevrsnu arbitrabilnost i nepoznavanje propisa.
O sudu u DR Kongu i povredi zakona
Radovan Dobronić: “Nije sud u DR Kongu povrijedio svoj zakon. To se zove tumačenje prava – potpuno formalno je to ispravno jer Međunarodna konvencija ima prednost u primjeni nad domaćim zakonom. Jedina je istina da su nakon 2016. u DR Kongu pod određenim uvjetima međunarodna posvojenja i dalje moguća i dopuštena”.
Prof. Hrabar: Mi nažalost ne znamo kako su u formalnopravnom smislu tekla posvojenja u Kongu: jesu li to „paralelni sustavi“, falsificirane odluke ili što treće, da bismo mogli reći da je Kongo „povrijedio svoj zakon“. Sumnja ide u smjeru trgovine djecom na način da se ilegalno „štancaju“ odluke, netko djecu krade iz sirotišta, prebacuje ih u Zambiju (ili Keniju kako smo nedavno čuli) i tamo ih isporučuje naručiteljima/platcima.
Svako posvojenje koje je zasnovano bez poštovanja propisa – kako zakona države podrijetla djeteta (Kongo) tako i države primateljice (Hrvatska) – ilegalno je posvojenje koje se smatra trgovinom djece i suvremenim oblikom ropstva. Ne gleda se krajnji cilj: je li to zbrinjavanje djeteta, preprodaja, prostitucija, trgovina organima. Dovoljno je da je dijete oteto, prodano, da nije bilo pristanka roditelja, da je postojao pokušaj ili pomaganje.
Bit zabrane ilegalnih međudržavnih posvojenja oslikava Haška konvencija o zaštiti djece i suradnji u vezi s međudržavnim posvojenjem, pa su sudovi trebali voditi računa i o njoj, a ne samo o Konvenciji o pravima djeteta. Primjena konvencija kao pravno viših propisa dolazi u obzir kad bi nacionalni propisi bili u protivnosti s njima, što u slučaju kongoanskog i hrvatskog obiteljskog prava nije slučaj. Naprotiv, oni razrađuju pretpostavke za zasnivanje posvojenja u duhu Konvencije o pravima djeteta, pa kad bismo je doista i primijenili onda ne bi bilo ilegalnih posvojenja.
> Prof. Hrabar: Smatram da nitko ‘transrodan’ ne udovoljava pretpostavci za podobnost i prikladnost za posvojenje djeteta
O sukobu vlade DR Konga i sudova
Radovan Dobronić: “No nastaje novi problem. Iz svega proizlazi da su vlada DR Konga i njihovi sudovi na neki način na ratnoj nozi i onda vlada, pozivajući se na odredbu zakona po kojoj nema posvojenja, ne želi dati izlazne vize čak ni za onu djecu za koju je njihov vlastiti sud odobrio posvojenje. Za koju postoji presuda”.
Prof. Hrabar: Čini se da je predsjednik VSH-a u pravu jer zabrana izlaznih viza govori upravo o tome da se u Kongu djeca kradu, da se s njima trguje, posao formalizira na kojekakve načine, pa osim zabrane međudržavnih posvojenja njihova Vlada zabranjuje izlazak tako navodno posvojene djece iz vlastite države. To je konkretan korak u sprječavanju trgovine djecom. Mi ne znamo tko je u Kongu stajao iza navodnih presuda, jesu li to doista suci koji su bili nagrađeni za kršenje zabrane ili je riječ o pravnom falsifikatu nenadležnih osoba. Nijedno od toga ne govori o legalnom posvojenju. Očito je riječ o lancu trgovine djecom.
O oprezu sudova kod legalizacije isprava
Radovan Dobronić: Na pitanje jesu li hrvatski sudovi bili dužni provjeriti legalizaciju isprava, odgovara: “Mogli bismo reći da su sudovi trebali postupati opreznije. Imaju uputu da sada postupaju preciznije. U ovim uvjetima, kad nemamo veleposlanstvo tamo, to bi postupak usvojenja produljilo najmanje za godinu, ako ne i duže, ili ga čak onemogućilo.”
“S druge strane, iz obrazloženja suda Demokratske Republike Kongo, koji je bio sucima pred stolom, proizlazi da su oni imali pojedine isprave naših centara za socijalnu skrb koje su prihvaćali bez legalizacije. Onda je u tom dijelu moguće prema načelu uzajamnosti da ako jedna država ne traži legalizaciju, da ne moramo ni mi”.
“Onda su naši suci prihvatili jedan znatan rizik i nisu poslali isprave na redovni put legalizacije. Jednim dijelom su imali razumijevanja za njihovu želju da što prije postanu roditelji”.
> Afera Zambija: Kako tumačiti izjave Plenkovića i Dobronića i što se zna o naprasno ugašenoj udruzi?
Prof. Hrabar: Teško je prihvatiti „neoprez“ sudova kad postupaju u ime Republike Hrvatske. Znanje, pa i sudačko je osnovni kriterij napretka jednog društva. Nepoznavanje prava škodi (ignorantia iuris nocet!). Strankama sigurno, a trebalo bi škoditi i sudovima i cijelom sustavu.
Što se tiče legalizacije, ona je obvezni čin prije priznanja strane sudske odluke upravo kako bi država u kojoj se traži priznanje bila sigurna da ju je donijelo nadležno tijelo u zakonom propisanom postupku. Legalizacijom se potvrđuje vjerodostojnost potpisa, svojstvo u kojem je djelovala potpisana osoba i po potrebi identitet pečata ili žiga. Ta Hrvatska nema veleposlanstva ni konzularne službe u svim državama svijeta, već pojedina obavljaju diplomatsku službu za nekoliko, uglavnom susjednih država. Formalnost legalizacije nije pretjerani formalizam, već uvjet za priznanje strane sudske odluke. Ti postupci se odvijaju vrlo brzo, bez odgađanja.
Kako DR Kongo nije strankom Haške konvencije od 5. listopada 1961. o ukidanju zahtjeva za legalizacijom stranih javnih isprava hrvatski je sud trebao biti dodatno oprezan i upitati se zašto hrvatski dokumenti nisu bili legalizirani u Kongu, te zašto kongoanske odluke o posvojenju nisu legalizirane. U stvari, morali su poštujući zakon, pravo i javni poredak odbiti priznanje odluka o posvojenju zbog nepostojanja legalizacije tih isprava.
Nepostojanje uzajamnosti nije razlogom za „zatvaranje očiju“. Barem tako ne piše u spomenutoj Haškoj konvenciji. Naši sudovi i njihove odluke „vrata“ su za ulazak u hrvatski pravni poredak i sve učinke koji nastaju posvojenjem te po mojem mišljenju snose najveću odgovornost za protupravno postupanje. Svaki pravni poredak kroz nadležna tijela štiti pravnu suverenost države. Sudovi moraju suditi po pravu i primjenom zakona, a ne prema razumijevanju za želje stranaka.
O mogućim revizijama posvojenja
Radovan Dobronić: “Po ovom što proizlazi iz obrazloženja postupka, to je jedan sasvim solidan postupak u kojem su provjerili i dijete i roditelje i posvojitelje i dob itd. Oni imaju dio građanskog zakona koji je recepcija belgijskog zakona i to je na ovaj način sasvim solidno”.
Na pitanje je li moguća revizija slučajeva koji su već provedeni, rekao je: “Ono što je provedeno – to su zakonito provedeni postupci i upisi. Ne smiju se osporavati. Sumnja je jedno, a ona mora crno na bijelo biti dokazana.”
Prof. Hrabar: Mi ne znamo što se u formalnom i materijalnom smislu dogodilo u Kongu. Tko je vodio postupak, jesu li to stvarni sudski postupci ili ima mjesta sumnji u nelegalna postupanja i „pečatiranja“ mimo legalnog sudskog postupka. Dodatno je sumnjivo što su djeca kongoanski državljani preuzimana u drugoj zemlji. Da je sve bilo zakonito zasigurno se ne bi toliko tajilo. Noviji međunarodni dokumenti UN-a, Europske unije i službenih asocijacija (kao što je ENOC) govore upravo o nužnosti revizije svakog međudržavnog posvojenja kako bi se prekinuo lanac ilegalnih međudržavnih posvojenja. Nije mi jasno koga se u Hrvatskoj štiti. Da bi se skinula stigma s međudržavnih posvojenja koja su legalno zasnovana te poštovali pravni zahtjevi europske i globalne zajednice kojoj pripada Hrvatska, treba poštovati međunarodne propise i primjenjivati upute koje dobivamo. Kad već sami nismo u stanju suprotstaviti se lancu ilegalne trgovine djecom.
O državljanstvu i stanju djece iz afere Zambija
Radovan Dobronić: “Zambija nema temelja osporavati hrvatsko državljanstvo te djece jer isprave koje je izdao MUP su valjane. Nisu krivotvorine.”
Prof. Hrabar: Ne bih s takvom sigurnošću govorila o tome da su djeca hrvatski državljani. Oni su hrvatsko državljanstvo stekli, vrlo vjerojatno na temelju lažnih isprava. Bilo bi jako zanimljivo čuti reakciju kongoanskih tijela. Po mojem mišljenju, ako je bilo riječi o trgovini djecom i stoga ilegalnim posvojenjima, Kongo mora poništiti takve odluke. Teorijski gledano riječ je u stvari o tzv. inegzistentnim odlukama koje ne mogu proizvoditi pravni učinak jer nisu utemeljene na propisima i predstavljaju kršenje ljudskih, a poglavito djetetovih prava.
Radovan Dobronić: “Najmanje što moraju napraviti je da omoguće predstavnicima naše države da obiđu tu djecu. Ta djeca su već sad naši državljani i mi imamo pravo poslati naše predstavnike socijalne skrbi da tu djecu preuzmu i ovdje organiziraju brigu o njima. Djecu treba dovesti u Hrvatsku. Nisu djeca ništa sama organizirala ni provodila”.
Prof. Hrabar: Ne znam bi li Zambija uopće dopustila ulazak predstavnicima naše države da obiđu djecu, a još manje da ih „preuzmu“. Uvjerena sam da DR Kongo smatra tu djecu svojim državljanima, upravo zbog zabrane posvajanja djece, ilegalnih posvojenja koja su se događala, Hrvatske kao države koja je priznavala takva posvojenja, svijesti o trgovini djecom. Baš zato što su djeca bila i nažalost jesu objektom ilegalnih posvojenja, potrebna je dodatna pažnja i briga za njih, a ne „isporuka kao paketa“.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
Tekst se nastavlja ispod oglasa
