Afera Zambija nastavlja iznositi na vidjelo mnoge zanimljivosti i u Hrvatskoj. Kako smo već pisali, udruga “Marijina farma” čiji je službeni partner Emmanuel Kabongo, voditelj “sirotišta” iz kojeg je osmero Hrvata pokušalo posvojiti djecu u Zambiji naprasno je ugašena. “Marijina farma” osnovana je 18. 11. 2018., a u registar udruga upisana 18. 1. 2019. Prema informacijama Ministarstva financija udruga je u 2019. primila 106.546 kuna donacija. U 2020. 62.504 kuna, a u 2021. 47.838 kuna donacija.
Postupak zatvaranja udruge pokrenut je 20. 12. 2022. u Upravnom odjelu za opću upravu i upravljanje imovinom Primorsko-goranske županije, a udruga je brisana iz registra udruga PGŽ-a 22. 2. 2023. rješenjem istog odjela PGŽ-a.
>Afera Zambija: Nedostaje barem 11, a možda i 48 ili čak 97 sudskih odluka za djecu iz DR Konga?
U sve tri godine “Marijina farma” je dobila nula kuna iz državnog proračuna. Isto vrijedi za lokalne proračune. Kao i za inozemne vlade i organizacija te institucija i tijela EU-a i trgovačka društava. Naime, u sve tri godine rada donacije su navedene pod stavku “Ostali prihodi od donacija”. Što se tiče rashoda, od 2019. udruga je većinu dobivenih donacija potrošila na davanje daljnjih donacija.
Donator Marijine farme bio Rotary klub
Iako se o udruzi malo zna, poznato je da se među njezinim donatorima nalazi Rotary klub. Udruga je bila članica Hrvatskog društva za UN koja promiče aktivnosti i načela UN-a.
Marija Ivaniš, docentica Fakulteta za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu Sveučilišta u Rijeci bila je predsjednica udruge. Iste godine, nekoliko mjeseci prije nego je osnovala udrugu Marijina farma koju u Lubumbashi surađuje sa ravnateljem “sirotišta”, Ivaniš je posvojila dječaka – iz istog “sirotišta” u Kongu. U medijskim nastupima otkrila je da je posvojila dijete kojemu su roditelji živi. Te da je u “kontaktu s biološkom obitelji svog sina”. Prema njezinim riječima za portal RYL , roditelji njezinog posvojenog sina dali su dvoje djece na posvajanje radi siromaštva. Po posvojenog dječaka nije išla u Kongo. Već u Keniju. Ivaniš je dijete iz Konga posvojila 2018. Dvije godine nakon što je Kongo zabranio izlazak djece iz države radi međunarodnih posvajanja.
Iz njezinog slučaja razvidno je kako nije posvojila siroče već dijete iz siromašne obitelji. A posvajanje preko Kenije pravdala je “opasnošću ulaska Europljana u Demokratsku Republiku Kongo”. Iako je, reklamirajući rad udruge, pričala o volonterima koji odlaze u Kongo “u izvidnicu, na teren”. Poznato je da ni osmero Hrvata nije išlo po navodno posvojenu djecu u Kongo. Već su ih čekali u Zambiji. Kada se uzme u obzir da su na sudu trebali ili još uvijek žele svjedočiti roditelji neke od navodno posvojene djece, postavlja se pitanje krije li se u oba slučaja ključ izlaska djece iz Konga u susjedne afričke zemlje, pa zatim u Hrvatsku – u činjenici da je ova udruga imala farmu u Africi i u mogućnosti da su djeca izlazila iz zemlje uz pomoć Emmanuela Kabonga, koji je još uvijek u bijegu?
Što to zna premijer Plenković, a hrvatski stručnjaci i kongoanske vlasti ne?
Podsjetimo, Gauthier Luyela, ravnatelj zadužen za zaštitu djece u kongoanskom Ministarstvu za obitelj i djecu, izjavio je novinarima AFP-a da stranci ne mogu legalno posvajati djecu iz DR Kongo još od 2017. godine, kada je donesen novi zakon o obiteljskom pravu. Sve dok se ne osnuje nova državna agencija koja će nadzirati posvojenja iz inozemstva u skladu sa zakonom, nikakva međunarodna posvojenja nisu moguća.
“To je nedvosmisleno”, kategorički je izjavio Luyela i odbacio svaku pomisao da su hrvatskim parovima kongoanski sudovi, otkad je taj zakon usvojen 2016., odnosno 2017. mogli odobriti posebno izuzeće za posvojenje. “Ne postoji načelo od slučaja do slučaja, ne znam kako su uspjeli dobiti te sudske presude”, rekao je Luyela.
Unatoč decidiranoj i nedvosmislenoj izjavi čovjeka koji je u DR Kongu zadužen za zaštitu djece, ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman, predsjednik Vrhovnog suda Radovan Dobronić i premijer Andrej Plenković eksplicitno tvrde kako Hrvatska ima pravo dovesti sumnjivo posvojenu djecu iz Afrike u RH, jer “djeca imaju hrvatske dokumente”. Što bi trebalo značiti da je dokumentacija glede dobivanja državljanstva – valjana.
Pri tome je nejasna izjava premijera Andreja Plenkovića da je pitanje “jesu li, neovisno o nemogućnosti međunarodnog posvajanja, donošene neke druge odluke na razini administracije pa i sudova u DR Kongu i temeljem toga su se procesi vodili”. Dakle, prema premijeru možda postoji način međunarodnog posvajanja djece unatoč zabrani istoga.
Što to zna predsjednik Vrhovnog suda Dobronić, a hrvatski stručnjaci i kongoanske vlasti ne znaju?
Tjedan dana nakon premijera, predsjednik Vrhovnog suda otišao je korak dalje te je kazao, referirajući se na sud u DR Kongu, da je sud u “pojedinim slučajevima odlučio da predstavlja dobrobit djeteta da se pojedina međunarodna posvojenja odobre i da se zanemari ta zabrana. Nije ništa sud u DR Kongo povrijedio svoj zakon. To se zove tumačenje prava – potpuno formalno je to ispravno jer Međunarodna konvencija ima prednost u primjeni nad domaćim zakonom. Jedina je istina da su nakon 2016. u DR Kongu pod određenim uvjetima međunarodna posvojenja i dalje moguća i dopuštena”.
Koji će biti smjer obrane osmorke u Zambiji?
Bit će stoga zanimljivo hoće li obrana osmorke koja čeka suđenje u Zambiji, ali i obrana brojnih posvajanja od 2016. do danas biti opravdane tezom da je posvajanje legalno, ukoliko su posvajatelji djecu posvojili ne kao siročad preko sirotišta, nego direktno od roditelja siromašne djece.
No i u tom slučaju, nejasno bi ostalo po kojim je točno kriterijima transrodni par posvojio dijete, kako su točno ta djeca dobila hrvatska državljanstva, zašto kongoanske vlasti tvrde da ne postoji mogućnost međunarodnog posvajanja iz te zemlje od 2017. godine, kao i kako to da za proceduralne trikove kojim se zaobilazi zabrana međunarodnog posvajanja znaju predsjednik Vrhovnog suda i premijer Republike Hrvatske, a ne znaju profesori obiteljskog prava?
Konačno, za objasniti ostaje zašto je djecu navodno posvojenu od siromašnih roditelja put prema Hrvatskoj vodio preko sirotišta, ako nisu siročad i zbog čega je unatoč navodno mogućem legalnom posvajanju vlasnik sirotišta koji najviše o svemu zna u bijegu. A nejasno bi ostalo i kakvo je to točno “posvajanje” djece od siromašnih roditelja u čijem se procesu mora izdvojiti poveća količina novca.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
