Prof. Ivo Banac: Pomalo rogata Tuđmanova stranka pretvorila se u mirnu uškopljenicu u krilu majke Europe

Zagreb, 15.01.2019. - U Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti (HAZU) predstavljen je Zbornik o Miloradu Mediniju, književnom povjesnièaru i politièaru. O Zborniku su govorili dopisni èlan HAZU Ivo Banac (na fotografiji), Ružica Pšihistal i glavni urednik Zbornika Tihomil Maštroviæ. foto HINA/ Zvonimir KUHTIÆ/ zk

„Kao obično, izbori za EP pokazali su da ništa nije tako jednostavno kao što mnogi priželjkuju, da se Don Quixote ipak nije borio protiv grdnih gorostasa nego protiv običnih vjetrenjača, te da se trenutna raspoloženja u Europi ne mogu svesti na borbu između uzvišenih euroidealista i nakaznih populista“, kaže za Pobjedu hrvatski povjesničar, pisac, profesor emeritus na američkom sveučilištu Yale Ivo Banac. „Živimo još uvijek u manje-više istoj EU, raznolikoj, podijeljenoj po povijesti, tradicijama, političkim kulturama, razvojnim dostignućima i – da ne zaboravimo – po interesima. Francuzi su centralisti, Nijemci federalisti. Macron želi letjeti na Mars, a Heiko Maas misli da je i Perzijski zaljev izvan njemačkog orbita. Moglo bi se reći da su na ovim izborima izgubile najveće grupacije – pučani (od 216 na 182 mandata) i socijalisti (od 185 na 154), zatim konzervativci i reformisti (gdje su gubici odlazećih britanskih konzervativaca bili presudni) te krajnja ljevica (GUE-NGL).“

Tko su dobitnici?

Liberali (od 69 na 108), zeleni (od 52 na 74) i desnica (ID, od 36 na 73). No, kad pogledate na mapu Europe, dobit ćete malo jednostavniju sliku: od Baltika do Balkana najviše su odnijeli pučani (Švedska, Litva, Njemačka, Austrija, Slovenija, Hrvatska, Mađarska, Rumunjska, Bugarska, Grčka), ponekad u kombinaciji s desnijim strankama (Latvija, Poljska, Slovačka). Na rubovima ovog prostora (Beneluks, Danska, Estonija, Finska) i u Českoj pobijedili su liberali, ponekad u kombinaciji s pučanima ili socijalistima. Francuska i Italija pretežno su za desnicu, a Portugal, Španjolska i Malta za socijaliste. Drugim riječima, ništa posebno zabrinjavajuće.

Je li zabrinjavajuće to što je Nacionalni front Marin le Pen dobio više glasova od Renesanse za Europu predsjednika Emmanuela Macrona?

Macron je prilično oslabljen. Ni njegovo političko ponašanje, ni rezultati neće ga dugoročno preporučiti francuskim biračima. Nakon lošeg golističkog i lošeg lijevog predsjednika, Francuska je dobila lošeg centristu. No, za razliku od svojih neposrednih prethodnika Macron pokazuje liderske ambicije koje su posve nerealne. To ga čini ranjivim. Očito Nacionalni front odgovara na neka pitanja koji se ne mogu riješavati unutar kruga francuskih republikanskih dogmi ili megalomanskih pretenzija pariške elite.

Predsjednik Macron ponavlja da je „konsolidacija EU prioritet“, što znači – ništa od proširenja!

Ako je to njegov prioritet, onda će se izgubiti veoma mnogo vremena na važnijim poslovima, a to su prije svega proširenje EU ne samo prema preostalim balkanskim zemljama, nego i prema Ukrajini. Macronov stav je pod utjecajem uvriježenog suprematizma zapadnoeuropskog kruga.

Što to znači?

Ono što se nekoć jasno iskazivalo šovenskim pogrdama, danas se krije pod zastorom zamršene procedure, koja je za jedne ovakva, a za druge onakva. Makedonija je jednostavno prevarena. Džabe je postala Sjeverna. Za Srbiju će se uvijek naći neki izgovor, premda politički gledano, kao jedini otvoreni ruski satelit na Balkanu, ni po kojem pravilu u tom smislu ne bi smjela uopće biti uzeta u obzir, barem dok ne prekine sa svojom podrivačkom politikom prema susjedima i ne prizna Kosovo.

Što ćemo sa Crnom Gorom? Ako je Hrvatska od 1. siječnja 2020. predsjedavajuća EU, može li Crna Gora očekivati pomoć?

Kad bi Hrvatska vodila promišljenu nacionalnu politiku takvo pitanje se uopće ne bi postavljalo. Nažalost, u to ne možemo biti sigurni. Mnogo toga se nagomilalo što ukazuje na nemoć hrvatske politike – od povođenja za dvosmislenim briselskim bontonom do moćnog utjecaja pojedinih vanjskopolitičkih lobija, ne isključujući srpskog, koji je uostalom uključen u vladajuću koaliciju. Zatim imate stare prevejance koji zastupaju „liberalnu“ tezu o tomu kako svi preostali balkanski kandidati moraju biti primljeni u isti tren – u paketu. Tako bi se oni koji su stvarali probleme nagradili istom mjerom kao oni koji su ih rješavali. Kao i u Crnoj Gori, gdje ne možete očekivati od svakoga da će voditi crnogorsku politiku, ista pojava se može primijetiti i u Hrvatskoj. Sve su to ostaci velikosrpskog utjecaja u raznim oblicima.

Nasuprot predsjedniku Macronu, bivša njemačka ministrica obrane i buduća predsjednica EK Ursula von der Leyen poručuje da “vrata EU moraju ostati otvorena”. Kome vjerovati?

Premda stavove nove predsjednica Komisije ne treba poistovjećivati s onima njemačke vlade u kojoj je donedavna vršila dužnost ministrice obrane, postoje mnogi dokazi koji upućuju na razlike između francuskog i njemačkog stava o proširenju. Ovo je pitanje za Macrona aspekt njegovih promišljanja o reformi EU, odnosno Europi više brzina, drugim riječima o novoj raspodjeli moći unutar EU u kojoj Francuska vidi svoju šansu za mnogo više utjecaja. Nijemcima to nije toliko bitno, premda su i oni svjesni da nove članice, barem po sadašnjim pravilima, nužno umanjuju nadmoć „stare Europe“. Komu trebaju dodatne glavobolje s nekim novim Orbánom ili Kaczyńskim?

Srbiju, kažete, za sada ne bi trebalo uzimati u obzir kada je riječ o proširenju. Kako onda tumačite nedavni posjet predsjednika Macrona Beogradu?

Borba za prestiž ključ je za Macronove nastupe općenito, premda njegovi pokušaji često podsjećaju na nezgode legendarnog inspektora Clouseaua u izvedbi Petera Sellersa. Macron bi želio riješavati mnoga zamršena pitanja, ali po svemu sudeći nema strpljenja za suptilnosti pojedinih situacija. U Parizu i Jerevanu došaptavao se sa Thaçijem o potrebi „korekcije granica“ između Kosova i Srbije, a u Berlinu je vikao na Haradinaja da nije u položaju da bilo što zahtijeva. Moglo bi se zaključiti da neće dočekati novi spomenik zahvalnosti Francuskoj na Kalemegdanu, među ostalim i zato što će se pokazati da su mu francuski birači najveća prepreka.

Pokazalo se da premijer Haradinaj zaista nije u prilici da bilo što zahtijeva.

Ne ulazeći u razna tumačenja Haradinajeve ostavke, posve je jasno da je na njega izvršen pritisak kako bi ga se prisililo popustiti u pregovorima sa Srbijom i u vezi s pitanjem carina. Naime, čini se da je posve normalno što Srbija pritišće svaku najmanju zemlju Srednje Amerike ili Oceanije da odustane od priznanja Kosova, ali nije normalno kad se Kosovo brani od ovakve politike bojkota i nipodaštavanja. Tako i za Haradinaja ne vrijedi pravno načelo „non bis in idem“. Bilo kako bilo, pregovori Srbije i Kosova neće biti nastavljeni dok se ne posloži nova Komisija.

Vidite da službeni Beograd polaže velike nade u novog visokog predstavnika EU za vanjsku politiku, Španjolca Josepa Borella.

Tek ćemo vidjeti kako će se ponašati ovaj unitaristički Katalonac, protivnik nezavisnosti svoje domovine, koji je kao španjolski ministar vanjskih poslova sustavno priječio priznanje Kosova.

Vjerujete li da će predsjednik Aleksandar Vučić na kraju ipak potpisati “pravno obvezujući sporazum” sa Kosovom?

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Čisto sumnjam da je tako što moguće.

Zašto?

Zato što bi značilo prekid sa cijelom njegovom politikom i razlaz s ruskim prioritetima na Balkanu. Ne vidim što bi mu Zapad mogao ponuditi zauzvrat, osim nešto bržeg pristupa EU, što opet ne mora biti obavezno za sve zemlje članice. Uostalom, Vučić se nije pretrgao kako bi demantirao mišljenje Nenada Popovića, Putinova čovjeka u Vučićevoj vladi, koji je posve smireno izjavio kako je Briselski sporazum mrtav i kako je Srbija završila s europskim integracijama. To je bila ruska poruka.

Što je točno ruska poruka?

Moskva je protiv sporazuma, jer bi rješenje sukoba između Srbije i Kosova predstavljalo poraz ruske politike i utjecaja na Bakanu. No, nikada ne reci „nikada“. Niz demonstracija u Moskvi govore o demokratskim potencijalima ruske opozicije. Putinova Rusija stagnira, unutarnji sukobi se množe. Neki tvrde da je Rusija danas slabija od dorevolucionarne carske Rusije te da je izgrizaju pokreti za nezavisnost poput onih u Tatarstanu i Baškortostanu. U konačnici, imperijalizam se uvijek vraća kao bumerang, bez obzira na upornost imperijalnih elita.

Kada je riječ o Srbiji, i drugi su protiv sporazuma sa Kosovom.

Tko?

Nacionalistička opozicija, SPC i cijela šovinistička bulumenta koja desetljećima sputava Srbiju i stvara metež na Balkanu. Ime im je legija.

Rusija je nedavno u Beograd poslala novog veleposlanika Aleksandra Bocan-Harčenka, kojeg srpski kontrolirani mediji nazivaju Putinovim „specijalcem“. Koji je njegov „specijalni zadatak“, što mislite?

Bocan-Harčenko je ruski specijalist za Balkan ili preciznije za zemlje bivše Jugoslavije, dakle pravi specijalac. Radio je u ruskom poslanstvu u Zagrebu, bio je ambasador u Bosni i Hercegovini, vodio je od 2014. do 2017. IV europski odsjek ruskog MID-a, koji je zadužen za balkanske zemlje, a sad je ambasador u Beogradu. Dakle, nije riječ o amateru, poput mnogih zapadnih diplomata koji, recimo, u Prištini promiču gej parade kao svoj najvažniji posao, nego o nekomu tko je izuzetno upućen u ovdašnje prilike. Što se zadatka tiče, sve je zadatak ako služi interesima Moskve. Tu pomaže izreka iz starih sovjetskih vremena: „Što je naše naše je, a što je vaše o tomu ćemo pregovarati.“

Mislite da je Beogradu do pregovora budući da kupuje oružje od Rusije? Ugrožava li Srbija ponovo mir u regiji

To se zove zveckanje oružjem te sigurno ne može biti uvertira u neku novu mirovnu inicijativu sa strane Srbije. No, unatoč činjenici da je Srbija u obruču NATO-a te nema otvoreni manevarski prostor za bilo kakve avanture, ponajmanje vojne, uvijek postoji mogućnost da Beograd ili Moskva tako što žele provjeriti. Trenutno gledamo na vrlo sličan scenarij u Perzijskom zaljevu. Treba zabilježiti i to da je dio ruskog oružja (deset BRDM-2MS izviđačkih vozila), EU sankcijama unatoč, stiglo u Niš preko mađarskog zračnog prostora. Mađari se vade činjenicom da ruski transportni avioni nisu bili vojni, pa prema tomu posebne dozvole nisu bile potrebne. No, Rumunji nisu dopustili transport putem Dunava, što upućuje na posebne usluge kakve Budimpešta opetovano obavlja za račun Moskve, ali i Beograda. Szijjártóv govor na Vučićevu mitingu u Beogradu prije par mjeseci mnogo govori o ovom posebnom odnosu, kao i ono što je Vučić govorio na otvaranju spomenika Sibinjanin Janku u Zemunu.

Što za to vrijeme čini EU? Ima li Bruxelles mehanizme da obuzda Srbiju?

Pravo pitanje je ima li EU konzistentnu politiku prema Srbiji. Odgovor znate i sami, inače se ne bi moglo dogoditi da čak četiri EU i NATO članice još nisu priznale Kosovo. Ako nemate konzistentnu politiku ne možete preventivno djelovati. Živimo u vremenu lomljenja starih savezništava. Ništa ne možete uzeti zdravo za gotovo. Svi oni koji imaju razloga sumnjati u namjere Beograda (i Moskve) moraju poduzeti niz novih obrambenih inicijativa. Pametniji to već rade, a nešto sporiji će se morati prilagoditi u zadnji čas. To je najbolji odgovor Vučiću. Postoje razni načini da se ohrabri i onaj dio srpske opozicije koji se s Vučićem ne natječe u agresivnom nacionalizmu, ali ne na propalim jugopolitikama, nego upravo po liniji zdrave Srbije – demokratske i otvorene, koja nema pretenzija na teritorije susjeda. Ne moramo čekati dok se netko u bijelom svijetu sjeti potpomoći opoziciju. Možemo to i sami. Srpska opozicija može imati velike koristi od konzistentne i jasne politike svojih susjeda.

O kojoj opoziciji govorimo? U čemu se, na primjer, razlikuje odnos srpske vlasti i opozicije prema Crnoj Gori? Ista šovinistička, nerijetko rasistička retorika, isti paternalizam…

Poznato je da se povijest Crne Gore sistematski srbizirana još od vremena Sime Milutinovića Sarajlije te da su u toj preradi sudjelovali i mnogi Crnogorci. Ipak, koliko god su politička iskustva, suvremene crnogorske nacionalne integracije i nova istraživanja posve promijenila ovu iskrivljenu sliku, temeljni ideologem velikosrpske politike još uvijek je navodno srpstvo Crnogoraca. Možda je dopušteno sumnjati u „Srbe sva tri zakona“, u to da je Katolička crkva stvorila Hrvate, pa čak da štokavsko narječje nije samo po sebi isključivo srpsko, ali posumnjati u „srpsku Špartu“ jest neoprostiva jeres, povreda nulte dogme velikosrpskog nacionalizma. To samo po sebi nije neka novost da sa sobom ne nosi i jasan strateški cilj: likvidaciju i preuzimanje teritorija crnogorske države u korist Velike Srbije. Hitler je tipičan primjer velikodržavnog nacionaliste koji je svoju domovinu Austriju nužno pripojio Velikonjemačkom Rajhu. Čuvajte se Crnogoraca poput Andrije Radovića i Andrije Mandića, jer oni nikad i nisu krili svoje unionističke ciljeve. I da, to je i ispit za srpsku opoziciju. Ako ne pristajete na nezavisnost Crne Gore i nacionalnu posebnost Crnogoraca onda ste u Vučićevu taboru.

Komentirajuću rezultate izbora za EP, premijer Andrej Plenković je rekao da nije zadovoljan činjenicom da je HDZ dobio svega 240 000 glasova. Što je utjecalo na takav rezultat?

Može Plenković pričati što hoće, ali HDZ davno nije prošao gore nego na ovim EU izborima. Čak ako se uzme u obzir da je izlaznost na europske izbore svuda manja nego na parlamentarnim izborima, činjenica je da je HDZ na EU izborima prije četiri godine dobio 381 800 glasova. Nakon Tuđmanove smrti, u rasulu stranke 2000. godine, na parlamentarnim je izborima dobio 840 000 glasova, a nakon kataklizme sa Sanaderom i Kosoricom 2011. godine čak 569 000. Što se dogodilo? Pokazalo se da unatoč svilenoj briselskoj retorici Plenković nije nikakav reformist, da je ekonomija još uvijek etatistička, da se on osobno služi starim klijentističkim formulama – širi državni aparat kako bi razvio rezervnu biračku masu, da korupcija cvjeta. No, ono što birače HDZ-a posebno smeta je klizanje u idejnu baruštinu s Vrdoljakovim korupcionaškim HNS-om i Pupovčevim SDSS-om. Birali su problematičnu, ali ipak dominantno nacionalnu stranku i dobili – limunadu. Ili, preciznije, dobili su stranku koja nije mogla kompromitirati Plenkovićeve briselske ambicije. Dosad je u Hrvatskoj i u mnogim drugim EU zemljama vrhunac političkog uspjeha bio u preuzimanju vlasti u svojoj zemlji. Sad izgleda to više nije tako. Gleda se preko plota na briselske sinekure. Ali da biste ih izborili ne smijete biti disonantni. Tako se pomalo rogata Tuđmanova stranka pretvorila u mirnu uškopljenicu u krilu majke Europe. Ostaje „samo“ problem BiH i Čovića, ali to je širi balkanski problem.

Može li se na temelju neuspjeha HDZ-a i uspjeha SDP-a na izborima za EP projicirati rezultati Kolinde Grabar Kitarović i Zorana Milanovića na predstojećim predsjedničkim izborima u Hrvatskoj?

Rezultate predsjedničkih izbora u Hrvatskoj u ovom je trenutku teško predvidjeti. Kolinda Grabar-Kitarović znatno je slabija nego prije pet godina. Loše je obavila svoj mandat, postala problem za Plenkovića te onda, kad je brzopleto zaključila da bez stranke drugi mandat nije izgledan, kapitulirala pred Plenkovićem. To nije bio dobar potez, jer je sad još više na milosti i nemilosti svoje bivše stranke, a HDZ ima, po potrebi, i tradiciju žrtvovanja svojih vlastitih predsjedničkih kandidata (Jadranka Kosor 2005., Andrija Hebrang 2009.). Razočarala je svoje birače nejasnom, revijalnom i oportunističkom politikom, lišenom svakog stvarnog sadržaja. Odnedavno je čak postala smiješna. Dosadili su njezini cik-cakovi, verbalne akrobacije i želja da se (gotovo) svakome dopadne. Da bi pobijedila, ona mora ući u drugi krug, a mnoštvo kandidata taj proboj možda i onemogući.
Ni Milanović nije posebno snažan kandidat. Prati ga niz nepromišljenih izjava često uvredljivih za zemlju koju je vodio. Neću uopće spominjati njegovu blamažu u pitanju izručenja Perkovića i Mustača. Naprasit je i nepredvidljiv, a njegovi najnoviji pokušaji da se patentira kao kandidat lijevog nacionalizma, što je inače dobitnička formula po našim populističkim šumana i gorama, neće mu donijeti glasove jugonostalgičarske ljevice, koja ga nikad i nije prihvatila.

Što je sa Miroslavom Škorom?

Škoro je uglavnom nepoznanica, ali bit će i drugih kandidata jednako nepoznatih. Sve je moguće, ali tko je ruski kandidat? Možda svi. Na kraju krajeva u ovom trenutku Dragan Čović, Dodikov partner i ruski miljenik, kontrolira dobar dio hrvatskog vrha. O tomu bi nam Bocan-Harčenko nekom drugom zgodom mogao nešto i reći.

“Poput Trumpa, Boris Johnson je političar koji nema normalna ograničenja, niti crvene linije”, komentiraju analitičari novog britanskog premijera. Koliko su zaista slični predsjednik Trump i premijer Johonson?

Neću reći da nema nikakvih sličnosti, ali ako ih ima ona su prenaglašena u poplavi negativnih komentara. Urednici londonskog konzervativnog magazina „The Spectator“, kojeg je Johnson uređivao od 1999. do 2001., ovih su dana objavili svoju podršku bivšem uredniku i podsjetili kako su Johnsonovi protivnici 1999. govorili kako je ponuditi magazin Johnsonu jednako ponudi gorili da čuva skupocjenu vazu iz vremena Ming dinastije. Pokazalo se da su pogriješili. Ne samo da je preporodio „The Spectator“ nego je tiraž digao za 10% i magazin učinio profitabilnim. Po njima Johnsonova „tajna“ je da uvijek traži najkreativnije suradnike i da im dopušta da posve slobodno rade svoj posao. Tako što je neobično i u Britaniji, gdje razne koterije dolaze i odlaze s novim liderima. Ne treba spominjati da su političari koji od svojih suradnika u prvom redu traže lojalnost – najgori političari. Optužbe raznih ostrašćenih ljevičara o Johnsonovu desničarenju samo govore o naopakim percepcijama suvremenog političkog spektra. Johnson je klasičan liberal i reformator. Nijedna britanska vlada nije imala toliko pripadnika raznih manjina kao ova Johnsonova. Ukoliko uspije urazumiti briselske birokrate i dobije koliko-toliko prihvatljive uvjete za Brexit, njegovo razdoblje na čelu Ujedinjenog Kraljevstva bit će transformativno. Uporedite to s Trumpom i sami zaključite koliko tu ima ili nema sličnosti.

Premijer Johnson je obećao da će Velika Britanija EU napustiti 31. listopada, čak i bez dogovora, “čak ako to znači da izvanredan korak, bez presedana – suspenzijom Parlamenta i izvršnim dekretom”. Kakav rasplet očekujete?

Turnir u pokeru je počeo, a ulozi su vrlo visoki. Nakon konzervativnog gubitka na naknadnim izborima u Breconu i Radnorshireu prije desetak dana Johnsonova većina se svela na samo jednog člana parlamenta. Sad neki protubrexitovski konzervativci, koji traže drugi referendum, ucjenjuju Johnsona prijetnjom da će se pridružiti Liberalno-demokratskoj opoziciji. No, ovo nije samo pitanje slobode udruživanja za Britaniju nego za EU općenito. Ako EU nije otvorena konfederacija u koju se slobodno ulazi i izlazi onda se doista ide u neželjenom centralističkom pravcu, gdje dvije velike EU zemlje diktiraju drugima. Britaniji tako što nije prihvatljivo. Ne vidim zašto bi bilo i manjim članicama. Bilo bi poželjno da Johnson pridobije potporu kritičnog broja članica kako bi izvršio pritisak na briselsku birokraciju. Najveći problem je irska granica. Zato Johnsonova vlada igra oštro. David Frost, Johnsonov savjetnik za Europu, navodno je tražio resetiranje pregovora, ali tek nakon Brexita. Možda je blef, ali možda govori o odlučnosti nove britanske vlade.

Izvor: narod.hr/pobjeda