Prof. Marušić: Koja je razlika između komunizma i ustaštva? (I.)

Foto: narod.hr

Prof. dr. sc. Matko Marušić pisao je Vijeću za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, nakon što smo objavili pismo, donosimo i analizu koju je poslao:

> Prof. Marušić pisao Vijeću za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima: Razlika između komunizma i ustaštva

Nakon odluke, najprije premijera Plenkovića, a potom i (jednoglasne) odgovarajućeg Saborskoga odbora, Hrvatska dolazi u poziciju i – priliku – poštenog i službenog određivanja prema ustaškom režimu Nezavisne države Hrvatske (NDH, 1941. – 1945.) i komunističkom režimu Josipa Broza Tita od 1945. do 1990.

Povod je bio spomenik HOS-a u Jasenovcu, ali samo povod; za tim određenjem postoji potreba od 1990., ali ga političke prilike, i hrvatski političari, nisu omogućili. A određivanje se moralo dogoditi, prije ili poslije, jer je more laži, optužbi i strahota obaju režima zagađivalo hrvatski društveni i politički život tim više što su se proširivale granice slobode i demokracije, a Hrvatska počela živjeti dovoljno dobro da više nije svu svoju snagu morala posvećivati preživljavanju – ratnom, političkom ili gospodarskom.

Kasnimo, ali gnojni se čir ne može izliječiti ako ga se ne zareže da gnoj iscuri van.

Istina, zabrane i Plenkovićevo Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima

Za određivanje prema oba režima potrebna je objektivna istina a nje zasad nema nego u fragmentima i u „sivoj“ (neindeksiranoj) literaturi, jer još ne postoji sloboda pisanja o tim pitanjima. Sve što se dogodilo prije, u vrijeme i poslije II. svjetskoga rata zagađeno je lažima, političkim pritiscima, društvenom neodgovornošću i intelektualnim nemarom. Plenkovićevo Vijeće osnovano 2. ožujka 2017. (Klasa: 022-03/17-04/74, ur. broj: 50301-24/04-17-2, u daljnjem tekstu „Vijeće“) radi u toj situaciji i veliko je pitanje hoće li se uspjeti othrvati političkim i medijskim pritiscima (i pritiscima izvana) i napraviti ono što je u sadašnjem trenutku najbolje i najpoštenije moguće.

Iako sam o tome već pisao (http://narod.hr/hrvatska/prof-dr-sc-matko-marusic-plenkovicevu-povjerenstvu-utvrdivanje-primjerenosti-ratnih-politickih-simbola; http://www.hkv.hr/domovini/vijece-tolitarizmi/26408-m-marusic-poziv-gradanima-da-salju-dokaze-svjedocenja-i-dokumente-tzv-povjerenstvu-za-suocavanje-s-prosloscu.html), zbog povijesne važnosti osnivanja toga Vijeća, još jednom tvrdim i utvrđujem da ono mora zadovoljiti sljedeće uvjete:

1. Rad Vijeće mora biti potpuno apolitičan, jer radi u okrilju i pod autoritetom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU). HAZU mora svojim položajem, ugledom i funkcijom jamčiti pravednost, objektivnost i stručnost dokumenta koji će biti stvoren.

2. Svaki sastanak Vijeća treba snimati, pretvoriti u tekst i objaviti kao Akademijinu publikaciju, gdje će autori biti članovi Povjerenstva, a urednici primjereno odabrani članovi HAZU-a.

3. Povijesna istina na osnovi koje će se donijeti zaključci i preporuke Vijeća, mora se osloniti samo na nesporne dokaze: službene dokumente i nalaze zemnih ostataka žrtava zločina koji se razmatraju. I u slučajevima kada ne će biti potpuna, nužno je da se dosegne znanstvena razina potpune eliminacije laži i podmetanja.

No, razlog pisanja ovoga teksta širi je od prijedloga definiranja rada Vijeća. Znajući da će lijevi politički svjetonazor ići za tim da se zabrane svi ustaški simboli („do nabrajanja imena, Budak, Francetić, po kojima se ništa ne smije nazivati“, Pupovac u „Otvorenom“), a da se ne zabrani ni jedan komunistički (opet Pupovac: http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/pupovac-ne-moze-se-izjednaciti-partizanska-petokraka-s-najvecim-zlom-fasizmom-981241/#axzz4UyUBFr5J), izjavljujem sljedeće:

a) Zabrane ne će donijeti smirivanje lijevo-desnih prijepora u Hrvatskoj, jer će se zaobilaziti. Neki dan sam od splitskih umirovljenika čuo sljedeću rečenicu, popraćenu smijehom: „Za starački dom – spremni!“ Hoće li zabrana pozdrava „Za dom spremni“ obuhvatiti i tu modifikaciju? Ili onu „Sve za dom!“, a stol u kafiću odgovara „Posuđe, namještaj!“?
Najbolje bi bilo da se ništa ne zabrani, ali da se planira poštena naobrazba, učenje istina koje nam stoje na raspolaganju (dolje). Sjetimo se komunističke zabrane pjesme „Ustani bane Jelačiću“, koja se pjevala zaneseno i što se glasnije moglo: usprkos opasnosti zatvaranja, Hrvati su njome zazivali mitsku pomoć velikoga vojskovođe da ih oslobodi srpsko-komunističkoga jarma, a kad se to i dogodilo, ta se pjesma više uopće ne pjeva, iako je lijepa, politički korektna i pjevna, napose za zborove.

b) Nimalo mi nije stalo do ustaških simbola i nemam ništa protiv toga da se oni zabrane, ali onda – za svaku razinu zabrane – treba U JEDNAKOJ MJERI i simetrično“ (pjesma za pjesmu, krilatica za krilaticu, lik za lik, bitka za bitku, itd.) zabraniti i komunističke simbole! Tome su barem tri razloga:

(i) nesimetrična zabrana donijet će prkos, mržnju i osjećaj prevarenosti, a to može samo pogoršati sadašnje stanje;
(ii) komunisti su, na međunarodnoj i na domaćoj razini, počinili mnogo teže zločine nego nacisti odnosno ustaše (http://www.vency.com/wars.html); to ne smije biti neprilično mjeriti i izreći. U znanosti su brojevi argument, a ne ideologija ili politička moć.
(iii) ideologije komunizma i nacizma jednako su zle, neljudske i neprihvatljive. Nema govora o tome da je komunizam „blaži“ od nacizma, odnosno hrvatski komunizam „plemenitiji“ od ustaštva!

Ne može se prihvatiti sumarni, neutemeljen, neargumentiran i nepošten Pupovčev „sud“ i sud sličnih njemu! Ovo je slobodna i demokratska zemlja i u njoj ne može biti zabrane slobode mišljenja, govora i pisanja. Sudovi se donose na temelju istine i njezina značenja, a ne na osnovi političke snage ili lakoće pristupa javnim medijima.

Komunizam i ustaštvo ne razlikuju se ni po čemu

Kad se analizira bez predrasuda, mržnje i objektivno, po svim se značajkama komunističkoga i nacističkoga režima vidi da među njima nema bitne razlike. Odličnu analizu sličnosti i srodnosti komunizma i nacizma objavio je 2014. Marcel Holjevac (http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/razlikuju-li-se-komunisti-imalo-od-nacista-141289/#axzz4VRHTmPf4). Ovdje se pak kratko (načelno) uspoređuju značajke komunističkoga i ustaškoga režima u Hrvatskoj, jer će takva analiza biti glavni kamen spoticanja Plenkovićeva Vijeća. Ne će mi biti žao pokaže li se da moja analiza nije sasvim točna, ali nikad ne ću prihvatiti paušalne ocjene komunističkim parolama. Argumente – brojeve i dokumente na stol, pa da vidimo tko što zastupa, tko laže, a tko govori istinu i pokušava pridonijeti zacjeljivanju rana. Primjer, vrlo, vrlo ilustrativan za to što sam rekao u prethodnoj rečenici: kojim je pravom Vesna Pusić javno rekla da za skidanje HOS-ove ploče u Jasenovcu ne trebaju zakoni nego „šrafenciger“?

Upravo to je taj komunistički arogantni pristup da je sve onako kako oni kažu i nikako drukčije. To treba spriječiti, argumentima koji su dokazivi dokumentima i brojevima, u radu Vijeća i u svim prilikama kad se daju tako politikantske, arogantne i protuznanstvene izjave.

Ne smije suditi Vesna Pusić kojoj ne trebaju zakoni, nego suditi treba Istina koja se služi dokazima!

Zločini i žrtve

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

O žrtvama II. svjetskoga rata ima malo objektivnih podataka, a najobilniji i nedvojbeni su nalazi slovenskih iskopavanja poslijeratnih žrtava komunizma. Srbi ustaše optužuju za milijun ubijenih Srba, a britanski i drugi zapadni izvori procijenili su da je Tito pobio 570.000 političkih protivnika (P. Scaruffi, G. Heinsohn, J.R. Rummel http://www.vency.com/wars.html).

Srpske optužbe samo za Jasenovac išle su od 1,400.000 (Marić), naniže – 1.110.929 (Bulatović), 700.000 (Živanović, Trivunčić, Dedijer), 600.000 (Državna komisija 1945.) do 50.000 (Žerjavić), da bi se danas korigirala na oko 83.000, s tim da su popisu nađena brojna ponavljanja i nedosljednosti (https://hr.wikipedia.org/wiki/Sabirni_logor_Jasenovac#Broj_.C5.BErtava).

U tri Titova iskopavanja na Gradini, za koju i danas srbijanski političari govore da je stratište stotina tisuća (!) Srba, iskopano je oko 480 kostura, bez znakova nasilne smrti (strijelne rane, žica).

Slovenske sudskomedicinski zasnovane procjene govore o 140.000 Hrvata ubijenih samo u Sloveniji! Otkrivena su strašna stratišta s tisućama kostura, a sudskomedicinski nalazi govore o neljudski okrutnim načinima smaknuća. Procijenjeno je da u Hrvatskoj ima još 900 jama sa žrtvama masovnih partizanskih smaknuća, a masovne grobnice u Bosni i Hercegovini još čekaju neprocijenjene, a nekmoli otkopane i sudskomedicinski definirane.

Nad kim je počinjen genocid?

Po popisu stanovnika iz 1931.g., u Kraljevini Jugoslaviji je živjelo 6.785.499 pravoslavaca i 6.085.482 katolika. Nakon „genocida NDH nad pravoslavcima“, popis stanovnika 1948. godine pokazao je da je katolika bilo 5.199.770 ili 884.712 manje nego 1931., a pravoslavaca 7.783.046 ili skoro milijun više nego 1931.! Manjku katolika trebalo bi dodati skoro cijelo stanovništvo Istre, jer je ono katoličko a 1931. nije brojeno, dok 1948. jest.

Je li ovo istina ili nije? Lako je provjeriti, a ako se pokaže istinitim postat će sasvim jasno da je u II. Svjetskom ratu genocid počinjen nad hrvatskim, a ne nad srpskim narodom!

Rasni zakoni

Ustaše su donijeli rasne zakone, za Židove sigurno; navodno su to učinili pod pritiskom nacista, ali to ih ne oslobađa krivnje i sramote. Odnos prema Srbima treba pomno provjeriti, jer takav dokument nikad nitko nije objavio (koliko ja znam), a nesporno je da pravoslavna crkva na Cvjetnom trgu nije srušena, da je u ustaškoj vojsci bilo dosta Srba na najvišim položajima i da je obnovljena Hrvatska pravoslavna crkva. Netko bi trebao objektivno objasniti zašto je Tito pobio patrijarha i sve svećenike te crkve, napose u tome što, navodno, Hrvatsku pravoslavnu crkvu nisu izmislili ustaše, nego su obnovili crkvu koja je nastala u 19. stoljeću a ukinuta je u kraljevskoj Jugoslaviji.

S druge strane, komunisti su, i u Sovjetskom savezu i u Titovoj Jugoslaviji, donijeli ne samo zakone, nego i krilatice – paradigmu – da treba uništiti „buržoaziju“. Pa su to i napravili. Pobijene su tisuće ljudi, a komunisti su prisvojili njihovu imovinu. Koja je razlika toga i rasnih zakona?

Jedne se progoni i zatire po rasi, a druge po socijalnom statusu (bogatstvu) i tu nema razlike u načelu diskriminacije i veličini zla! Uostalom, i komunisti su progonili ljude na nacionalnoj (folksdojčeri) i vjerskoj (više od 660 ubijenih katoličkih svećenika i redovnika) osnovi i na osnovi i malih razlika u političkim uvjerenjima (Goli otok).

 

Domoljublje

Ocjenjivanje domoljublja klizav je teren, i ne bi ga ni trebalo raditi. No komunisti tvrde da su upravo oni bili domoljubi jer su se „borili za oslobođenje od okupatora“, iako su se zapravo borili za spas Sovjetskoga saveza i za nasilno preuzimanje vlasti u cijeloj Jugoslaviji a ne (samo) u Hrvatskoj. Dakle, komunistička borba u II. Svjetskom ratu ni u čemu nije povezana s hrvatskim domoljubljem, nego je upravo suprotno: nepriznavanje Banovine Hrvatske i borba za (komunističku) Jugoslaviju a protiv NDH. Suprotnost hrvatskom domoljublju dokazuje smaknuće stotina tisuća Hrvata, vojnika i civila i to ne samo na Bleiburgu i Križnom putu, nego u svim krajevima gdje su Hrvati živjeli, ubijanje, potiskivanje i napokon potpuna eliminacija Hrvatske seljačke stranke, te progon hrvatskih domoljuba u Hrvatskoj i inozemstvu, sve do 1990.

Ustaše su pak, u strasti da bilo kojim sredstvima stvore samostalnu hrvatsku državu, vezali uz nacizam kad im je on ponudio državu kojoj su obećali svoje živote. Prije 1941. oni nisu bili uključeni u fašističke niti u nacističke stranke, a nisu se uključili ni tada, ali jesu platili cijene koje se nisu smjele platiti: gubitak Dalmacije, sudjelovanje u njemačkoj vojsci do razine pohoda na Staljingrad i, možda nevoljko, ali ipak stvarno prihvaćanje rasnih zakona.

No, ako gledamo domoljublje u njegovom doslovnom značenju, sa stajališta današnje Hrvatske, koju prihvaćaju i hrvatski ljevičari, i Srbi i Srbijanci, onda ćemo vidjeti jasnu sliku: ustaše su se borili za Hrvatsku, a komunisti za Jugoslaviju. U odgovoru na to pitanje ne smije se odmah skrenuti na zločine ili ideologiju, jer ovdje točku po točku analiziramo sve parametre usporedbe komunista i ustaša, u ovom smo odjeljku govorili o pitanju domoljublja.

U odnosu na to pitanje hrvatskoga domoljublja, vrlo važnim dokazom neprihvaćanja hrvatske države od strane hrvatskih komunista postaje i njihovo glasovanje protiv hrvatskoga osamostaljenja u demokratskom Saboru 1990.!

A ako bi se gledalo sa stajališta povijesti, Hrvati su od 1102. željeli vlastitu, nezavisnu državu; a ako se gleda sa stanja 1941., stvar za komuniste ispada još gora: prije II. svjetskoga rata, navlastito zbog srbijanskoga terora, hrvatski je narod listom bio za samostalnu hrvatsku državu, a komunisti su to potpuno zanemarili i od početka krenuli u obranu Jugoslavije, sam se tom razlikom da oni u njoj vladaju. Gdje tu ima i traga hrvatskoga domoljublja?

 

Više čitajte u drugom dijelu.

Izvor: narod.hr/Hrvatski tjednik