“Doista, napadi na Franju Tuđmana počeli su za njegova života a kad je preminuo dogodio se sramotni pokušaj „detuđmanizacije“, koji je manje ili više otvoreno uključio niz kritika i objeda, ali i konkretnih promjena. No one nisu imale praktički nikakvog učinka osim što su otkrile tragove zvijeri u snijegu koji je pokrio brijeg. A za ta je stvorenja Franjo Tuđman bio prevelik zalogaj”, piše prof. Matko Marušić u novoj knjizi „Priručnik za hrvatsku politiku“.
U nastavku pročitajte odjeljak iz knjige prof. Marušića o prvom hrvatskom predsjedniku, dr. Franji Tuđmanu:
Franjo Tuđman rođen je 14. svibnja 1922. u Velikom Trgovišću, a umro je u Zagrebu 10. prosinca 1999. Njegova je obitelj podupirala HSS i Mačeka, a on se pridružio partizanskom pokretu (postao ilegalac) čak prije osnivanja NDH 1941. godine. U ratu je bio obavještajni časnik, a nakon rata radio je u Glavnom stožeru JNA u Beogradu, u Ministarstvu obrane i Generalštabu. Godine 1957. diplomirao je na Višoj vojnoj akademiji, a 1960. stekao je čin general-majora. Vojnu službu prekinuo je na vlastiti zahtjev godine 1961. Potom se vratio u Zagreb i osnovao Institut za historiju radničkog pokreta, koji je vodio od 1961. do 1967. Stupanj doktora povijesnih znanosti postigao je 1965., a od 1963. do 1967. bio je izvanredni profesor na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti.
> Prof. Marušić: Zašto su Francuska i Njemačka podržale pomicanje spomenika poginulim srbijanskim vojnicima u Prištini?
Njegova obrana doktorata uporno je odgađana, ali ne zbog slabosti djela (što su poslije njegovi neprijatelji pokušavali nametnuti kao razlog otezanja postupka), nego zato što je Tuđman već od 1963. bio obilježen kao disident pa su komunistički krugovi na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu poricali sveučilišni status Više vojne akademije u Beogradu. Godine 1967. isključen je iz Saveza komunista i umirovljen te je morao napustiti Sveučilište i vođenje Instituta za historiju radničkog pokreta.
Dvaput je bio osuđivan na zatvorsku kaznu: zbog „nacionalizma“ je 1972. osuđen na dvije godine i u zatvoru je proveo 9 mjeseci, a godine 1981. osuđen je zbog „kontrarevolucionarne djelatnosti“ na trogodišnji zatvor, koji je djelomice odslužio u dva navrata.
Tuđmanov znanstvenoistraživački rad i publicistika
Rat protiv rata (1957.) njegova je prva knjiga o partizanskom ratovanju kroz povijest. Držao je predavanja na sveučilištima u Europi, a godine 1966., u sklopu serije Međunarodnoga seminara, na Sveučilištu Harvard održao je predavanje „Budućnost prevlasti i supostojanja u nuklearnoj eri povijesti čovječanstva“. Bio je član Društva hrvatskih književnika i član Hrvatskog centra PEN-a te predsjednik Komisije Matice hrvatske za hrvatsku povijest.
Tuđmanov znanstvenoistraživački rad i publicistika nisu dovoljno dobro poznati i priznati jer je uspjeh njegove politike i vođenja Hrvatska do slobode i demokracije natkrilio sve druge detalje njegova života, pa i golemu znanstvenu i filozofsku vrijednost njegovih knjiga. Knjiga Velike ideje i mali narodi (1969.) posebno je iritirala moćne države (i SFRJ) jer je Tuđman u njoj ustrajao na tvrdnji da mali narodi imaju pravo na samoodređenje i na ravnopravnu ulogu u svjetskoj povijesti kao i oni veliki.
Budući da mu je javno djelovanje u SFRJ-u bilo zabranjeno, u inozemstvu je objavio nekoliko djela, od kojih je najvažnije Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi (1981.).
Najpoznatija Tuđmanova djela
Bespuća povijesne zbiljnosti (1989.) možda je najpoznatija Tuđmanova knjiga. U njoj se argumentirano suprotstavio jasenovačkom mitu kao ključnom protuhrvatskom instrumentu suvremene velikosrpske ideologije, a na to su Srbi iz konteksta izvadili desetak stranica, preveli ih na engleski i razaslali po svijetu da autora prikažu kao antisemita i revizionista. Prijeporne su bile dvije stvari: prva je Tuđmanovo citiranje židovskih autora koji su broj židovskih žrtava u II. svjetskom ratu procijenili na manje od šest milijuna – što je prikazano kao njegova procjena.
To je bila laž, jer je on tim citiranjem samo ilustrirao koliko je teško procijeniti broj žrtava, argumentirajući svoju kritiku jasenovačkog mita o 700 000 ubijenih Srba. Drugi je problem izazvalo njegovo citiranje Ante Cilige koji je bio objavio da su u jasenovačkom logoru na rukovodećim funkcijama među logorašima bili Židovi. Oni i jesu bili rukovoditelji tvornica i drugih složenijih poslova koje su logoraši radili, ali ne zato što bi bili nekakvi pristaše ustaša, nego stoga što su jedini bili školovani za takve poslove. Tuđman se ipak ispričao Židovima, a u američkom izdanju Bespuća (1996.) izostavljeni su ti prijeporni dijelovi i knjiga je naslovljena Horrors of War.
Važne je knjige objavio i nakon što je postao predsjednik Republike Hrvatske: Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji (1993.), vjerojatno njegovo najbolje povjesničarsko djelo, S vjerom u samostalnu Hrvatsku (1995.), Usudbene povjestice (1995.), Povijesna sudba naroda (1996.) i Hrvatska riječ svijetu (1998.). Ni jedan od njegovih brojnih kritičara, kao ni onih koji su protiv njega natjecali za izbor za predsjednika Republike Hrvatske, te onih koji su tu funkciju obnašali nakon njega, nema ni približno (mislim – ni svi zajedno) toliki i tako vrijedan znanstveni opus kao Franjo Tuđman.
Prof. Marušić: Tuđman – jedna od najvažnijih osoba u hrvatskoj povijesti
Tuđman je na demokratskim izborima dva puta biran za predsjednika Hrvatske, 1992. i 1997. godine, a na toj funkciji je i preminuo. Prije toga, godine 1990., nakon prvih demokratskih izbora za Hrvatski Sabor, bio je izabran za predsjednika Predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske. U Domovinskom ratu bio je vrhovni zapovjednik hrvatske vojske. Autor je Deklaracije o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske od 25. lipnja 1991. godine (v. str. xxx) i Preambule Ustava Republike Hrvatske (v. str. xxx). Vodio je politiku ujedinjenja svih Hrvata u stvaranju samostalne države, priključenja Hrvatske europskom civilizacijskom okružju i obnavljanja hrvatskih tradicija, kulture i jezika.
Kao predsjednik države ustrajao je na hrvatskom nacionalnom pomirenju i čvrstom povezivanju domovine i dijaspore, ujedinjenju svih Hrvata, neovisno o ideologiji, u jedan političko-nacionalni pokret koji je minimalno želio ravnopravnost Hrvatske u konfederativnoj Jugoslaviji, a maksimalno samostalnu hrvatsku državu.
Franjo Tuđman je jedna od najvažnijih osoba u hrvatskoj povijesti. Hrvatsku je doveo do slobode i samostalnosti nakon 888. godina neslobode, manevrirajući između Scile velikosrpskog i komunističkog smrtonosnog zagrljaja i Haribde međunarodnog licemjerja naklonjenog i Srbiji i Jugoslaviji. Pritom je usred rata iz maloumnoga komunističkog samoupravljanja državu pretvorio u čvrstu zapadnoeuropsku demokraciju, a pobjedničku je vojsku stvorio iz situacije u kojoj u trenutku preuzimanja predsjedničke dužnosti nije imao nijednog vojnika ni časnika, a od oko dvanaest tisuća hrvatskih policajaca (milicionara) njih sedam tisuća bili su Srbi, od kojih su mnogi odmah prešli u pobunjeničku vojsku.
> Faktograf promijenio tvrdnje: I dalje optužuju prof. Marušića, evo kako on to komentira
Tuđmanova liderska veličina
Tuđman je imao vrline vođe koje je lako i prepoznati i nabrojiti, iako su oni kojima nije bio po volji mnoge od njih prikazivali kao mane i ismijavali ih. Nedvojbeno je bio inteligentan, što dokazuju njegova pisana djela i blistava karijera postignuta u vrlo teškim vremenima. Posjedovao je strogost i disciplinu vojnog časnika koja je najvažnija za ostvarenje svakoga vrijednog cilja; vrlo dobro je poznavao povijest, navlastito onu noviju, koja mu je trebala za razumijevanje političkih procesa i političko predviđanje, a na to se znanje nastavljalo poznavanje vojne povijesti, doktrine planiranja i vođenja koje vrijedi i u ratu i u miru.
Točnost i ozbiljnost njegovi su neprijatelji često ismijavali, ne shvaćajući da onaj tko ne može biti točan ne može niti raditi niti voditi. Tuđmanovo dostojanstvo i pristojnost izluđivali su nehajne ljude koji sami vode neuređene živote, njegovu marljivost mrzile su lijenčine koje i inače marljive ljude nazivaju dosadnim i „štreberima“, a odlučnosti su se bojali i nazivali je diktatorskim karakterom.
Tuđmanovu lidersku veličinu priznali su nakon njegove smrti i oni svjetski državnici, povjesničari i političari koji ga nisu voljeli. Ali i bez njihovih priznanja, i usprkos orjunaškoj propagandi i srbijanskim izmišljanjima, samostalna, slobodna i demokratska država Hrvatska bespogovorno svjedoči o njegovu djelu. Valja uočiti da je njegova politika nastavljena i nakon njegove smrti i da je ona dovela do ostvarenja njegovih najljepših i najhrabrijih snova, poput predsjedanja Europskom unijom (2020.) i ulaska u Schengen (2023.). Oni simboliziraju ne samo potpuno uključenje u europski kulturni i politički krug nego oslobođenje i očišćenje od svih političkih vezanosti i utjecaja Istoka, koji simboliziraju otomanski, ruski i srbijanski imperijalizam.
Prof. Marušić: Tuđman je bio nesalomljiv u svojoj nesvrstanosti
Jugonostalgičari ne propuštaju navesti da je na Titov pogreb došlo više od stotinu svjetskih vođa, a na Tuđmanov samo jedan, turski predsjednik Sulejman Demirel. To je točno, ali i potpuno nebitno. Godine 1908. u Sarajevu je umro veliki hrvatski pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević i na pogrebu mu je bilo „cijelo Sarajevo“, no Kranjčević nije ušao u povijest književnosti zbog pogreba, nego zbog svojih književnih djela, napose pjesama. Njegova se pogreba više nitko ne sjeća, a njegove su pjesme zauvijek ugrađene u temelje hrvatske kulture, domoljublja i državnosti.
Tako i povijesna ostavština Franje Tuđmana čini antipatiju političara u vrijeme njegove smrti potpuno nevažnom. Kad se bolje razmisli, i njihov izostanak s pogreba simbolično svjedoči o veličini Tuđmanova djela, jer je očito da ih je oneraspoložio nečim krupnim. A to su bili njegova odlučnost u obrani hrvatskih interesa i uspjesi njegove politike koje nisu niti očekivali niti željeli oni do kojih su dotad bile doprle samo srpske laži o hrvatskoj naklonjenosti fašizmu (ustaštvu) i nesposobnosti za ratovanje.
A pokazalo se da je istina upravo suprotna: Tuđman je bio spreman pregovarati i prihvatiti kompromis, ali se nije dao ni uplašiti niti prevariti. Uspješan proces osamostaljenja u vrlo nepovoljnim političkim prilikama i sjajno vođenje obrane od srpske agresije u situaciji kad se netom stvorena država našla razoružana, bez saveznika i bez vojske, te sjajna vojna pobjeda i priznanje granica bez teritorijalnih gubitaka postignuća su koja i u najuglednijih političara svijeta mogu izazvati ljubomoru.
Za razliku od Tita koji se predstavljao kao nesvrstani a bio je nesalomljivi komunist, Tuđman je bio stvarno nesvrstan i stvarno nesalomljiv u toj nesvrstanosti. Nikad nije popustio ni lijevima niti desnima, ni neprijateljima niti prividno neutralnima. Nije tajio što hoće i to je postigao. A to je bilo točno ono što je filozofsko-politički definirao u svojim knjigama objavljenim u vremenima kad se malo tko usudio o tome i sanjati a kamoli glasno izgovoriti ili javno napisati. Daljnji tijek političke afirmacije samostalne i demokratske Hrvatske na međunarodnoj razini neupitno dokazuje da je Tuđman postupao ispravno, korisno i u skladu s ciljem uspostave mira, demokracije i prosperiteta u državi koju je tada vodio.
Prof. Marušić o velikom hrvatskon pomirenju
Tuđman je postigao povijesno željeno hrvatsko pomirenje. U dimu i buci napada na Tuđmana, za života i nakon smrti, ne prepoznaje se dovoljno jasno da je on postigao veliko hrvatsko pomirenje. Potrebu za pomirenjem prepoznavali su svi koji su bili svjesni povijesnih nesreća koje su Hrvatsku zadesile zbog nesloge, a potreba za njim postoji i danas (v. str. xxx), jer se poslije Tuđmana u hrvatskom nacionalnom biću rascjep obnovio. Tuđman je pomirenje zastupao kao ključnu sastavnicu svojega političkog programa i dosljedno ga je provodio nakon što je pobijedio na izborima.
> Prof. Marušić pučkoj pravobraniteljici: Podržavate li stvarno Faktografovu ‘istinu’?
Zastupao je odbacivanje komunističke i ustaško-fašističke ideologije i oslanjanje na hrvatsko iseljeništvo, ali i čvrsto uvjerenje da će se borba za suverenu Hrvatsku voditi u samoj zemlji; zastupao je i pokušaj dogovora sa Srbima i povezivanja Hrvatske i BiH kao zemalja tijesno upućenih jedna na drugu. To političko opredjeljenje iznosio je u svojim govorima, među kojima se ističu onaj na Prvom općem saboru HDZ-a 24. veljače 1990. („NDH nije bila samo puka ’kvislinška’ tvorba i ’fašistički zločin’ već i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom…“) i onaj na konstituirajućoj sjednici prvog višestranački i demokratski izabranog Hrvatskog Sabora 30. svibnja 1990. (o partizanskom pokretu i ZAVNOH-u). Te stavove je uvrstio u preambulu Ustava Republike Hrvatske (v. str. xxx).
S početkom srpske oružane agresije na Hrvatsku u njezinu obranu pozvao je sve Hrvate u svijetu, bez obzira na njihova politička uvjerenja i oni su se odazvali. Hrvatski iseljenici su bitno pomogli financijski i humanitarno, a u obrani Hrvatske istodobno su se našli komunisti i nekomunisti. Danas se ta slika iskrivljuje napadima ljevice na hosovce koji su bili ‘za dom spremni’ (ZDS) poginuti i desnice na komuniste koje, neke s pravom, nazivaju udbašima. No i jedni i drugi bitno su pridonijeli uspjehu obrane i konačnoj pobjedi, a jedne i druge Tuđman je držao u okvirima civiliziranog ponašanja u demokratskom društvu i pravnoj državi.
Kissinger: Vi ćete biti veliki čovjek hrvatske povijesti, ali ne za života, već kada ocjene budu donesene hladnom glavom
Ulogu Franje Tuđmana u hrvatskoj povijesti najbolje je kratkom porukom nakon hrvatske vojne pobjede sažeo genijalni Henry Kissinger:
Gospodine predsjedniče, Vi ste zadužili svoj narod jer ste mu u povijesnim trenucima bili na čelu i omogućili stvaranje države. Kao i svi veliki ljudi, ni Vi nećete dočekati izraze zahvalnosti za to. Učinit će to tek dolazeće generacije. Ali, vjerujte, učinit će. Vi ćete biti veliki čovjek hrvatske povijesti, ali ne za života, već kada ocjene budu donesene hladnom glavom.
*Odjeljak iz nove knjige profesora Matka Marušića „Priručnik za hrvatsku politiku“ (Zagreb: Medicinska naklada, 2023. 600 str.).
Tekst se nastavlja ispod oglasa
