Što je tu upitno u kompetencijama kolegice Pavičić Vukičević da bi izazvalo uvrede od jednog prosječnog redatelja i bivše ministrice obrazovanja?! Žalosno je da u obranu gđe Pavičić Vukičević nisu stale zaštitnice žena kao ni ini koji se pozivaju na rodnu ravnopravnost i toleranciju! , piše za Narod.hr dr. sc. Zlatko Miliša, red. prof. u trajnom zvanju – istaknuti hrvatski pedagog, sociolog i društveni kroničar.
Prije koji dan je dr. sc. Jelena Pavičić Vukičević na Kineziološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu održala nastupno predavanje za izbor u status naslovne docentice. Kolegica Pavičić-Vukičević je bila izvrsna studentica na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakultetu u Zagrebu (prosjek ocjena 4.9), a nakon diplomiranja je upisala poslijediplomski doktorski studij pedagogije na istome fakultetu. Polagala je diferencijalne ispite na doktorskom studiju pedagogije iz pet temeljnih predmeta pedagogijske znanosti, a potom i položila sve druge ispite (oko deset); opet s najboljim ocjenama. Još prije tri godine je stekla doktorat znanosti iz pedagogije. Obnašala je dužnost pročelnice Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport u Gradu Zagrebu i bila zamjenica gradonačelnika Zagreba (zadužena za društvene djelatnosti).
Jelena Pavičić Vukičević ima više od dvadeset znanstvenih radova te je ispunila sve preduvjete za izbor u docenticu, što je vidljivo i iz odluke Matičnog odbora za područje društvenih znanosti, polje pedagogije, logopedije, edukacijsko-rehabilitacijske znanosti i kineziologije. Bila je vanjska suradnica u nastavi na Kineziološkom fakultetu te pri Odsjeku za pedagogiju Filozofskog fakulteta Su Zagrebu. Kao profesoru na nekoliko Sveučilišta u Hrvatskoj na studijima pedagogije godinama mi je poznat rad, angažman, čestitost i ugled koji uživa u akademskoj zajednici kolegica Pavičić-Vukićević. Samo za ilustraciju evo nekoliko rečenica iz Izvješća Stručnog povjerenstva za ocjenu njene disertacije: “Doktorski rad Jelene Pavičić Vukičević, pod naslovom Kurikulumsko oblikovanje europskih vrijednosti u obveznom obrazovanju, gledano u cjelini, u znanstvenom je pogledu konzistentan, cjelovit i metodologijski korektno izveden znanstveni rad. Znanstveno je opravdan zato što u domaćoj znanstvenoj literaturi ne postoje istraživanja koja tretiraju učiteljev europski sustav vrijednosti i dovode ga u korelaciju s njegovim stavovima o europskim dimenzijama kurikuluma i prikladnosti kurikulumskih dokumenata za implementaciju europskih vrijednosti.”
Sve ovo navodim kako bi pitao njene kritičare: Što je tu upitno da bi izazvalo uvrede na račun docentice pedagogije i to od jednog prosječnog redatelja i bivše ministrice obrazovanja? Ministrice, koja nema studij pedagogije, ali docira ime pedagogije i izriče o kolegici Pavičić-Vukičević antiakademske i antipedagoške stavove! Tako sudi ex ministrica koja bi se mogla boriti za titulu najlošijeg ministra obrazovanja i znanosti. Za Juričina, ovo još dvostruko više vrijedi – ali, ne čudi!
Dario, pak, Juričan, ispodprosječni redatelj, kaže za dr. Jelenu Pavičić Vukičević, u maniri uličnog kritizera, u dnevniku jedne televizije, kaže da je ona Bandićeva muha. Krajnje degutantno, grozno – samo njemu primjereno! Isti taj Juričan je ranije pokazivao svoju opsjednutost ranijim gradonačelnikom Zagreba gosp. Milanom Bandićem. Novinar Tomislav Čadež nedavno je u svojoj kolumni dobro portretirao lik i djelo Juričana, a Mojmiru Pastorčić s pravom okarakterizirao kao “TV tračerku koja se spustila na niske grane”, kada je primila Juričana kao novog političkog komentatora! Čadež je u svojoj kolumni argumentirano stao u obranu te tolerantne političarke, doktorice znanosti, dame, majke i supruge, “uz koju se ne vežu afere i kriminal” te se opravdano upitao: “Tko je Juričan, kojem su dopuštene kafanske frustracije” i omalovažavanje jedne dame?!
Vijest da će kolegica Pavičić – Vukičević raditi kao docentica na Kineziološkom fakultetu (gdje je i ranije imala status vanjske suradnice), vrlo je nekorektno komentirala i bivša ministrica obrazovanja Blaženka Divjak: “Oni koji su naviknuli dobivati preko reda, nikada ne staju. Zar stvarno nema srama i ništa nije izvan dosega političko – klijentelističkih grabežljivaca? Kakvo to znanje i iskustvo u pedagoškom radu ima v.d. gradonačelnica Zagreba? Strašnije od krađe je trgovanje akademskim pozicijama…. Ovako se postavljaju putokazi koji vode u provaliju relativizacije svih moralnih, znanstvenih i ljudskih vrijednosti”. Sve to je napisala Divjak na svome Facebooku. Koje to pedagoške kompetencije ima Blaženka Divjak, da ovako sudi o nečijem pedagoškom znanju i kompetencijama?! U obranu gđe Pavičić Vukičević nisu stale zaštitnice žena ni ini koji se pozivaju na rodnu ravnopravnost i toleranciju!
U vrijeme mandata ministrice Divjak sam apelirao kako nam tehnokratska struja ulazi u javno školstvo. U njenom mandatu sam iznio pretpostavku da iza inicijative uvođenja obveznog predmeta Informatike stoji jedna korporacija, kojoj su se davale (sve) ovlasti u informatizaciji naših škola. Ovo je samo mali segment kritike promašaja bivše ministrice, a koja i sada “s akademskih visina” zbori o čestitosti, ex gradonačelnice naše metropole.
Ex ministrica Divjak je (bez javne rasprave) nametnula kurikularnu reformu pod floskulom ”Škola za život” kao da je ona prijašnja bila ”Škola za smrt”. Ovim nazivom netko ju je dobro nasamario, a ona kao nepedagoginja dičila se svojom inovativnošću nazivlja. Istina je, međutim, da je „aktivna škola za život“ pojam i praksa koju je u odgoj i obrazovanje još početkom dvadesetoga stoljeća unio belgijski liječnik i alternativni pedagog Ovide Decroly. Ne čudi to, pa ex ministrica nikada nije slušala kolegije Povijest pedagogije, niti Didaktiku, da bi to sirota znala, ali zato drugima docira o pedagogiji! Njen eksperiment s učenicima, nastavnicima i roditeljima in vivo, bi odavna odbacili i ljubitelji životinja, koji su već prije prosvjedovali nad nehumanim pokusima, čitaj eksperimentima realiziranim nad raznim nedužnim drugim živim bićima!
Uz neupitno potrebnu reformu hrvatskog obrazovnog sustava na vrijeme sam upozoravao da ona neće imati uspjeha, između ostaloga i zbog toga što ona nije uključivala reformu visokog obrazovanja, znanosti i tehnologije. Kako možemo očekivati reformu u osnovnim i srednjim školama ako nismo ‘reformirali’ fakultete koji obrazuju učitelje, nastavnike i profesore? Ovo pitanje nije bilo zanimljivo bivšoj ministrici. Ponavljam (i sada) da se reforma započinje od sveučilišta, i/ili od visokog obrazovanja, koje je znatno neuređenije područje nego osnovno školstvo, od kojeg je reformu započela ex ministrica. Ni za njenog mandata nismo imali odgovor na pitanje što su nam prioriteti u sferama obrazovanja, odgoja i znanosti.
Kolega Boris Jokić, bivši voditelj Ekspertne radne skupine vezanu uz primjenu reforme Škole za život u više je navrata govorio da je projekt ” u potpunosti nepripremljen”, a nedavno je izjavio: “Iskreno bih volio da je u nekoj od 74 eksperimentalne škole došlo do pozitivnog pomaka.” Znam mnogobrojne učitelje iz raznih krajeva Hrvatske gdje je provođena Škola za život, a koji su mi priznali za su s tim eksperimentom ex ministrice osjećali poniženima. Nisu je javno prozvali samo zato što su prihvaćali njenu poziciju i nisu željeli s njom javno polemizirati, a kako bi zaštitili ono malo što je ostalo od digniteta prosvjetnih djelatnika. To ex ministrica ni danas ne respektira! Ovo je implicite u medijima potvrdio i sam Jokić!
U mandatu ministrice Divjak njeno ministarstvo je dopustilo etički nedopustive sadržaje učenicima srednjih škola za lektiru iz Hrvatskoga jezika i književnosti, a ona bi sada govorila o moralu i kompetencijama kolegice Pavičić-Vukičević. Na primjer, Haruki Murakami u romanu Norveška šuma opisuje učiteljicu koju seksualno napastuje trinaestogodišnja učenica, a od istog autora u djelu Kafka na žalu opisuje se seksualni odnos između petnaestogodišnjaka i žene u zrelim godinama. U djelu Mramorna koža Slavenke Drakulić opisan je seksualni odnos očuha i maloljetne kćerke njegove partnerice. Zoran Ferić u romanima Anđeo u ofsajdu i Mišolovka Walta Disneya opisuje pedofilske sklonosti… Što bi na ovo rekli Ivana Brlić-Mažuranić, Sunčana Škrinjarić, Vesna Parun, Andersen i ostali „nesuvremenici“ današnje produkcije za najmlađu, ali zato najosjetljiviju populaciju? Bajku su im ionako već otuđili ti isti u državnim institucijama, koji im pritom nisu ponudili neke nove bajke, nego nove priče s porukama radikalnog moralnog relativizma.
Današnja “djeca medija” su, u prosjeku, informatički pismenija od roditelja i nastavnika. Kada se pita roditelje, svi odreda tvrde da im je problem odviknuti dijete od mobitela ili računala, a ne kako ga dodatno informatički opismeniti. Međutim, bivšoj ministrici jedan od glavnih ciljeva je bilo što ranije razvijanje IT vještina od početka pučke škole. Često se uz to pozivala na iskustva skandinavskih zemalja, gdje je za sebe otkrivala “pedagošku Ameriku“, namjerno prešućujući činjenicu da, na primjer, u Švedskoj nije propisano da su tableti ili bilo koji drugi oblik IT naprava obvezni u izvedbi nastave. Tako, nigdje u Skandinaviji, osim u Danskoj, nije propisano da tableti zamijene klasične udžbenike! Odluka je prepuštena nastavnicima, roditeljima i učenicima hoće li koristiti tablete ili (klasične) knjige. Dok su učenici u državama Europske unije eksperimentalno isprobavali tablete, ne kao zamjenu za udžbenike, nego kao nadopunu, tadašnja ministrica je zagovarala (obvezno) uvođenje informatike u niže razrede osnovnih škola. Bit će da je to bio neki širi varaždinski posao nabave tehničkih aparata za škole, a možda i odjela za učenike iz Varteksa! To je smo jedan primjer ranije spomenute činjenice da su tehnokratski interesi izdan interesa djece, učitelja i roditelja! Ondašnja ministrica Divjak je svoju revoluciju u učenju vidjela samo u e-školama podilazeći tehnokratskih strujama. Ondašnja ministrica Divjak je svoju revoluciju u učenju vidjela samo u e-školama, a zanemarivala je činjenice u nemalom broju škola u Hrvatskoj ne postoje minimalni higijenski uvjeti, ujednačeni pedagoški standard, brojne škole nemaju dvorane za tjelesni odgoj, rade u više smjena… Pametnome dosta, a o možebitnoj reakciji ex ministrice na ovaj tekst podastrijet ću neke dodatne vrlo zanimljive činjenice argumente, gdje ću biti puno eksplicitniji i kod spomenutog primjera “varaždinskog posla”!
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
** Dr. sc. Zlatko Miliša, red. prof. u trajnom zvanju – istaknuti hrvatski pedagog, sociolog i društveni kroničar.
Rođen je u Trogiru 1958. godine. Osnovnu školu završava u rodnom gradu, srednje obrazovanje u Splitu. Od prosinca 2012. redoviti je profesor na Filozofskom fakultetu u Osijeku, a od 2018. izabran je u trajnom zvanju redovitog profesora. Sudionik je brojnih domaćih i inozemnih znanstvenih skupova. (Su)autor je šesnaest znanstvenih monografija u Hrvatskoj, od kojih su tri objavljene u inozemstvu. Autor je i triju publicističkih knjiga. Kao angažiran intelektualac, široj je javnosti poznat po populariziranju struke. Pisao je kolumne za razne tiskovine i internetske portale. Često gostuje na okruglim stolovima, tribinama, stručnim seminarima, u medijima, školama i civilnom sektoru. U brojnim je medijima imao više stotina razgovora i/ili izjava, ponajviše o aktualnim pitanjima iz školstva i znanosti, te o problemima i potrebama mladih. Davao je komentare i bio stalan komentator (na HRT-u), bio sudionik raznih TV-emisija. Dobitnik je godišnje državne nagrade “Ivan Filipović” s područja visokog školstva za 2009. godinu.
