Prof. Stanko Uršić: Znamo li vrijednost vlastite valute i zašto Poljska euro i ne spominje?

uršić kuna euro valuta
Foto: iStock by Getty images, fzsinj.org; Fotomontaža: Narod.hr

Prof. dr. sc. Stanko Uršić u novom se broju kršćanske revije Kana bavi aktualnim pitanjem suverenosti i važnosti vlastite valute. Dio članka, uz odobrenje izdavača, prenosimo u nastavku.

> Nova češka Vlada: Nećemo usvojiti euro u našem mandatu
> Ekonomisti: Euro nije čarobni štapić, a doći će do stravične mobilnosti radne snage
> Financijski analitičar Vidaković o uvođenju eura: Doveli smo se u poziciju da svi drugi odlučuju o nama
> Prof. Lovrinović: Štete od uvođenja eura neusporedivo su veće od koristi

Devet stoljeća žudili za suverenošću

Suverenost je, bez ikakve dvojbe, temeljna i vitalna stvarnost za neki narod i njegovu državu. Dodatno, raspravljati o temeljnoj važnosti suverenosti s nekim osporavateljima približno je podjednako inteligentno kao što bi to bila »rasprava« o istoj temi s ovcama i kozama. Ima, doduše, ljutitih zagovornika suverenosti koji će tvrditi, opravdano doduše, da svaka razumna rasprava pretpostavlja i dobru obaviještenost o onome o čemu se raspravlja.

Dok je u Hrvatskoj obaviještenost o sastavnicama suverenosti, uzme li se u obzir samo ono što se pojavljuje ili što se uopće može možda pojaviti u nekom javnom prostoru, nemilo jadna. Kao da je to neka zabranjena tema. Ili, nekim čudom, svojstvenim narodu koji je devet stoljeća trpio i žudio za suverenošću i vlastitom državom, već posve »apsolvirana«.

Suverenost i demokracija

Budući da je pritom u Hrvatskoj na snazi demokracija, čak i onako kljasta u praksi, kakvu Hrvatska upravo uživa, »poklanjana« unatrag već više od dvaju desetljeća od različitih administracija koje inače same sebe više vole nazivati vlašću, valja dodati još koje slovo. Budući da je dakle, demokracija, ili »što god to značilo«, kako se to uobičajilo govoriti čak i u narodu, valjalo bi barem spomenuti i one koji su krajnje kritični glede spomenute demokracije.

A nema ih malo i nipošto nisu ni neuki, niti bez intelektualnih i profesionalnih ostvarenja. Ni bez kulture, uključujući i onu što je nazivaju političkom. Oni pak drže da je središte takozvane »hrvatske« ili »hrvatskih« politika i dalje daleko od Hrvatske, u gradu koji je prijestolnica Belgije i napola tako nekako i EU-a, ali i u Beogradu, usput. Nemali čimbenik takvih politika bila bi činjenica da oni u vlasti imaju mentalitet višedimenzionalnom pupkovinom vezan za bivšu, propalu državu i njezino središte. Koje sada, eventualno, koliko se baš mora i djelomično, sele u drugo središte, ono oko tisuću i nešto kilometara sjevernije.

Suverenost, valjani metar

Egzodus je nespojiv s ostvarenom suverenošću, apsolutno. Koju svijest, misli, ali i namjere glede suverenosti imaju domaće administracije koje, već je napisano, misle za sebe da su prije vlasti nego administracije, nedvojbeno otkriva njihova posvemašnja ravnodušnost prema hrvatskom egzodusu. Kojim je Hrvatska, s barem pola milijuna odseljenih u rasponu životne dobi kada se ima i podiže djecu, zapečatila svoj demografski slom. Ne bi ni onih nekoliko stotina tisuća odseljenih, a preko te dobi, bilo beznačajno za bilo koju racionalnu državu, a kamoli za Hrvatsku koja čini tek postotak EU-a u koju je ušla.

Ipak, i ta je ravnodušnost zapravo, čini se, dobrim dijelom prividna. To jest iza nje je vrlo ozbiljna želja da se Hrvati iz egzodusa i ne vrate, svakako ne do mirovine. Budući da bi Hrvatska, bez više od četrdeset milijardi, u kunama, još malo, do srpnja barem, milijardi koje stižu iz egzodusa i koje drže Hrvatskoj glavu nad vodom, praktički trenutačno bankrotirala.

I kad bi se i moglo vjerovati u iskrene namjere pri nedavnoj, po uspjehu totalno bankrotiranoj, ponudi nekakvog svežnjića kuna onima koji bi se trebali vratiti iz egzodusa, ne bi se moglo previdjeti nenamjernu ili namjernu, golemu tupavost glede mnogodimenzionalne složenosti problema hrvatskoga egzodusa. Koju odmah daje barem naslutiti činjenica da je zamalo jedva moguće naći usporedivi kvantitativni primjer takvoga mirnodopskoga »masakra« kakve-takve cjelovitosti neke nacije. Jer Armenija to ne može biti, ni Izrael, Bugarska, na dnu EU ljestvice, možda, pitanje je.

Napokon, i to je riješeno

Još u siječnju, jedan je novinski naslov bio »Kako smo od zemlje koja se bori iznad svoje kategorije postali londonska pipničarka?«. Iako se naslov bio odnosio na hrvatsku obrambenu politiku, posve uredno je primjenljiv, bez obzira na to strši li pipničarka zemljopisno možda ponešto nesklapno, na početak srpnja, kad se očekuje zadnji čin operacije uništenja nacionalne valute, kune.

Umjesto toga, polupijani naslov u jednim novinama, u svibnju još, glasi »Koja bi to struka još trebala reći svoje mišljenje o uvođenju eura u Hrvatskoj?«. Iz te, polupijane perspektive, dostojne parakomunističkih kampanja za »prosvjećivanje masa«, sasvim prirodno, onaj dio struke koji je jedva nešto sitno, i po zastupljenosti i po raspoloživu vremenu u »dirigiranoj« višegodišnjoj medijskoj kampanji sa svrhom pokapanja kune, mogao zucnuti o meritumu stvari, dovoljno je mjesta dobio, previše čak.

Monetarni suverenitet

Ciljana kampanja, koje se ne bi zastidio nijedan osposobljeni komunistički aparatčik, bavila se, naravno, samo eventualnim privremenim koristima za neke dijelove privrede ili društva. Strategijska pitanja, kao uloga vlastite valute i neovisne središnje banke i monetarne politike u razvoju i napose u mogućim krizama, nepismeno ili po potrebi ulizivački prema politici, preskočena su.

Čak ni EU-u ne treba Hrvatsku vitalno u eurozoni, koliko god joj ipak, čak i od države koja je jedan posto EU-a, trebalo nekog dima nasuprot »tvrdoglavosti« jedne prosperitetne Poljske koja euro i ne spominje, a nije sama, da ne spominjemo samosvojne i samostojne Dansku ili Švedsku u kojima o euru mogu »misionariti« samo neki komedijaši. Neće, jer bi, za razliku od domaćih komedijaša, heroja uvođenja eura, ipak znali, čak i ne priznajući to u svojim komedijama, nešto o strategijskim ekonomskim i monetarnim pitanjima, a u strategijska pitanja u boljim zemljama idu nedvojbeno i identitetska, na golemu žalost svih tupana i kolonijalnih »šarafcigera«, zaključuje prof. dr. sc. Stanko Uršić.

Članak u cijelosti potražite u tiskanom ili eIzdanju Kane.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/kana

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.