Krizna vremena otvaraju najmračnije, ali i najsvjetlije strane kod ljudi
Skup u Londonu pod sloganom STOP socijalnom distanciranju je tek uvod u veće socijale nemire, piše sveučilišni profesor dr. sc. Zlatko Miliša, pedagog, sociolog i društveni kroničar za Narod.hr.
Hoćemo li slaviti kaj pandemije kao početak slobode i dovršetka “medijske tiranije”?
Kod koronavirusa vrijedi formula iz psihijatrije: (DRUŠTVENA) FRUSTRACIJA + IMPULZIVNI NAGON = AGRESIJA. “Kolektivni strah potiče instinkt krda i stvara bijes prema onima koji nisu dio krda” (Lorenz). Početna poslušnost i šutnja građana/ki je bila predznak nemira. Sjetimo se skepticizma mladih s početka šezdesetih godina i studentskih nemira iz šezdeset osme, kao i “šuteće mladeži” s početka ovoga desetljeća te intenziviranih studentskih prosvjeda iz 2009. Skepticizam se pretvara u socijalnu buru kada su drastično ugrožena egzistencijalna pitanja i kada se živi po diktatu kao jedinom “izboru”. Zato skepticizam građana /ki prema nerijetko rigidnim mjerama treba promatrati kao reakciju na krizne situacije, (kojima ne se nadzire kraj).
Prije neki mjesec sam tvrdio da će dugotrajna izolacija građana izazvati epidemiju depresije, nasilja u obitelji i (auto)destruktivnih ponašanja. To se ovih dana upravo događa. Prošle subote, oko 10 000 ljudi okupilo se u Londonu na skupu kako bi protestirali protiv mjera zbog pandemije Covid-19,a koja ograničavaju neka od temeljnih ljudskih prava. U Londonu je tisuću okupljenih pozvalo na okončanje “medicinske tiranije”. Skup pod sloganom STOP socijalnom distanciranju po meni je tek uvod u veće socijale nemire. Istog dana je i u Berlinu je bio prosvjed pod sloganom “Dan slobode” s gotovo dvostruko više prosvjednika nego u Londonu, jednako tako u borbi protiv restriktivnih mjera pandemije koronavirusa. Ispisani su transparenti s dvjema porukama: “Najveća teorija zavjere je korona-pandemija” i “Kraj pandemije je dan slobode”.
Ako korona potraje i budu li se pooštravale mjere i ljude ponovno odvodilo u “karantene” previđam da nam slijede nesagledive posljedice nasilja na ulicama diljem svijeta.
Želja za slobodom i “ŽIVIM” socijalnim kontaktima još uvijek je snažnija od rizika smrti. Sve veći broj ljudi pati od klasične depresije i govore da ovako više dalje ne mogu živjeti. Neka istraživanja u SAD-u su pokazala da nedostatak strukturiranih pravila u obiteljskom odgoju i obrazovnom sustavu, a najviše ekstremni uvjeti nesigurnosti stvaraju strahove kod djece i roditelja slične simptomima od PTSP-a.
Covid 19 donio je s restriktivne mjere: zabrane kretanja, otpust radnika, zatvaranje poduzeća, škola, restorana, slom turizma i kulture … Zato je da je bilo pitanje dana kada će neredi započeti. Od pojave korona virusa živimo u vremenu gomile usamljenika koja se, pretvorila u gnjevnu masu koja je počela burno reagirati na izvanjske diktate, stavljajući sve jače frustracije. Zapaljen je barut!
Tko ima pravo prosuditi o globalnim etičkim dilemama?
Sociolog Ognjen Čaldarević u pozvanom uvodnom predavanju na Danima upravljanja rizikom 2011. na Veleučilištu Velika Gorica pod nazivom „Etički aspekti rizika: Osnovne sociološke dileme“ postavlja pitanje o subjektima donošenja odluka u rizičnim trenucima te dodaje: „U svim donošenjima odluka … krije se etička dilema – tko je taj koji ima pravo prosuditi o globalnim etičkim dilemama…?“
Koronavirus je odavna “probio” okvire medicine i epidemiologije.. To je postalo pravno, psihijatrijsko, psihološko i etičko pitanje. Neki stručnjaci i političari šire paniku s brojem umrlih ne stvarajući potrebnu distinkciju između preminulih od koronavirusa i od drugih bolesti s koronavirusom! To me i ranije zaintrigiralo da otvorim etički aspekt aktualne krize i nekih apela. Dovoljno je uzeti bilo koji apel ili vrijednosni sud i analizirati njegovo značenje da bi se vidjelo kako ne može biti racionalnih argumenata za apriorni imperativ koji vrijedi za sve ljude. Kada čujemo rečenicu „XY će umrijeti ako odbije izolaciju“ i razdvojimo od rečenice „ XY može umrijeti ako se ne podvrgne karanteni“ trebamo uočiti razlike među tim tvrdnjama. Proizlazi da vrijednosni sudovi stručnjaka sadržavaju podrazumijevajuća vrijednosna i ponašajna opredjeljenja za sve ljude. Ne može se govoriti o objektivnoj prosudbi uskih specijalista u obliku obligatornih naloga o kojemu od prvog dana pojave virusa do danas ne znamo puno i ne vidimo kraj(a)!
Pozitivna strana virusa na eko sustav i društvo
Od pandemije koronavirusa samo je eko sustav imao pozitivne efekte, što nije mala stvar! Ipak, koronavirus nam je dao do znanja što znači kolektivna i osobna odgovornost i društvena solidarnost, nestigmatiziranje starijih, zaraženih… Virus je pokazao krhkost suvremene medicine i pokazao nam koliko smo nemoćni i „maleni“, a to je dobra poruka! Fra Mario Knezović je u ožujku 2020. zapisao: „A upravo je ta nevidljiva čestica zaustavila sav vidljivi i materijalno moćni svijet. To sićušno i oku nevidljivo, uhu nečujno, osjetilima nedokučivo stalo je na kraj svoj sili ovozemaljskoga.“
Virus je otvorio važno pitanje brige za druge. Čini se da ima sve više opravdanja govoriti o novim disciplinama; pandemijskoj etici, filozofiji, sociologiji, pedagogiji, psihologiji…, jer je u središtu pitanje suodnosa poimanje vrednota slobode, zdravlja i sigurnosti, ne samo od zdravstvenih posljedica koronavirusa, nego i kod pitanja kako uravnotežiti prava na školovanje, socijalne kontakte, putovanja i čitavog niza drugih problema koje virus stavlja u fokus naše svakodnevice!
Pandemija je utjecala ambivalentno na razvoj obiteljskih odnosa i to od disfunkcionalnih odnosa, ali je utjecala i na homogenizaciju obitelji. Pored toga, koronavirus je upozorenje da je svijet globalno selo i da problem drugih nužno dotiče sve nas. U vremenima prijetećih opasnosti je prirodno da se povežemo jedni s drugima i funkcioniramo u zajedništvu, (a što nam je bilo drastično smanjeno u izolaciji). Krizna vremena daju nam spoznaju da, iako udaljeni jedni od drugih, sada, u velikoj nevolji trebamo rehabilitirati ideju solidarnosti!
Nesagledivo loša posljedica pojave virusa na čovječanstvo
Prosvjetari, poduzetnici, svećenici.., pa čak i liječnici ostadoše bez izravnih kontakta s klijentima, tj. ljudima, što je sumrak u interpersonalnoj komunikaciji. Nastavnik, učitelj, odgajatelj, profesor, liječnik, svećenik… ostaju bez smisla svoje profesije – izravnog kontakta s ljudima. Ako se dugoročno “ubije i neposredni razgovor to će ljude izvesti na ulice , a nasilje će eskalirati”.
Od pojave virusa čovječanstvo je upalo u višestruke, u povijesti neviđene krize u opasnoj simbiozi s financijskom, duhovnom, psihičkom, moralnom, medicinskom, pedagoškoj dimenzijom… To nas čini osobito osjetljivima i to na svim kontinentima i za sve generacije.
U vremenima prijetećih opasnosti je prirodno da se povežemo jedni s drugima i funkcioniramo u zajedništvu, a što nam je bilo drastično smanjeno u izolaciji.
Moderna vremena govore u prilog tezi o epidemiji usamljenosti kao bolesti koja je došla znatno prije koronavirusa! Izolacija i usamljenost su jedni od glavnih uzročnika psihičkih problema! Naime, do pojave koronavirusa su građani/ke diljem svijeta mislili da slobodu kretanja nitko ne smije dovoditi u pitanje, a osobito je dokinuti. Da nam je netko prije koji mjesec pri epidemije koronavirusa, recimo krajem 2019. kazao da će cijeli svijet biti u kućnom pritvoru, vjerojatno bi komentirali kako mu treba trajni psihijatrijski tretman! Krizna vremena otvaraju najmračnije ali i najsvjetlije strane kod ljudi.
Medijsko podgrijavanje histerije s pandemijom
Postoje dvije stvarnosti. Jedna je vedrija strana života. Ona velik dio medijske industrije ne interesira. Zato nas mediji bombardiraju tamnijim stranama, na primjer strahovima, od virusa, masovnih zaraza, cjepiva, ratova, nasilja… Tako ljudi misle da je svijet opasno mjesto za život pa su neki opravdavali “čvrstu ruku”, (jedne stane – ponajprije epidemiologa) a drugi ostali ustrajni na slobodu izražavanja… Kako sam rekao, mediji imaju moć u proizvodnji neizvjesnosti, nesigurnosti, straha … Ivo Andrić je svojevremeno dao snažnu opomenu: “Zaraziti nekog čekanjem, to je najsigurniji način vladanja njime, to usamljenje znači učiniti ga nepokretnim… i ta obmana čekanja tvrđa je od svakog zatvora…, jer se okova čovjek može čovjek osloboditi, ali te obmane (čekanja) – nikad… ”.
Poistovjećivanje novozaraženih s novooboljelima, naslovnice o crnim scenarijima i još crnijim rekordima nesumnjivo urušavaju mentalno zdravlje svih generacija. Zato je svojevremeno Pierre Bourdieu, istaknuti francuski sociolog, konstatirao da je kvalitetan novinar onaj koji budi “uspavanu savjest” građana. Drži da novinar, kao i svaki intelektualac, mora biti angažiran u davanju doprinosa “javnom zdravlju nacije”. Srećom, sve dok nismo dio šuteće većine, dok se pitamo i propitujemo, neće se postići potpuna kontrola umova.
Zaključno
Viktor Frankl je svojevremeno predlagao da se u SAD-u na Zapadnoj obali podigne Kip odgovornosti, kao protuteža Kipu slobode Istočne obale. “Sloboda bez odgovornosti vodi samovolji, a samovolja postaje nasilje nad tuđom slobodom” (Ante Periša).
Ovdje se dobro prisjetiti misli stand up komičara i društvenog kritičara Georgea Carlina o paradoksima modernizma: “Imamo visoke zgrade i široke autoputove, a nisku toleranciju i uske vidike… Zagospodarili smo vanjskim prostorom, ali ne i unutarnjim. Naučili smo kako preživljavati, ali ne i kako živjeti…”
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
