Prof. Zlatko Miliša: Manipulacija kao kontrola uma i emocionalno zlostavljanje

Ondje gdje prestaje odgoj, počinju indoktrinacija i manipulacija. Odakle moć manipuliranja? Stručnjaci upozoravaju: “Čovjek ima sjajnu sposobnost da ne vidi ono što ne želi vidjeti”.

Manipulacija je moć nad mišljenjem ili kontrola uma. Slabljenjem odgoja u obitelji i školi u današnjem društvu manipulacija postaje dominantna. Umjesto braka i obiteljskih vrijednosti, u koncepciji manipulatora brak se interpretira kao “mrak”, a učionica kao “mučionica”. Ondje gdje prestaje odgoj, počinju indoktrinacija i manipulacija. Nastavnici bez inventivnosti sputavaju kritičko mišljenje, moćnici ga osuđuju, zabranjuju ili izvrgavaju javnom ruglu, a manipulatori lakše upravljaju.

Zanemarujući stil osobina je onih roditelja ili skrbnika koji nisu zainteresirani za odgoj djece. U takvom odgoju nema emocionalne potpore ni nadzora. Takvi lažni “odgajatelji” emocionalno odbacuju djecu zato što nemaju vremena brinuti se o djetetovim sklonostima, potrebama i željama. Nije im stalo do djece jer su zaokupljeni sobom. Nemaju dijaloga s djecom, emocionalno su neangažirani. Misle na sebe, a ne na dijete. Reći djetetu da ništa ne vrijedi, da od njega neće biti ništa, kao i suprotno – da sve što ima treba zahvaliti roditeljima – uništava djetetovo samopoštovanje. Roditelji koji omalovažavaju, izgovaraju pogubne riječi koje ruše dječje samopouzdanje: “Kad ćeš odrasti?”, “Stidi se!”, “Uvijek si na krivoj strani”, “Ništa od tebe”, “Zašto nisi kao brat/sestra?”, “Stalno donosiš pogrješne odluke”.

Izmanipulirani pojedinac nije sposoban odvojiti zabludu od smisla

Odakle antropološka moć manipulacije? Psihijatri upozoravaju: “Čovjek ima sjajnu sposobnost da ne vidi ono što ne želi vidjeti”. Vjerojatno su samo neznatno izmijenili misao američkog filozofa iz 19 st. Ralpha W. Emersona: “Ljudi vide samo ono što su spremni vidjeti”. Pored toga, ljudi ne žele vidjeti očigledne nagovještaje događanja i tu je (dodatno) plodno tlo za različite manipulacije, od obiteljskih odnosa, medija do politike.
Manipulator zna što hoće, ali to ne zna manipulirani. Manipulator “usmjerava pozornost ljudi na određene stvari kako bi ih naveo da idu u smjeru u kojemu on želi da idu” (Jordan Maxwell u knjizi Mreža moći).

U knjizi K filozofiji odgoja Milan Polić ovako objašnjava relacije odgoja i manipulacije: “Odgoj je emancipacija, svekoliko oslobođenje od svih vrsta ovisnosti i podčinjenosti, dok manipulacija ide za tim da tuđe biće instrumentalizira, da mu oduzme dostojanstvo i vjeru u vlastite mogućnosti”. Izmanipulirani pojedinac nije sposoban odvojiti zabludu od smisla.

Manipulacija djetetom u visokokonfliktnim razvodima

Smatram da nije opravdano otuđenje djece od roditelja, koje se događa u visokokonfliktnim razvodima, jednostavno poistovjetiti s emocionalnim zlostavljanjem. Svrsishodnije je emocionalno zlostavljanje tretirati kao jedan od oblika otuđenja. Velika je mogućnost manipulacije s pojmom “dobrobiti” za dijete, kao oblika zlostavljanja djeteta i klevetanja ranijeg partnera/ce. Ovdje navodim tek neke vidove: blaćenjem jedne strane, prikazivanje (iste) u najgorem kontekstu, stalno ugađanje svim djetetovim željama, lažne optužbe za zanemarivanje ili zlostavljanje, zabrane viđanja s “drugom stranom”, ispiranjem mozga djece – kao kolateralnim žrtvama međusobnih obračuna…

Najgori oblik manipulacije jesu lažne optužbe za tjelesno ili seksualno napastovanje – gdje se dijete dovodi u dodatne frustrirajuće situacije, braneći morbidnu nakanu jedne strane. Intrigantno je da je i u obiteljskom zakonodavstvu pojam dječje “dobrobiti” ostao nedorečen i/ili proizvod različitih interpretacija, da ne kažem manipulacija. Isto je i s procjenom sudova kod procjene “suradljivosti” jednog od roditelja. Djeca su najčešće žrtve manipulacija u brakorazvodnim parnicama kada se prisiljavaju birati jednog roditelja, koji ih je izmanipulirao.

Susan Forward i Craig Buck u knjizi Otrovni roditelji konstatiraju da takvi roditelji imaju cilj: upravljanje djecom. Autori opisuju slučaj majke koja se ne može “skinuti” sa svog sina, ne dopuštajući mu da svoj život kroji po svojoj volji ni kada je bio u ozbiljnoj vezi. Kada takva vrsta zlostavljanja preraste u neprestanu kontrolu ona postaje tiranija – “izrazito destruktivna”.

Jedan od najradikalnijih vidova emocionalnog zlostavljanja je kada roditelj daje sinu ili kćerki ulogu njegovog partnera

Američko profesionalno udruženje za zlostavljanu djecu u emocionalno zlostavljanje uvrstilo je sljedeće oblike ponašanja: odbijanje, podcjenjivanje, ignoriranje, izoliranje, ponižavanje, teroriziranje, iskorištavanje te zanemarivanje obrazovnih, intelektualnih, medicinskih i emocionalnih potreba djece i mladih. Trebamo znati da je zanemarivanje jedan oblik zlostavljanja.

Ovdje izdvajam jedno pismo dječaka od 12 godina koje je napisao rastavljenim roditeljima. Pismo objašnjava posljedice emocionalne manipulacije: “Znam da vam nije lako, ali nemojte zaboraviti da, iako se vi više ne volite vaša djeca imaju u srcu i jedno i drugo. Zato jako boli kad čuješ da ti se roditelji svađaju i govore odvratne stvari jedno o drugom. Nikada dijete nemojte pitati koga više voli i s kim će živjeti jer vas voli oboje i želi živjeti i s jednim i drugim, a zna da vi to ne želite čuti kada ga tražite da bira…” (iz knjige G. Buljan Flade i M. Roje Đapić Dijete u središtu sukoba) Zato je važno znati da su u brakorazvodnim parnicama djeca nerijetko podložna davanju lažnih iskaza, sve zbog pritiska (jednog od) roditelja.

“Ako dijete osjeća mržnju između vas dvoje, počinje mami govoriti što ona želi čuti, a tati ono što on želi čuti. Takva djeca u budućnosti nemaju svoje ja…” Autorice knjige navode brojne primjere patološke simbioze djece s jednim od roditelja te apeliraju: “Kad roditelj govori djetetu loše o drugom roditelju, kao da govori loše o dijelu djeteta”.

Jedan od najradikalnijih vidova emocionalnog zlostavljanja je kada roditelj daje sinu ili kćerki ulogu njegovog partnera. Tada dolazi do emocionalnog incesta, kako upozorava Dubravka Mijatović, priznata psihoterapeutkinja. Ona tvrdi da je “emocionalni incest bliski odnos djeteta s roditeljem kada je to u službi potreba i osjećaja roditelja, a ne djeteta.”

Manipulacija kultom mladosti: Djeca sve češće postaju roditeljska negacija!

Očevi kao autoriteti postaju suvišni o obiteljskom odgoju. Taj trend je prije više desetljeća najavio psihoanalitičar Alexander Mitzscherlich u knjizi Društvo bez očeva. Tako se razvijao model odgoja u kojemu je “zabranjeno zabranjivati”, a svaki je autoritet proglašavan natražnjačkim, autoritarnim i represivnim. Autoritarnim odgojem (trajno) se formira nesigurnost, a popustljivim neodgovornost. Èric Zemmour u knjizi Prvi spol objašnjava nametnuti trend da se muškarci moraju feminizirati, jer u protivnom postaju nepoželjni.
Ljubica Uvodić Vranić, jedna od angažiranijih psihologinja u Hrvatskoj je mišljenja da “danas ne vlada ni patrijarhat ni matrijarhat, nego filijarhat”, tj. obiteljima ne vladaju niti otac ni majka, već djeca i mladi. Današnja djeca, odgajana u nesređenim obiteljima i/ili s popustljivim roditeljima, spremna su uzimati, ali ne i davati, a ono što imaju ne znaju cijeniti. Djeca sve češće postaju roditeljska negacija! To je u korelaciji s rezultatima istraživanja koja pokazuju da kod mlade generacije sustavno pada empatija, a raste razina sebeljublja. Kad odrastu na roditelje gledaju ako na strance i/ili goste u njihovim životima.
Nekada je nasilje nad ženom i djecom bilo tabu, a danas je tabu nasilje djece i mladih nad roditeljima. Sve je više djece i mladih koji na različite načine maltretiraju i/ili (materijalno) iskorištavaju roditelje – učestalo na njih viču, vrijeđaju ih, ponižavaju, prijete im, ucjenjuju ih ili manipuliraju njima. Hrvatska pedagoginja Jasminka Zloković otkriva, u knjizi Nasilje nad roditeljima – obiteljska tajna?, rezultate svoga istraživanja da je gotovo jedna trećina roditelja izložena različitim oblicima nasilja djece. Njih 5% izloženo je tjelesnom nasilju (u čemu predvode tinejdžerice), dok je 14% podvrgnuto je raznim vrstama ucjena i/ili manipulacijama.

Od vremena studiranja pamtim misao jednog osamdesetogodišnjaka koji mi je rekao: “Moj život starca vama je mladima nepoznanica: prvi put živim!”

Kada sam na jednoj tribini govorio o problemima i potrebama mladih, zapisao sam komentar jednog sredovječnog gospodina: “Moje su godine mladosti bile obilježene kombinacijom arogancije prema starijima, povodljivosti za ekipom, a danas uviđam prije svega nesigurnost u sebe”.

Meša Selimović u romanu Derviš i smrt konstatira da je “ukopavanje prvi početak starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji da započinje”.

Svjetski priznat književnik Henry Miller u eseju “Uz svoj osamdeseti rođendan” upozorava: “Nikada ne bih poželio vratiti se u tinejdžersko doba jer ono što se naziva mladošću nije mladost; to prije sliči na prijevremenu starost. S mladošću ide neznanje, glupost i arogancija.” Slično je rekao i Picasso: “Čovjek počinje biti mlad u šezdesetima, ali je kasno samo zato što ga društvo odbacuje”. Sa starošću dolazi mudrost.

“Nekada su stari muškarci i žene bili živa povijest, sjećanje naroda, pa im se zbog bogatog iskustva i znanja odavalo posebno priznanje i poštovanje. Danas su oni predmet podsmijeha i prezira. Čuje se od strane mladih da su stari istrošili glavnicu svoga života, a sada troše samo sitniš, da su proživjeli svoju nadu, da je njihov život već bio, da oni više nisu ni za što, već za groblje. Tako govori doba u kojem se gaji kult mladosti. ” (Đuro Šušnjić).

I, dok stariji (još uvijek) uštede svaku kunu za svoje unuke i praunuke, odnos mlađih prema starijima sve je nehumaniji. Naš ugledni znanstvenik Miroslav Radman je e emisiji Nedjeljom u 2 izjavio: “Moja generacija nije naučila mlade radnim navikama, nismo ih naučili da se iscrpe u onom što rade i vole. Treba ozbiljno uzeti ono što rade jer ako nemate šegrta, onda nećete imati ni majstora”.

Zaključno

Prepustiti se pitanju zašto se baš to sve događa meni znači predati se u ruke drugima da odlučuju u naše ime. Richard J. Leider u knjizi Moć svrhe otkriva da se naš život sastoji od “faza progresivnog buđenja koje uključuju fizička, mentalna, emocionalna i duhovna otkrića”.

Velikan u promoviranju hrabrosti i humanizma Mahatma Gandhi, još za vrijeme studiranja na University Collegeu of Londonu, znao se oduprijeti lažnom autoritetu. Kada je Mahatma Gandhi studirao imao je profesora Petersona, koji je imao naglašeni animozitet prema Gandhiju. Evo te zgode: “Jednog dana, Peters je bio u menzi fakulteta kada je Gandhi sjeo pored profesora. Profesor mu se arogantno obrati: “Gospodine Gandhi, ne razumijete da svinja i ptica ne sjede zajedno kada jedu“, na što mu je Gandhi odgovori: „Ne brinite, profesore, ja ću odletjeti – i otišao je sjesti za drugi stol.“ Profesor se zbog toga odluči osvetiti na ispitnom testu, ali Gandhi je odgovorio na sva pitanja. Zatim mu profesor postavi pitanje: „Gospodine Gandhi, ako hodate ulicom i nađete paket u kome je vreća mudrosti i torba u kojoj je novac, što ćete od toga uzeti?“ Bez sustezanja, Gandhi odgovori: „Paket s novcem, naravno.“ Peters, ironično prokomentira: „A ja bih, na vašem mjestu, prije uzeo onu vreću u kojoj je mudrost.„ Gandhi mu odgovori: „Svaki čovjek uzima ono što nema“. Profesor Peters, već histeričan, napiše na ispitnom listu riječ ‘idiot’ i da ga Ghandiju. Nekoliko minuta kasnije, Gandhi dolazi do profesora i kaže: „Gospodine Peters, vi ste potpisali test, ali mi niste dali ocjenu.“

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.