Prof. Zlatko Miliša: Opraštamo da bismo sačuvali (mentalno) zdravlje

Foto: snimka zaslona/GettyImages (Fotomontaža: Narod.hr)

Oprostiti ne znači da smo prestali osuđivati (zlo)djela. Opraštamo da bismo preživjeli i da bi bolne uspomene iz prošlosti ostavili iza sebe. I iz tog razloga je iznimno aktualna i važna poruka kardinala Vinka Puljića: “Molimo i za one koji su činili zlo, da im Bog da spoznati zloću i okajati grijeh”?

Snaga oprosta je najmanje u sferi kognitivne dimenzije, a prije svega je pitanje emocionalne zrelosti. Ljudi koji nisu zlopamtila imaju veći potencijal za opraštanjem. Dragan Kukavica konstatira: “Oprost je odustajanje od ega… Problem je što se ogorčenost pretvara u srdžbu, koja je gora muka od nanesene nepravde jer blokira protok energije i stvara bolest. Naš oprost ne može druge osloboditi njihove kazne…. Oprost je bezuvjetna ljubav prema sebi. On nije namijenjen drugima, nego isključivo nama. Naš oprost ne može druge ljude osloboditi od njihove kazne jer je svatko odgovoran za svoja iskustva“. Oprostiti znači osloboditi se razarajućeg osjećaja mržnje, piše sveučilišni profesor dr. sc. Zlatko Miliša, pedagog, sociolog i društveni kroničar za Narod.hr.

Zašto djecu ne učimo kako se nositi s neugodnim emocijama?

Djecu i mlade učimo svemu, a ne kako se nositi s neugodnim emocijama. Uvrede, patnje, nemiri… nas tjelesno, emocionalno i duhovno razaraju. Njihovim poricanjem samo gubimo. Kad pomislimo da bismo trebali oprostiti pitamo se: odobravam li time ponašanje počinitelja, znači li to da je njegovo ponašanje bilo u redu, jer nema stvarnih, fizičkih ozljeda ,moram li zaboraviti ili se barem pretvarati da sam zaboravio, moram li se pomiriti s tom osobom, ili se vratiti u odnos gdje ću iznova biti povrijeđen? Psihologinja Linda A. Curran decidirano kaže: odgovor na sva ova pitanja je NE, te ističe kako je opraštanje dobrovoljna odluka priznati uvredu, proći kroz osjećaje koji su uslijedili, odbaciti nezadovoljstvo i osloboditi bijes tako da možete nastaviti sa svojim životom. Ne trebamo odobravati, opravdavati, zaboraviti ili ponovno uspostaviti vezu s počiniteljem.

“Opraštanje počinitelju za njegove postupke ne znači da prestajete osuđivati postupke” kaže Curranova. Smatra da za razliku od poricanja opraštanje pobjeđuje ogorčenost.
Opraštate osobi, a(li) ne postupku. Opraštanje nam omogućuje da živimo u sadašnjosti, ostavimo prošlost iza sebe, a oprost donosi mir. Freedman i Enright tvrde da bi odobravanje postupaka počinitelja uvrede negiralo ogorčenje i uvredu, što bi dodatno pogoršalo uvredu. “Ogorčenost je poput uzimanja otrova i nadanja da će druga osoba umrijeti” (Augustin iz Hipona)

Oprost je odraz emocionalne zrelosti, moralnosti i duhovnosti

Pitanje oprosta je najmanje pitanje kognitivne dimenzije, ono je pitanje emocionalne zrelosti, ali iznad svega je vezano uz moralnost i duhovnost.

Važno se osloboditi osjećaja boli jer smo tako možemo sačuvati zdravlje i povratiti nutarnji mir. Opraštanjem se oslobađamo prošlosti i gorčine. To ne znači da smo zaboravili postupak onoga koji nam je “zario nož” u srce, niti uspostaviti odnos s onima koji su svojim postupcima ugrozili naše zdravlje. Oprostiti ne znači da smo prestali osuđivati njihova (zlo)djela. Opraštamo da bismo preživjeli i da bi bolne uspomene iz prošlosti ostavili iza sebe.

Kako je udovicama Domovinskog rata ili ženama žrtvama ratnih silovanja? Toga se političari sjete samo u određenim prigodama, kao primjer kod (godišnjice) stradanja u Vukovaru, Škabrni… “Većina građana, njih više od četiri petine, sklona je oprostu pod uvjetom nadoknade štete i/ili isprike” (G. Milas, I. Rimac i N. Karaić u članku: Spremnost i pomirenje nakon Domovinskog rata). Ovdje se vrijedi podsjetiti apela kardinala Vinka Puljića (iz Vukovara u studenom 2020. godine): “Molimo i za one koji su činili zlo, da im Bog da spoznati zloću i okajati grijeh”!

Jean Monbourquette u knjizi Kako oprostiti: Oprostiti da se ozdravi – Ozdraviti da se oprosti piše o terapijskoj moći oprosta te brani glavnu tezu da nam samo opraštanje otvara nove poglede na ljudske odnose i/ili čuva mentalno zdravlje. Opraštanje nam nerijetko pomaže preživjeti i daje snagu da živimo (dalje).

Odnos emocija i mentalnog zdravlja

Izražavanje emocija je soicološki, povijesno i kulturološki određeno, a odnos emocija mentalnog zdravlja na žalost (sustavno) istražuje samo psihologija.

Povijesna iskustva su nas podučila da bez solidarnosti, altruizma i empatije brojni ljudi ne bi preživjeli. S druge strane, brojne studije otkrivaju kako su Amerikanci neposredniji u komunikaciji i iskazivanju emocija dok se u Japanu podrazumijeva obuzdavanje emocija, osobito neugodnih. Ipak, u SAD-a građani se odgajaju na filozofiji samodostatnosti, a ne pomažućem ponašanju.

Neke zajednice karakterizira stalna agresivnost i osvetoljubivost prema dugim narodima, nacijama ili plemenima. Međutim, poznato je da i neka plemena, na primjer Utku – dio naroda Inuita, smatraju ljutnju i agresiju destruktivnima pa ih odgojem “kultiviraju”, odnosno izbjegavaju. O tome pišu Keith Qatley i Jennifer Jenkins u knjizi Razumijevanje emocija. Glavna teza Jessice Jolle Alexander i Iben Dissing Sandahi u knjizi (svjetskoj uspješnici) Danski odgoj u socijalizaciji djece i mladih temelji se na “suosjećanju, a ne osuđivanju drugih.”

Van der Kolk Nizozemac porijeklom, a(li) američki psihijatar u knjizi The body keeps the score: Brain, Mind, and Body in the Healing of Trauma smatra da je za prevladavanje trauma (naj)važn(ij)a konvergencija tijela i psihoemocionalnih stanja. Traume, kao i depresivna stanja napominje Van der Kolk, utječu ne samo na one koji su je pretrpjeli, nego i na one koji ih okružuju. On piše: “Biti u stanju osjećati se sigurno s drugim ljudima vjerojatno je najvažniji aspekt mentalnog zdravlja…”

Maté: »Potiskivanje ljutnje je jedan od najvećih rizičnih čimbenika za bolest«

Emocionalna stanja, a ne inteligencija utječu na naše zadovoljstvo životom i (mentalno) zdravlje. Tako Henri J. M. Nouven u knjizi Živjeti – ovdje i sada apelira: „Brinuti se za drugoga znači: biti s njim, plakati, trpjeti i s njim osjećati…

Liječnik i spisatelj Gabor Maté u svjetskoj uspješnici Kada tijelo kaže ne navodi istraživanja u kojima je dokazano najviše stradava imunološki sustav kod najusamljenijih ljudi, potiskivanje ljutnje, konfliktnih ili loših bračnih odnosa te trauma iz djetinjstva…

U školi ili bolnici se učenici ili pacijenti tretiraju kao pasivni primatelji informacija ili obreda. Rijetko ih se uključuje u zajednički rad a najmanje pita za njihove životne tegobe. Zato liječnik Maté otvoreno konstatira da je jedna od ključnih slabosti zapadnjačkog medicinskog pristupa to što “smo liječnika učinili jedinim autoritetom, a pacijenta samo primateljem terapije ili lijeka”. Na primjer autor ispravno konstatira da iznimno rijetko koja bolnica odnosno liječnik istražuje povezanost između bolesti pacijenta i stresova u njegovu životu, zadovoljstva svojim životom, poslom, odgojem, brakom, potiskivanjem emocija… “To su pitanja koja rijetki liječnici ikad postave svojim pacijentima, kako onima koji se oporave, tako i onima kod kojih nema poboljšanja zdravstvenog stanja”. (Gabor Maté ).

U istoj knjizi Maté navodi istraživanja i osobna iskustva osoba, koje su bolovali od različitih bolesti. Zajednička nit u njihovim pričama su “duboko neispunjavajući emocionalni odnosi. Emocionalnu deprivaciju u ranom djetinjstvu u povijestima odraslih osoba oboljelih od ozbiljnih bolesti potvrđuje i impresivan broj istraživanja koja se navode u medicinskoj i psihološkoj literaturi”. Pored toga, autor argumentira tezu da “potiskivanje ljutnje je jedan od najvećih rizičnih čimbenika za bolest jer povećava fiziološki stres na organizam”. Tvrdi da potiskivanje emocija ili njihovo neobuzdano izražavanje su korijeni različitih bolesti.

Navodi rezultate istraživanja “Negativna iskustva u djetinjstvu” gdje je bilo više od devet tisuća i petsto odraslih ispitanika koji pokazuju da stresori u djetinjstvu “kao što su emocionalno ili seksualno zlostavljanje… su povezani s rizičnim ponašanjem u odrasloj dobi ili zdravstvenim posljedicama…. – odnosno, što je bila veća izloženost disfunkciji u djetinjstvu, to je bilo gore zdravstveno stanje odrasle osobe i veći izgledi za prijevremenu smrt od raka, srčane bolesti…”. Maté obrazlaže tezu da se neprorađene traume iz jednog naraštaja prenose na novu generaciju. Autor knjigu završava apelom: “Zdravlje počiva na tri stupa: tijelu, psihi i duhovnoj povezanosti. Zanemariti ijedan od njih znači pozvati neravnotežu i bolest” .

Parafrazirajući Jordana Petersona iz knjige 12 pravila za život možemo konstatirati da svi koji smo prošli vlastiti pakao, možemo odlučiti hoćemo li u njemu ostati ili izaći na svjetlo dana. Ogorčenost, prijetvornost i bešćutnost Peterson naziva “trijadom zla”.

Ogorčenost, pesimisti i optimisti

Ogorčenost svime što nam se događa nikamo ne vodi. Kada se borimo samo za sebe, ostajemo usamljeni. Koliko smo puta bili u različitim društvima i ostali sami. Mislim da ne možemo biti usamljeniji nego kad smo u lošim vezama.

Ljudi koji se suočavaju s različitim bolima, frustracijama, traumama, stresovima nerijetko u drugima traže razloge i uzroke svojih stanja. To nikamo ne odvodi osim stvaranju ogorčenosti, optuživanja… Takve je dobro uputiti da umjesto upita” Zašto se bol baš meni događa?”, preusmjere u pitanje: “Kako se suočiti s novonastalom situacijom?”.

Kada su se nadvili tmurni oblaci nad našim životom, možemo ih odagnati samo ako se okrenimo pozitivnim stvarima koje mi imamo, od zdravlja, posla, do prijatelja, poštenja, vjere…

Ovdje navodim jedan dobar primjer koji mi je netko poslao putem WhatsAppa, a zorno oslikava situacije kada se iste riječi potpuno drugačije interpretiraju:

“Danas je užasan dan!
I ne pokušavajte me uvjeriti da
Postoji nešto dobro u svakom danu.
Jer kada bolje pogledate
Ovaj svijet je zlo mjesto
Čak i ako
Nešto dobrote uspijeva da probije
Zadovoljstvo i sreća nikada ne potraju
I nije istina da
Sve je u mom srcu i umu.
Sigurno se možemo složiti da
Realnost
Stvara
Stav
Sve je izvan moje kontrole
I nećete me nikada čuti da kažem
Danas je dobar dan”
A SADA PROČITAJ ODOZDO PREMA GORE

Iz ovoga primjera uočavamo da život nekada nije sam po sebi problem, nego da postaje problem kada na njega gledamo “zatamnjenim naočalama” ili (dugoročno) razarajućim emocijama.

Suodnos misli i emocija

Psiholozi nam otkrivaju da dnevno u našoj glavi “prostruji” od 30 000 do 50 000 različitih misli, od kojih nas manji dio čini zadovoljnima. Na nama je da im oduzmemo razarajuću moć ili “emocionalnu lavinu,… jer osjećaji su barometar, oni obavještavaju kakvo je vaše unutarnje vrijeme” (Richard. Carlson u knjizi Ne mari za male stvari). Carlson nije u pravu kada konstatira da nema “ničeg što bi moglo održavati vaše negativne osjećaje osim vaših vlastitih misli.” Vidjeli smo snagu emocija kod zadovoljstva životom, stresnih situacija, depresije, oprosta i mentalnog zdravlja! Na najnižoj razini stoji argument da se možemo naljutiti bez da smo prethodno uzrujani mislima. To ne razmatra Carlson, kao što nije ni izdaleka odgovorio kako usuglasiti misli i emocije, osobito to nije uvidio po pitanju mentalnog zdravlja. Pojedinci koji su ovladali svojim emocionalnim doživljajima su emocionalno kompetentni, jer se lakše nose s neugodnim emocijama i stresnim situacijama. Neugodne emocije prati nemir, gnjevne reakcije, pasivnost, ogorčenost, uzrujanost, razdražljivost, mržnja ili strah, napetost, očaj, panika, tjeskoba, potištenost, fobija, samosažaljenje, a što vodi do anksioznosti i depresiji. Bolje je biti svjestan njihove snage, ne potiskivati ih jer onda one (za)gospodare nama. Uz mržnju ide osveta, čiji je pratilac ljutnja. Ljutnja redovito doprinosi isključivosti, najčešće svađama. Latinska poslovica kaže da “neke osvete prestanu dok gnjev još traje”.

Zaključno

Djecu i mlade učimo svemu a ne kako se nositi s neugodnim emocijama. Uvrede, patnje, nemiri… nas tjelesno, emocionalno i duhovno razaraju. Njihovim poricanjem samo gubimo. Ruska poslovica kaže: “Srdžba druge bode iglom, a sebe mačem”.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

** Dr. sc. Zlatko Miliša, red. prof. u trajnom zvanju – istaknuti hrvatski pedagog, sociolog i društveni kroničar

Rođen je u Trogiru 1958. godine. Osnovnu školu završava u rodnom gradu, srednje obrazovanje u Splitu. Od prosinca 2012. redoviti je profesor na Filozofskom fakultetu u Osijeku, a od 2018. izabran je u trajnom zvanju redovitog profesora. Sudionik je brojnih domaćih i inozemnih znanstvenih skupova. (Su)autor je šesnaest znanstvenih monografija u Hrvatskoj, od kojih su tri objavljene u inozemstvu. Autor je i triju publicističkih knjiga. Kao angažiran intelektualac, široj je javnosti poznat po populariziranju struke. Pisao je kolumne za razne tiskovine i internetske portale. Često gostuje na okruglim stolovima, tribinama, stručnim seminarima, u medijima, školama i civilnom sektoru. U brojnim je medijima imao više stotina razgovora i/ili izjava, ponajviše o aktualnim pitanjima iz školstva i znanosti, te o problemima i potrebama mladih. Davao je komentare i bio stalan komentator (na HRT-u), bio sudionik raznih TV-emisija. Dobitnik je godišnje državne nagrade “Ivan Filipović” s područja visokog školstva za 2009. godinu.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr