Ovaj tjedan nam je svima donio veliko olakšanje. Putujući cirkus zvan lokalni izbori je iza nas, pa svi zadovoljno možemo uskliknuti: Bogu hvala, konačno je završila i ta parada! I doista, ako bi netko smišljao argument protiv demokracije, ne bi bolje napravio nego da uprizori sva čudesa kojima smo tu izloženi, piše Borislav Ristić u kolumni za Večernji list.
> Ispad splitskog dogradonačelnika Ivoševića: Zašto se lijevi antisemitizam u Hrvatskoj opravdava?
(…)
Sudeći prema reakcijama ljudi poseban je dojam ostavio slučaj dvojca koji je odnio pobjedu u Splitu, od kojih je jednom žena zabranila da pije, dok je drugom otac zaprijetio da će ga istjerati iz kuće. Prvi je, kao što znamo, pijan pjevao ustaške pjesme, dok je drugi pravdao Hitlerovu politiku istrebljenja Židova. E sad, negdje bi bilo dovoljno i ovo, pa da čovjeka zaboli mozak. Neke stvari jednostavno ne radiš, ako si iole čitav u glavi. A ako si uz to i “pametan” svakako se takav ne kandidiraš za javnu funkciju. Ali, kao što znamo, glupost ne zna za granice, a glad za moći ne mari za obzire, pa se naš dvojac uzeo pravdati. Tako nam je onaj stariji objasnio kako je bio odveć mlad, dok je mlađi rekao kako je to bilo jako davno, prije četiri godine. Da sve ne bi stalo na tim jadnim izlikama, pobrinuli su se mediji, pa se krenulo u akciju spašavanja naših nespašenih “momaka iz Splita”. Tako smo dobili čitav serijal toplih, srcedrapajućih ispovijedi likova koje bismo, inače, opisivali kao grlatog ustašofila i apologetu holokausta. Posebno je mučno bilo gledati apologiju mladog antisemita, gdje se okrenula pila naopako, pa se krenulo đonom na “donositelja vijesti”.
Tako je predstavljeno kako je, u stvari, naš agresivac bio žrtva, jer je on samo “branio hrvatski narod” od uvreda druge strane, koja ga je, navodno, isprovocirala izjavom kako su “svi Hrvati ustaše”. Na stranu klasični predatorski argument kojim se vlastita agresija brani time da je bila “isprovocirana”, kao i to što svoju kontraoptužbu nije potkrijepio nikakvim dokazom. Ali, ono što ređa prave upitnike iznad glave jest kad pročitamo što je stvarno napisao i shvatimo kako je u inkriminiranoj polemici upravo on rekao kako je “prosječan Hrvat seljačina i ustaša”, za što sada optužuje druge. Umjesto iskrene isprike dobili smo nove objede na račun privatne osobe. Tada se pitamo tko je tu, u stvari, lud? Postoji li uopće dno ispod kojeg kao društvo ne želimo ići? Ali, tu nije kraj. Šlag na torti orvelovskog pretvaranja istine u laž i laži u istinu bilo je uvjeravanje javnosti kako se, ipak, radi o iskrenim “antifašistima”. Kad god netko spomene antifašizam, sjetim se one anegdote iz američke predizborne mitologije o policajcu koji rastjeruje prosvjednike s ulice, a jedan od prosvjednika mu dobacuje kako je on antifašist, na što policajac ljutito odgovara: “Briga me koja si vrsta fašista, samo se miči s ulice”!
Zanimljiva je ta storija između ljevice i antisemitizma. Samo kratka povijesna pamet tu vidi suprotnosti. Europska je ljevica, kaže Hannah Arendt, društveni antisemitizam pretvorila u politički program, čime je otvoren put eliminacijskoj politici prema europskim Židovima za vrijeme nacizma. Židov je u svijesti ljevice oličenje mrskog kapitalizma par excellence, koji su se oni odlučili “dokinuti” svim sredstvima.
(…)
Pristajemo li na to da beskrupulozni mediokriteti u politici određuju našu budućnost?, zaključuje Borislav Ristić u kolumni za Večernji list.
Kolumnu u cijelosti pročitajte na Večernjem listu.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
