Bliži nam se Stepinčevo i zgodna je prigoda osvrnuti se na taj svetački lik, te u svjetlu aktualnih događaja u našem društvu preispitati našu kršćansku odgovornost o kojoj je za života toliko govorio. Prošla je 2018. godina bila godina puna simbolike i jubileja.
Prije svega, vjerovali smo najavama iz srca Crkve, Vatikana, da će kardinal Stepinac biti proglašen svetim u godini kada obilježavamo tako znakoviti jubilej, a to je 120. godina od rođenja i 20-ta godina od proglašenja blaženim u Mariji Bistrici.
Znamo da naša Katolička Crkva puno drži do jubileja i simbolika, i da su oni važni. No Stepinčeva kanonizacija je u međuvremenu došla na čekanje. Završen je i ekumenski dijalog Katoličke i Srpske pravoslavne Crkve što je i bio razlog da se s proglašenjem malo pričeka.
Na prvi se pogled čini da su pobjedu odnijeli oni zbog kojih je sveti Stepinac i umro mučeničkom smrću i koji ga skoro 60 godina od Njegove smrti, ne ostavljaju na miru.
Znak je to da im je nemirna savjest, a znamo da je zbog svetosti života Alojzije Stepinac i označen svecem čiste savjesti. Ništa čovjeka više ne proganja od nemirne savjesti. Stoga nam je zaključiti da im nije nimalo lako. Takva nemirna i nečista savjest je poput vlastite sjene. Pokušaj joj pobjeći, ali uzalud, sjena neumoljivo ide za petama.
Završila je molitvena osmina za jedinstvo kršćana. Iako je rad mješovite komisije završen, vrijedi pozdraviti nastojanja obiju crkava koje se redovito sastaju i u duhu ekumenizma nastoje izgrađivati i produbljivati odnose. Mora da je to mukotrpan posao, skoro pa i Sizifov, pun kompromisa, čija je definicija – sporazumjeti se oko nečega, u kojemu svako dobije ono što nije želio. E to je kompromis.
Tko su ti “revni hrišćani” kojima smeta mučenik Alojzije kardinal Stepinac?
To je četnički vojvoda i donedavno srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić, koji je s tim odlikovanjem haračio na ratištu po Slavoniji i Baranji, Zatim Patrijarh srpski Irinej, koji prije zasjedanja mješovitih komisija reče: “Njegovu svetost treba prepustiti nepogrešivom sudu Božjem”, te poznati pjevač iz Chicaga, zagrebačko-ljubljanski episkop Porfirije Perić, koji nas želi uvjeriti da nije istina ono što smo svojim očima vidjesmo i ušima čusmo.
Da se to kojim slučajem dogodilo sisačkom biskupu Vladi Košiću i da je samo otvarao usta, kakva bi to haranga nastala. Njemu se čak i brani govoriti da je u njegovoj biskupiji porušeno 18 crkava, koje su tako otvoreno poticala Porfirijeva braća u devedesetima– episkop gornjokarlovački Nikanor i dalmatinski Longin. Sve je to dostupno na internetu, s jasnom slikom i još jasnijim tonom.
Mogu mu braniti ali ne mogu zabraniti. Biskup Vlado Košić u svom poslanju živi tu kršćansku odgovornost i bez filozofskih matrica govori ono što hrvatski narod vidi, čuje i razumije.
Ima tome pola godine da sam bio u Benkovcu na predstavljanju knjige “Srpsko pravoslavlje i svetosavlje u Hrvatskoj – u prošlosti i sadašnjosti” autora gospićko-senjskog biskupa u miru Mile Bogovića. Tema i autor više nego zanimljivi. Između ostalog, spomenuo je i da je tijekom Domovinskog rata bio uključen u rad brojnih skupova i povjerenstava na kojima se razmatrao problem sukoba Hrvata i Srba, katolika i pravoslavaca u Hrvatskoj ali i na području bivše Jugoslavije. Kada se dotaknuo naslijeđa Drugog svjetskog rata, Domovinskog rata i najnovijih osporavanja sa srpske strane, proglašenja svetim kardinala Alojzija Stepinca – postavio sam mu pitanje: “Razumijem ja njihov stav, no mene više zanima, zašto Vi, koji ste se bavili ovom temom i na kojoj ste diplomirali, niste bili članom te naše delegacije i zašto papa čeka s odlukom, kada nikakvim suvislim argumentom nisu osporili svetost Alojzija Stepinca?”
Njegov je odgovor bio: “To što ničim nisu mogli dokazati svoje povijesne krivotvorine, to je najveći uspjeh ove komisije. Zašto nisam bio imenovan članom komisije to ja ne znam, ali zamislite kako se čovjek može osjećati kada čuje s njihove strane ono što sam ja slušao na našim ekumenskim susretima diljem Europe – tvrdnju da su ustaše nastale od franjevačkog trećeg reda. S time sam vam sve rekao.” Moram priznati da sam se nasmijao, jer što bi čovjek drugo i mogao.
Razgovori su završeni. Sve izrečeno, kao da nije, jer zlo ne može niti dothaknuti svetost.
To je što se tiče zgodnog jubileja 120-te od rođenja i 20-te od proglašenja blaženim, za što smo svi mi katolici smatrali da je stigao taj pogodni čas – ali eto, nije.
Sada nešto o simbolici. U 2018. godini hrvatske nam političke elite, sada sve odreda “katoličke i demokršćanske” doniješe, nasuprot većinskoj volji hrvatskog naroda sramotnu Istanbulsku konvenciju koja psihološke i identitetske probleme te radikalni feminizam utvrđuje u naše zakone.
Prije toga, u Stepinčevoj katedrali vitezom Svetoga groba jeruzalemskog postade potpredsjednik Hrvatskog sabora akademik Željko Rainer. Dekret je dobio iz ruke Stepinčeva naslijednika kardinala Josipa Bozanića. Prilikom uručenja dekreta rečeno mu je da je pozvan boriti se za Kristovo kraljevstvo i za širenje katoličke vjere. Da je izabran jer živi uzoran kršćanski život i da ima privilegiju biti u društvu u kojemu je najpoznatiji vitez bio Alojzije Stepinac.
Taj i takav vitez pade na prvom, doduše javnom ispitu. Podignuo je ruku za ratifikaciju te konvencije i “krasno” nam je posvjedočio kako će širiti Kristovo kraljevstvo i katoličku vjeru.
Papa Franjo kojemu je vitez i akademik izravno podređen tu je konvenciju nazvao “Ideološkom kolonizacijom zapada”, dok je HBK nekoliko puta iznosila svoj protivan stav, ali vitez učini po svom.
Poznati bibličar fra Darko Tepert ispred hrvatske podružnice viteškog reda još je u travnju prošle godine pisao centrali u Rimu i tražio naputak za daljnje postupanje. Odgovor do danas nije dobio.
Žalosnim držim da ovo nitko unutar crkve nije prokomentirao.
Za to kroz ovu simboliku treba gledati i odgodu proglašenja.
Vatikanu je hrvatski narod vjeran punih 15. stoljeća i sa najvećim žrtvama je čuvao svoje katoličanstvo – dugo vremena prema istoku, a danas u raskatoličenoj Europi.
Vatikan je dužan nikada ne zaboraviti da je jedini Stepinčev grijeh i uzrok strašnih životnih patnji, njegova odanost Vatikanu i glavi Svete Rimske Crkve – Papi.
Odbivši Titov zahtjev da se od Vatikana odvoji, podnio je pretežak mučenički život i smrt, koju je režim okončao spaljivanjem njegova srca.
Često sam sebi postavljao pitanja koliko li je lukavosti i energije Sotona potrošio da beskrajnost i vječnost ljubavi stisne u konačnost mržnje i kada će njegovo uminuti i je li Hrvatska u njegovim raljama i kada će se osloboditi?
Zato vjerujem da je kroz dolinu suza, po oštrom trnju i pod teškim križem utaban Stepinčev put iz zemaljskih spona u nebesku slobodu. Iako me ove odgode zbunjuju, molim za dan kad će Papa Franjo objaviti mjesto i datum proglašenja Stepinca svetim. Tom se činu toliko radujem jer ga smatram prekretnicom za hrvatsko društvo, jer i danas u nizu primjera svjedočimo razaranju svakog njezinog atoma. Njegovim proglašenjem svetim i hrvatski će narod osjetiti konačnu slobodu.
Zato se rađaju i otpori. Njih se može pobijediti jedino Stepinčevom istinom i našom molitvom.
Molimo stoga našeg mučenika Alojzija da budemo kadri prihvatiti svoju kršćansku i društvenu odgovornost i da nam njegov primjer bude poticaj da u tome ustrajemo
Uoči Stepinčeva – 04. veljače 2019. g
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
