“Ovo su dokazi čvrsti i ta ekstremna, fašistoidna desnica koja negira Jasenovac kao takav i izmišlja tri logora, ne odgovara”, s već uobičajenim hvalospjevima upućenima samomu sebi i krajnje netolerantnim riječima upućenima drugačije mislećima, predstavio je, prema “Jutarnjem listu” od 3. studenoga 2016., u Beogradu hrvatski povjesničar Slavko Goldstein svoju novu knjigu “Jasenovac – tragika, mitomanija, istina” (“Fraktura”, Zagreb, 2016.) u intervjuu beogradskomu tjedniku “Danas”. U tom je duhu u intervjuu nastavio srbijanskoj javnosti objašnjavati kako je laž da je poslije rata postojao Jasenovac. “To me izazvalo da odgovorim jer me je vrijeđalo. I osobno, ali i kao autora”.
Glas Koncila zamolio je slovenskoga novinara, publicista i dugogodišnjega istraživača Udbinih i jugokomunističkih zločina nakon završetka Drugoga svjetskoga rata Romana Leljaka o poslijeratnom jasenovačkom logoru, ispričavajući se unaprijed Slavku Goldsteinu za uvredu.
Roman Leljak rođen je g. 1964. u Đurmancu (Hrvatsko Zagorje) u Hrvatskoj, a hrvatskoj je javnosti posebno postao poznat po razotkrivanju stravičnoga poslijeratnoga zločina u rudniku pokraj Laškoga, objavivši o tome g. 2015. knjigu i na hrvatskom jeziku »Huda jama, strogo čuvana tajna« te knjigu »Propisi o metodama i sredstvima rada Udbe i Kosa«.
Glas Koncila: G. Leljak, nedavno ste obznanili da snimate dokumentarni film o jasenovačkom logoru od svibnja 1945. do 21. kolovoza 1948. Zašto baš spomenuti datumi ili na temelju kojih ste povijesnih vrela odredili upravo to razdoblje?
Leljak: Pitanje Jasenovca još uvijek je otvoreno, što je neupitna činjenica s kojom će se svatko složiti. Stoga sam htio temeljem povijesnih dokumenata, koji su do sada potpuno nepoznati znanstvenoj i široj javnosti, pridonijeti rasvjetljavanju te problematike. Predložio sam Hrvatskoj radioteleviziji da o tome zajednički snimimo dokumentarni film, što su nadležni nakon predočenoga scenarija i dokumenata prihvatili. Temeljno pitanje na koje ćemo filmom odgovoriti je – je li jasenovački logor doista bio u uporabi i nakon završetka Drugoga svjetskoga rata, tj. od 8. svibnja 1945., kada je potpisan dokument o bezuvjetnoj predaji njemačkih oružanih snaga i svih vojska pod njemačkim nadzorom, sve do 21. kolovoza 1948. Dakle, o temi o kojoj se i danas tako žestoko “lome koplja” među hrvatskim povjesničarima, publicistima i političarima. Odgovor na pitanje zašto baš 21. kolovoza 1948. vrlo je jednostavan. U Vojnom arhivu u Beogradu nalazi se dokument, A4 formata, koji je spomenutoga datuma potpisao Josip Broz Tito, kojim on izdaje naredbu da se zatvori, kolokvijalno rečeno, partizanski logor u Jasenovcu. Iz dokumenta je razvidno da su posljednji zatočenici, koji su se tada u njemu nalazili, bili njemački vojnici. Tito naređuje da se oni koji žele nakon puštanja iz logora prevezu do granice i omogući im se slobodan odlazak, a onima koji odluče ostati u Jugoslaviji da se odmah dadne državljanstvo. To se, najvjerojatnije, prvotno odnosilo na pripadnike njemačke manjine – folksdojčere. Manji je dio tih Nijemaca, jasenovačkih logoraša, i ostao u Jugoslaviji, dobio državljanstvo i regulirao svoj status.
Međutim, to nije potpuni kraj jasenovačkoga logora jer se temeljem dokumenata sa sigurnošću može tvrditi da su i nakon g. 1948., dakle službenoga zatvaranja logora, zatočenici iz Nove Gradiške bili upućivani tamo na rad.
Glas Koncila: Nije li Vas ipak iznenadilo postojanje dokumenata o poslijeratnom jasenovačkom logoru?
Leljak: Jugoslavenska je Udba devedesetih, kada joj je bilo potpuno jasno da će izgubiti državne temelje, kao i potporu dotada svemoćne i vladajuće jugoslavenske komunističke partije, pokušala uništiti svu po nju kompromitirajuću dokumentaciju. Međutim, iako su tada, uvjetno rečeno – “nestali” brojni izvorni dokumenti, to i nije baš bilo jednostavno i potpuno učinkovito jer je kao i u svakom drugom totalitarnom sustavu bilo ustrojeno strogo hijerarhijsko izvješćivanje, u kojemu su različite ustanove i pojedinci bili obvezni dobivati od podređenih redovita izvješća i jednako ih tako redovito podnositi i prosljeđivati nadređenima. Tako su očuvani dokumenti o mnoštvu (zlo)djela ili barem tragovi o njima. No njihovo “dešifriranje” silno je velik posao jer je riječ o dokumentaciji Udbe na svim razinama, Službe državne sigurnosti, ministarstava vanjskih i unutarnjih poslova, Saveza komunista, SUBNOR-a, vojnih struktura, sudbenih institucija, Saveza socijalističke omladine i drugih. Znači sve te dokumente treba pregledati, sortirati, tematski povezati i slično.
Glas Koncila: Kako su u tom cjelokupnom sustavu »prošli« jasenovački dokumenti?
Leljak: Kada je o “partizanskom” jasenovačkom logoru riječ, sva je sreća da su očuvana svjedočenja nekadašnjih, sada već pokojnih, sudionika tih zbivanja – logoraša, čuvara i drugih, kao i da još uvijek postoje, istina malobrojni, živući svjedoci, s kojima sam osobno razgovarao. Ne smiju se zanemariti ni poslijeratne sudske presude po kojima su neki osuđenici bili poslani u logor u Jasenovac. Nakon svega rečenoga svjestan sam da me čeka još puno istraživačkoga rada.
Za ilustraciju ću npr. navesti podatak o tri tisuće dokumenata iz Vojnoga arhiva u Beogradu, za koja sam se uspio dogovoriti i dobiti suglasnost ovih dana.
Glas Koncila: Kad smo već kod Slovenije, da se malo odmaknemo od hrvatskoga ozračja. Kako biste ocijenili odnos slovenske javnosti, posebice nakon nedavnihpromjena, prema Vašemu radu?
Leljak: Nije mi jednostavno odgovoriti na to pitanje. Očito da je to razdoblje od 1945. do danas ostavilo dubokoga traga u svijesti ljudi jer je nekadašnji državni sustav stalno u njima rađao strahove. Upravo zato pokušavam svojim knjigama ne samo doći do istine, nego i pobijediti taj osobni strah. To se pojedincima sigurno ne sviđa jer nije lagano živjeti u gorkoj istini, i u tome nema nikakve razlike između Slovenije i Hrvatske. Zato sam svjestan da bi mnogi voljeli da zauvijek zašutim i više nikada ne progovorim ni člankom, ni knjigom, ni filmom. No tješi me npr. što su nakon objave mojih knjiga i filmova o poslijeratnim jugoslavensko-komunističkim zločinima, dok nastupam, dvorane i u Sloveniji i u Hrvatskoj prepune ljudi oslobođenih spomenutoga straha. Taj proces oslobađanja od pojedinačnoga straha više nitko ne može zaustaviti.
Cijeli intervju možete pročitati ovdje.
