Povodom početka gradnje nove crkve sv. Josipa Radnika, u Borovu naselju u Vukovaru, donosimo ratnu priču branitelja Stipe Mlinarića koja je itekako vezana za povijest ovog mjesta ali i ove crkve.
Stipo Mlinarić bio je jedan od 18-orice branitelja, pripadnika Turbo voda koje je okupio Blago Zadro, a koji su bili uključeni u obranu Vukovara. Zapovjednik voda bio je Blagin sin Robert Zadro, a zamjenik Mile Mlinarić. Turbo vod je bio smješten s desne strane Trpinjske ceste u Slavonskoj ulici. Vod je s Blagom Zadrom odlazio na ispomoć po cijelom Vukovaru i Borovu naselju. Turbo vod prati Blagu i do njegove pogibije u Kupskoj ulici 16. 10. 1991., gdje pogiba i prvi pripadnik Turbo voda, Zvonko Mlinarić, pokušavajući izvući mrtvo tijelo Blage Zadre. Turbo vod djeluje do samog pada grada gdje se zadnji povlači u kombinat Borovo. Neki pripadnici odlaze u proboj dok neki odlaze u logor. Šest ih je poginulo: Mile Mlinarić, Zvonko Mlinarić, Antun Baćo Šimić, Vjekoslav Jugec, Tomislav Šestan, Robert Zadro.
Priča je podijeljena u nekoliko dijelova. Prvi dio možete pročitati OVDJE, drugi dio OVDJE, a sada donosimo III. dio.
Zagreb 2015. godina
Puno je vremena prošlo od rata, pola života sam živio u Vukovaru a pola u Zagrebu. Ovih mi je 45 godina taman dovoljno, dovoljno da čovjek počne pomalo preispitivati svoj život. Oženjen sam sretno, imam predivnu ženu i dva predivna sina, par pravih prijatelja i motor – što mi više treba u životu. Želim napraviti životnu ispovijed, duže vrijeme razmišljam o tome, puno razgovaram s prijateljima je li to potrebno ili ne, puno je različitih mišljenja. Neki misle kao i ja – da treba, a neki misle da nema potrebe ako čovjek redovito ide na sakrament pomirbe. Nešto me kopa iznutra i govori mi da trebam te tako i odlučujem. Ipak sam u svom životu svašta prošao i svašta se o mene razbijalo.
Razmišljam gdje da pođem na ispovijed – svom župniku sigurno ne – kako ću ga gledati svake nedjelje na misi, što će čovjek misliti o meni. Pada mi na pamet moj kum Davor Klečina, župnik u Drvaru, zapravo prije bih rekao misionar, jer znam u kakvim je uvjetima i s čime se sve susreće u svom pastoralu. Odmah i od njega odustajem, previše ga volim i cijenim da bih kod njega išao. Padaju mi na pamet fratri na Kaptolu. Kod njih često žena i ja idemo na ispovijed, a i upoznao sam patera Lazića – izuzetnog fratra. Razmišljam – ma oni su predobri i preblagi meni treba netko strog, netko tko će me naružiti i bar štapom udariti preko leđa, a to fratri neće – pa odrastao sam pored njih. Dobro da nisam odlučio čekati da Sveti otac ponovno dođe u Hrvatsku i da tražim da kod njega napravim životnu ispovijed. Zašto ovo sve spominjem? Ništa u životu nije slučajno. Dragi Bog i krivim crtama piše ravno. Tako meni padne na pamet da odem kod Isusovaca u Palmotićevu na ispovijed. Bio sam par puta na misi kod njih, na Svetoj pričesti djece od šogora te mi je bazilika i njeno dvorište ostalo u lijepom sjećanju, a i Isusovci slove za najbolje ispovjednike. Super sam to smislio. Odmah sjedam na motor i odlazim da nađem župnika i da dogovorim koji dan da dođem. Prima me župnik Matić, strpljivo me sluša. Dao mi je i smjernice kako da se pripravim, a na mom odlasku, onako sa smiješkom mi kaže – ti si sigurno slavonac. Normalno, moj naglasak ni nakon dvadeset godina nije se puno promijenio, a kako je i on slavonac, još smo se napričali o svemu i svačemu i dogovorili dan moje životne ispovijedi.
Razmišljam o tom danu doma, prebirem po sebi: prije rata, sam rat, logor i nakon rata. Pomalo me hvata panika, možda sam ipak trebao ići dobrom pateru Laziću ili sam ipak trebao čekati dolazak Pape – ma doći će on ponovno sigurno u RH. Dolazi dan ispovijedi. Moj slavonac sluša i plače, nema štap za kojim sam žudio da me opali preko leđa već ima bejzbol palicu i UFC rukavice – šalim se. Sveti sakrament sam obavio lijepo i osjećao sam se puno bolje. Poslije smo se župnik Matić i ja opet malo napričali i izmijenili brojeve mobitela, čak smo dogovorili da mi dođe u posjet doma.
Svakome bih preporučio životnu ispovijed, pogotovo onima koji su prošli pakao rata. Čovjek kad se dobro pripravi, zaviri i u najskriveniji kutak svoje nutrine, vrati se i tamo gdje misli da nikad nije bio, a bio je i te kako. Meni je, kako god sam zavirivao u sebe, rat uvijek izbijao u prvi plan. Rat me obilježio s moje 22 godine, utisnuo mi se kao pečat na dušu, a taj pečat ide na put sa mnom i u nebo. Izgubio sam dio mladosti u ratu, doživio sve i svašta u njemu, prošao sam 270 dana logora i sve strahote istog. Sve to opraštam sa smiješkom, ma ne da opraštam već blagoslivljam. Brata koji je ubijen kao ranjenik na ovčari, koji je iza sebe ostavio kćerkicu od 10 mjeseci – teško, jako teško mogu oprostiti. Prijatelje koji su izginuli, samo šestorica iz Turbo voda – isto mi je teško oprostiti. Treba mi vremena. Ali sigurno mogu reći, i pred Bogom i pred ljudima, da ne mrzim, sigurno ne mrzim niti sam svoje sinove koji sada imaju onoliko godina koliko sam ja imao u ratu, odgojio u mržnji. To me moja vjera naučila. Zašto mi je Bog stavio Palmotićevu na put, tada nisam znao. Ali ništa nije slučajno. Ostalo mi je još jedno pitanje ne odgovoreno u ovih 26 godina, što je bilo na padu Vukovara, što sam osjetio, a nisam našao odgovor. Bog mi šalje čovjeka čudne brade ali mudre glave da mi dade i taj odgovor.
*Nastavak teksta slijedi sljedeći tjedan
Prilozi za pomoć pri gradnji crkve sv. Josipa Radnika mogu se uplatiti na sljedeći kunski i devizni žiro račun:
Rimokatolički župski ured svetog Josipa, Vukovar
IBAN: HR52 25000091 50 11 4221 8
SWIFT: BIC Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ZAGREB: HAABHR22
