Povodom početka gradnje nove crkve sv. Josipa Radnika, u Borovu naselju u Vukovaru, donosimo ratnu priču branitelja Stipe Mlinarića koja je itekako vezana za povijest ovog mjesta ali i ove crkve.
Stipo Mlinarić bio je jedan od 18-orice branitelja, pripadnika Turbo voda koje je okupio Blago Zadro, a koji su bili uključeni u obranu Vukovara. Zapovjednik voda bio je Blagin sin Robert Zadro, a zamjenik Mile Mlinarić. Turbo vod je bio smješten s desne strane Trpinjske ceste u Slavonskoj ulici. Vod je s Blagom Zadrom odlazio na ispomoć po cijelom Vukovaru i Borovu naselju. Turbo vod prati Blagu i do njegove pogibije u Kupskoj ulici 16. 10. 1991., gdje pogiba i prvi pripadnik Turbo voda, Zvonko Mlinarić, pokušavajući izvući mrtvo tijelo Blage Zadre. Turbo vod djeluje do samog pada grada gdje se zadnji povlači u kombinat Borovo. Neki pripadnici odlaze u proboj dok neki odlaze u logor. Šest ih je poginulo: Mile Mlinarić, Zvonko Mlinarić, Antun Baćo Šimić, Vjekoslav Jugec, Tomislav Šestan, Robert Zadro.
Priča je podijeljena u nekoliko dijelova. A danas možete pročitati I. dio.
Zašto crkva svetog Josipa u Vukovaru?
Rana je jesen 1991., početak 10. mjeseca, Turbo vod je na svom položaju u Slavonskoj ulici. Relativno je miran dan, nema tenkovskih napada, samo granate sipaju po Borovo naselju. 1000 – 2000 granata dnevno – dosta miran dan za nas branitelje Vukovara. Iza naši leđa, iza 100 metara stoji crkva Gospe Fatimske koja prima svoju svakodnevnu kanonadu granata.
Zašto?
U tim nadljudskim uvjetima gdje smrt doslovce možeš napipati u zraku ipak se pitam – prosto zašto? Zašto im je crkva omiljena meta, zašto svaki dan tuku po njoj, a mi nismo s nje niti metka ispalili, a nismo je koristili niti kao osmatračnicu. Morali su to znati jer smo se borili protiv prave vojske koja je imala sve, od izviđačkih aviona do najmodernije opreme i morali su vidjeti da nemamo nikakav položaj na crkvi. Nije nam palo na pamet da je koristimo za bilo kakav vojni položaj, pa svi smo išli u nju prije nepunih par mjeseci na misu, netko više netko manje. Bilo nam je jasno da crkva služi za slaviti svetu misu, a ne da se puca iz nje. Sjećam se kako se gradila baš ta crkva. Bio sam dijete i igrali smo se tamo, pokušavali pomagati starijima koji su radili na njoj, ali kao djeca, od slabe koristi smo bili. Zašto je zlotvori sada ruše i to ciljano, sustavno i smišljeno. Zašto? Što im smeta? Nisam to tada razumio, trebalo mi je vremena, kao i za mnoge stvari u životu koje čovjeku nisu odmah shvatljive.
U prvoj polovici 11. mjeseca, negdje oko 13.11. stigla je zapovijed da se povučemo prema kombinatu „Borovo“. Držimo položaj u Ličkoj ulici, a crkva je ispred nas. Sada vidimo svu štetu od svih mogućih kalibara na njoj, ali još stoji, a oni još uvijek pucaju po njoj iz svega. Od topovskih granata do tenkovskih i minobacačkih. Zašto? Pa mi smo se povukli, trebali su to znati, ostavili smo im par ulica praznih. Sljedeći dan povlačimo se u Kozaračku ulicu i nju ćemo držati jedan dan dok ne skupimo civile po podrumima i uputimo ih u kombinat „Borovo“, da budu na okupu kad zlotvori dođu. Jer ako ih ostavimo razbacane po podrumima poubijat će ih pojedinačno, a ovako će ipak biti masa pa se neće usuditi ubiti par tisuća civila na jednom mjestu. Iz Ličke idemo preko Novoselske ulice u Kozaračku i tu prolazim pored svoje rodne kuće. Znam da se neću u nju vratiti godinama, govori mi nutrina, ili možda nikada, dragi Bog to samo zna. Nas četvorica u Turbo vodu smo iz Novoselske ulice, a trojica nas sada korača tom ulicom jer mi je brat ranjen i u bolnici je. Tu je sa mnom Nevenko Mauzer i Goran Popić. To je ulica duga 365 metara s kućama na lijevoj i desnoj strani iz koje se čak 20 momaka našlo u borbi za Vukovar. Svaka ulica u ovom napaćenom gradu ima svoju priču i svoje branitelje, ali ova tako mala, a toliko se stvari u njoj događalo. Minobacači su nam tokom rata bili u njoj, iz nje smo s „Krnjom“ (topom) pucali na početku rata, bilo je poginulih i ranjenih u toj ulici.
Moram se pozdraviti s kućom, ipak sam tu proveo najljepše trenutke svoga života, ulazim i skoro je ne prepoznajem. Sve čudno, dvorište puno crijepa i cigle razbacane na sve strane, vrata garaže otvorena, rupe na krovu ali unutra sve na svom mjestu, skoro sve netaknuto. Kao da i sad netko živi u njoj, a zapravo nitko nije prespavao od 14. rujna. Povremeno smo brat i ja znali, prolazeći, stati tijekom rata te me ta urednost i očuvanost kuće u ovom skroz srušenom gradu pomalo iznenadila. Da, izvana urušenost, a nutrina očuvana, sada više ne znam gledam li kuću ili sebe. Tako sam stajao desetak minuta i razmišljao što da napravim. U garaži je bilo 5 buradi punih nafte na koju smo se grijali, da li da opalim rafal po njima ili ne? Spoznaja da će oni biti u njoj za sat – dva vremena stavlja mi prst na obarač, druga misao mi prođe kroz glavu nisam je ja gradio neću je ni paliti. Što da spalim – nutrinu? Nju svejedno ne možeš spaliti. Goran Popić dolazi kod mene u dvorište, kroz baštu jer je njegova odmah druga kuća i kaže mi „Dođi da vidiš, okačili su srpsku zastavu na crkvu“.
Trgne me iz razmišljanja o paleži. Kakva zastava, što će im ona na njoj, kako su se uopće popeli da je stave kada je više od pola srušena? Idem s njim do bašte jer se iz nje vidi cijela crkva pa čak i sat na njoj. Kad ono – stvarno pobjedonosno izvjesili zastavu. Znači, ipak je ne mrze, ipak su mislili da nam je položaj na njoj, sad su je zauzeli i neće je više rušiti. Griješim. Mig 21 nalijeće i pred našim očima ispušta krmaču (bombu od 500 kg) na našu crkvu i na njihovu zastavu. Zašto? sad se stvarno pitam zašto i totalno sam zbunjen. Zar je pilot pogriješio pa je bombu bacio na svoje vojnike? Niti sam imao vremena za razmišljanje ‘zašto?’ niti sam u tom trenutku mogao naći odgovor. Preko bašta odlazimo do Kozaračke ulice, jer po cesti više nismo mogli s obzirom da im je mitraljez bio na početku ulice. Spajamo se s našim dečkima iz Turbo voda pa nastavljamo posao koji smo još morali dovršiti. Ono ‘zašto?’ odgonetnut ću u logoru gdje 270 dana provedeno u njemu ostavlja i previše vremena da nađem odgovor. Na mnoga pitanja čovjek nađe odgovor kad ostane sam sa sobom i kad zaviri u svoju nutrinu, onda uvijek iznađe odgovor.
Prilozi za pomoć pri gradnji crkve sv. Josipa Radnika mogu se uplatiti na sljedeći kunski i devizni žiro račun:
Rimokatolički župski ured svetog Josipa, Vukovar
IBAN: HR52 25000091 50 11 4221 8
SWIFT: BIC Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ZAGREB: HAABHR22
