Sjećanja Stipe Mlinarića: Dolazak u logor Stajićevo, špalir vojnika dug 20 m s bejzbol palicama, šipkama, kundacima, udarci sa svih strana

Foto: narod.hr (Stipo Mlinarić i Goran Popić)

Povodom početka gradnje nove crkve sv. Josipa Radnika, u Borovu naselju u Vukovaru, donosimo ratnu priču branitelja Stipe Mlinarića koja je itekako vezana za povijest ovog mjesta ali i ove crkve.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Stipo Mlinarić bio je jedan od 18-orice branitelja, pripadnika Turbo voda koje je okupio Blago Zadro, a koji su bili uključeni u obranu Vukovara. Zapovjednik voda bio je Blagin sin Robert Zadro, a zamjenik Mile Mlinarić. Turbo vod je bio smješten s desne strane Trpinjske ceste u Slavonskoj ulici. Vod je s Blagom Zadrom odlazio na ispomoć po cijelom Vukovaru i Borovu naselju. Turbo vod prati Blagu i do njegove pogibije u Kupskoj ulici 16. 10. 1991., gdje pogiba i prvi pripadnik Turbo voda, Zvonko Mlinarić, pokušavajući izvući mrtvo tijelo Blage Zadre. Turbo vod djeluje do samog pada grada gdje se zadnji povlači u kombinat Borovo. Neki pripadnici odlaze u proboj dok neki odlaze u logor. Šest ih je poginulo: Mile Mlinarić, Zvonko Mlinarić, Antun Baćo Šimić, Vjekoslav Jugec, Tomislav Šestan, Robert Zadro.

Priča je podijeljena u nekoliko dijelova. Prvi dio možete pročitati OVDJE, a sada donosimo II. dio.

Logori i stalno pitanje ‘Zašto?’

Tekst se nastavlja ispod oglasa

U Logoru Mitrovica bio sam 5 mjeseci, prošao sam već dva – Stajićevo i Niš, ne znam gdje je bilo gore i više batina, ipak se odlučujem za Stajićevo, to čovjek teško može preživjeti. Čovjek. Pa zar se preispitujem polako jesam li ja čovjek, što ti sve prođe kroz glavu kad ostaneš par dana u tišini sam sa sobom. Pravo je pitanje jesu li oni ljudska bića i s kim su u savezu kada mogu takva zvjerstva činiti prema nama, prebiti nam pola kostiju, nagurati u napuštenu štalu 1000 ljudi da spavaju na golom betonu 25 dana s dva obroka na dan sa šnitom kruha i trokutićem Zdenka sira na dvojicu. Temperatura minus 18 i tako spavaš na betonu s jednom vojničkom dekom na dvojicu, nisam niti temperaturu dobio. Čudo. Razmišljam u zatvorskoj sobi u Mitrovici o svim čudesima i pitanjima ‘zašto’, u tišini, jer se svaki logoraš uvukao u sebe i šuti. Jučer je bila razmjena zarobljenika, a mi opet ostali. Koji mi je to već put, mislim peti.

Atmosfera u sobi uvijek ista nakon razmjene, prvotno sreća što su bar neki prijatelji otišli doma, a onda tri dana vlada apatija u sobi zašto ti nisi bio te sreće. SREĆA. Što je pak sreća, svašta čovjeku prolazi kroz glavu tada. Jesu li naši mučitelji sretni što su slobodni ili smo mi pak slobodni što smo utamničeni. Neki odgovori dođu godinama kasnije kad ti dragi Bog stavi na put čovjeka koji ti neizravno dade odgovor a da ga nisi ništa niti pitao. Tako je i meni dao da bolje vidim poslavši mi na put čovjeka s nekom čudnom bradom ali jako mudrom glavom.

Opet mi u ćeliji. Dok je trajao taj čudni mir nakon razmjene pada mi na pamet crkva Gospe Fatimske i prokleti MIG i opet onaj ‘zašto’. Zašto baš meni ta slika ne izlazi iz glave a nagledao sam se užasa u ratu za deset života. Zašto? Nisam baš bio uzoran vjernik u mladosti pa da si umislim da sam prvi do dragog Boga prije bih sebe stavio na začelje ako ne i negdje dalje. Zašto mi se vraća slika srušene crkve i sama predaja koja mi je ostavila neki čudan osjećaj nelagode i strahovite mržnje, ne straha, jer smo bili već otupili od njega, ovo je neka neizreciva jeza i užas kao da te spodobe koje su nas zarobile nisu bile same. Netko je bio s njima. Prolazi mi kroz glavu dolazak u logor Stajićevo, špalir vojnika dug 20 m s bejzbol palicama, šipkama, kundacima, udarci sa svih strana. Samo moliš Boga da ne padneš da ostaneš na nogama i da protrčiš. Pad bi značio vjerojatno smrt ili bi te tvoji supatnici morali nositi u deki pa je to za njih još jedan prolazak pored zlotvora. Silno sam iz svega srca molio dragoga Boga da mi da snage da izdržim udarce i da ne padnem. Nikada nisam sigurno u životu molio iskrenije nego tada, u ratu sam se znao na brzinu prekrižiti i poljubiti krunicu koju sam imao oko vrata i to je bilo sve. Ova molitva je bila skroz drugačija i iskrenija, u ratu sam imao pušku, pištolj i bombe pa sam mislio da je dovoljno prekrižiti se na brzinu, a ovdje sam imao samo molitvu kao oružje, Boga kao snagu, Isusa kao nadu i majku Božju kao utjehu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ma koji me je udarac mogao srušiti, nikada me nisu nosili u deci. Stalno mi se vraća slika polusrušene crkve i bacanje bombe iz aviona na nju kada su je već zauzeli. Stalno mi se vraća nesvjesno to pitanje ‘zašto?’. Tog svibanjskog dana u logoru kao da mi je netko šapnuo pa progledaj više i vidjet ćeš odgovor za to. Nije to jednostavan odgovor, moram se opet vratiti na samu predaju na taj 19.11. kada su nas na prevaru izvukli van iz tvornice „Borovo“pod izlikom da idemo spašavati svoje ranjenike iz „Borovo – comerca“. Tada vidim njih zakrvavljenih očiju iz kojih je isijavala mržnja, a iz ogavnih usta psovke koje nisam znao niti da postoje i brutalnost prema braniteljima i ranjenicima koja nije viđena u povijesti ratovanja. Tolika mržnja je isijavala iz njih da sam bio zatečen zašto. Samo smo bili dvije zaraćene strane u jednom nametnutom nam ratu u kojem mi nismo napadali nego smo svoje branili, sada smo izgubili bitku i zašto tolika mržnja.

Pa nismo ubijali njihove zarobljene vojnike, svi su njih dočekali osim jednog koji je prešao na našu stranu i danas živi u Hrvatskoj. Nismo ubijali civile srpske nacionalnosti koji su ostali u gradu, štoviše smo ih hranili i pazili kao i ostale civile. Nismo im srušili njihovu Pravoslavnu crkvu u centru Vukovara iako je bila cijeli rat na našem teritoriju. Mi iz Turbo voda pošto smo bili interventni vod i često smo išli po gradu na ispomoći na desetke puta smo prošli pored nje i nije nam palo na pamet da ispalimo metak, a kamoli da je miniramo. Nismo je niti primjećivali isto kao i oni prije rata, rijetko su dolazili u nju. Zašto tolika mržnja u njima, izvlače dečke iz kolone i streljaju, noževima ubadaju ljude nasumce, tuku sa svim što imaju u rukama i ni to im nije dosta nego kopaju jamu prije pada Vukovara na Ovčari gdje je unaprijed određeno da će biti napunjena hrvatskim braniteljima iz bilo kojeg dijela Vukovara. Na kraju se pokazalo da su jadni ranjenici iz vukovarske bolnice tamo završili pa tako i moj brat Mile.

Tog svibanjskog dana u logoru počinje mi biti jasnije za neke odgovore, a neki će doći čak i dvadesetak godina poslije rata. Ništa mi više nije nejasno kao da je netko digao maglu iz moje glave i sve se lijepo vidi. Mig je bacio bombu na crkvu Gospe Fatimske iako je bila srpska zastava na njoj ZATO da je sruše do kraja jer su oni dobro znali da za koji dan kad stanu borbe i Vukovar padne s njima ulaze TV kamere. Ako crkva bude stajala neće je moći srušiti jer će se vidjeti na TV – u. Sve su oni smišljeno i planski radili, okačili su zastavu, povukli se stotinjak metar i mig je svoje napravio i crkva se urušila skroz. Zato su je cijeli rat gađali iako su znali da mi nismo na njoj, kad crkvu srušiš, a narod pobiješ i protjeraš kroz godine ćeš reći da nikada tu niste niti bili jer nema niti vjerskih niti ljudskih ostataka. Kako su topovi i tenkovi bili preslabi da je sruše, morao je to avion učiniti – ono kako se kaže u narodu – pet do dvanaest.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Prilozi za pomoć pri gradnji crkve sv. Josipa Radnika mogu se uplatiti na sljedeći kunski i devizni žiro račun:

Rimokatolički župski ured svetog Josipa, Vukovar
IBAN: HR52 25000091 50 11 4221 8
SWIFT: BIC Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ZAGREB: HAABHR22

> Fra Janjić: Vjernici župe sv. Josipa Radnika u Vukovaru više neće pješačiti preko 3 kilometra do najbliže crkve

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.