Školske uniforme su jako dobra ideja!

‘To je povratak u socijalizam’, ‘Ubijate djeci osobnost’, ‘koliko će to roditelje koštati’, neki su od argumenata protivnika školskih uniformi koje će biti uvedene u škole koje same to izaberu. No, činjenica je da nisam čuo niti jedan valjani argument protiv uniformi.

Ali zato postoji jako puno valjanih argumenata u njihovu korist. Uniforme su česta praksa u nekim zemljama poput Engleske i Japana, dok su rijetkost u SAD. Ono što je osnovni i najvažniji argument za uvođenje školskih uniformi je da će se time smanjiti vidljivost socijalnih razlika među djecom, i natjecanje među njima u tome tko ima bolju obleku. Da, djeci je to jako važno, kao i tenisice i frizura, i to treba razumjeti, ali škola jednostavno nije pravo mjesto za pokazivanje društvenog statusa i osobnog stila!

Škole trebaju biti mjesta gdje se uči, i stječe disciplina i osjećaj pripadnosti zajednici široj od obitelji, nipošto modne piste. Naravno, svaki teenager će reći “što je loše u tome da dođem u školu u poderanim trapericama, oni ubijaju našu individualnost”. No klinci su klinci, oni će uvijek reći “j… pravila”, jer je kod teenagera posve normalno da odbacuju pravila, a škola ima svoje ciljeve. A to nije da klinci budu zadovoljni, već da budu spremni za život. Problem nije kad klinci odbacuju pravila, jer ih ionako ne mogu razumjeti zbog nedostatka životnog iskustva i mudrosti, problem je kad odrasli ne uviđaju njihovu važnost.

Kreativnost pokažite nečim kreativnim!

Ljudi koji su protiv uniformi smatraju da one potkopavaju “kreativnost” učenika i “ne dozvoljavaju im da izraze svoju osobnost”. To su gluposti. Kreativnost vam nitko ne može oduzeti ako je imate, niti vam je razviti ako ste prirodno nenadareni. Kreativnost se ne izražava (samo) odjećom. Isto tako, osobnost će i te kako doći do izražaja ako je imate, u uniformi ili ne. No bitno je da škola nije mjesto za takvo izražavanje osobnosti, za to postoji mjesto i vrijeme, nakon škole, ili navečer u kafićima i klubovima, na igralištu za mlađe. Nitko djeci sigurno neće ubiti “osobnost” na taj način. Jer i sam cilj škole nije da vas nauči izraziti svoju osobnost, nego podrediti svoj ego (a klinci imaju ogroman ego!) kolektivu, to jest naučiti se biti pristojan. Ti klinci će jednog dana odrasti, velik dio njih će raditi u korporativnom okruženju sa strogo propisanim dress-codeom, gdje se točno zna koje boje smije biti odijelo a koje ženski kostim, koliko duga mora biti suknja, kakva mora biti kravata i košulja, i tako dalje. Neki će raditi tamo gdje će ionako na poslu nositi uniforme – od pilota do policajaca, od osoblja u šoping centrima do liječnika, od službenika u bankama do nogometaša.

No vratimo se malo u povijest školskih uniformi. Naime, što se više udaljavamo od tradicionalnih vrijednosti i razvijamo tehnologiju koja ponekad naoko neke stvari čini besmislenima, sve se više otuđujemo od okoline i sebe samih. Debate o školskim uniformama se provlače od 19. stoljeća, kad ideje o poticanju individualnosti dobivaju prednost nad idejom zajedništva i solidarnosti. Odbacivanje uniformi je donekle i znak sebičnosti današnjeg vremena, usmjerenosti samo na sebe, i – nepoštivanja drugih ljudi. Uredna građanska odjeća se nekoć smatrala ne samo simbolom statusa, nego prije svega se takvo odijevanje smatralo odrazom poštovanja prema sugrađanima, ili instituciji. U crvku se uvijek išlo u najboljem odijelu, i na nedjeljnu šetnju. Danas u najboljem odijelu idemo na posao, a prema sugrađanima nemamo toliko poštovanja – uglavnom je to tzv. “neformalna” odjeća, od komotnih trenirki do traperica, kojima se “pokazuje individualnost”, ali i određeno nepoštovanje prema okolini, “glavno da je meni u tome udobno”.

Manje vidljive socijalne razlike

Dakle, kao prvo: uniforme smanjuju socijalne razlike. Kritičari kažu, pa neki klinci će svejedno imati skuplje mobitele i tata će po njih dolaziti u boljem autu. Istina, no socijalne razlike su puno manje vidljive kad se uvedu uniforme. Pritisak na djecu iz siromašnijih obitelji je puno manji, jer ona ne mogu pratiti modna nadmetanja vršnjaka. A ta modna nadmetanja mogu biti jako skupa. Traperice s markom nerijetko koštaju preko tisuću kuna, tenisice isto. Siromašnija djeca si ih ne mogu priuštiti. Tako oni često postaju žrtve nasilja i zadirkivanja vršnjaka. Podaci pokazuju da velik dio takve djece mrzi ići u školu jer su izložena emocionalnom nasilju vršnjaka iz bogatijih obitelji. Istina, oni će i dalje imati lošiji mobitel – ali im se nitko neće rugati zbog tenisica s trešnjevačkog placa i traperica od sto kuna. I manje su šanse da će postati metom zadirkivanja.

Istraživanje u Britaniji na više od 500 škola, provedeno 2013., pokazalo je da više od 90% roditelja podržava uniforme i vjeruje da im štede novac. One također pomažu da se koncentriraju na ono što je najvažnije, kvalitetu obrazovanja svoje djece, ne na to što će djeca nositi u školi. A isto tako pomažu djeci da se koncentriraju na nastavu, ne na to što vršnjaci nose. Uniforme, dokazano, smanjuju nasilje među vršnjacima i krađe! A smanjuju i količinu zavisti u razredu. Naravno, to neće pomoći siromašnim klincima na večernjem izlasku – ali to nije briga školskih vlasti i roditelja, niti treba biti. Njihovo je da osiguraju da u školi bude discipline. A uniforme, dokazano, pomažu povećanju discipline u školama, koja je rak rana današnjeg odgoja. Današnjoj djeci rijetko nedostaje roditeljske ljubavi i topline – ali im zato nedostaje discipline, što je možda za njih još gore.

Vjerovali ili ne, uniforme pomažu i točnosti. Kad ujutro klinci ne razmišljaju o tome što će taj dan obući u školu, puno su veće šanse da će se pojaviti u školi na vrijeme. Uniforme eliminiraju ratove oko toga tko izgleda cool a tko ne, i tko zna iskombinirati obleku, i jedino na što se djeca trebaju koncentrirati je da im odjeća izgleda uredno. Usto, uniforme izbacuju iz škole ratove raznih “subkultura” (kvragu, u moje vrijeme su to bili punkeri vs. šminkera vs. tada već na zalasku “hašomana” i svako malo bi netko zbog previše ziherica i metalnog otpada na jakni bio izbačen iz razreda) pa i uličnih bandi i njihovog znakovlja.

Tako se kod djece razvija osjećaj pripadnosti školi kao zajednici, ne muzičkoj subkulturi ili uličnoj družini. One tako smanjuju i sukobe u školama, te potiču timski rad i razmišljanje. One usto štede i vrijeme nastavnicima koji ih manje moraju poticati da poštuju norme ponašanja. Uniforme jednostavno potiču učenike da se ponašaju discipliniranije, na podsvjesnoj razini. A štede vrijeme i nastavicima koji se ne moraju baktati sa svađama s učenicama oko toga što je prekratka minica za školu ili prekratki topić. To sačuvajte za izlazak.

Uniforme potiču i osjećaj ponosa na pripadnost određenoj školi, ali i svijest o pripadnosti zajednici. Nastavnici su također uočili da nošenje uniformi podiže nivo međusobnog poštovanja među učenicima, i međusobne solidarnosti! Jer, stvaraju dojam pripadnosti istom timu.

Usto, nasilje među vršnjacima je jedan od osnovnih uzroka samoubojstava i depresije među teenagerima. U SAD, gdje nema uniformi, oko 160.000 djece svaki dan izostane iz škole zbog straha od zlostavljanja. To ne mora uvijek nužno biti povezano s odjećom, no često jest. Nasilje među vršnjacima se, po svim istraživanjima, može znatno smanjiti uvođenjem školskih uniformi. To opet proistječe iz činjenice da su žrtve često oni koji si ne mogu priuštiti dizajnersku odjeću: oni su prva meta nasilnika, jer ionako izgledaju “jadno”. Uniforme igraju značajnu ulogu kod smanjenja onog što amerikanci zovu “peer pressure”, pritisak vršnjaka, odnosno kolega.

Uniforme potiču učenje

Školske uniforme omogućuju učenicima da se koncentriraju na učenje, manje na druge, neproduktivne aktivnosti. Manje je distrakcije i dekoncentracije, a učionica automatski izgleda kao puno ozbiljnije mjesto. I pomažu djeci da shvate da odjeća ne čini čovjeka, već da postoje i važnije stvari u životu. Ona, naravno, nije nevažna, ali nije ono na što bismo se trebali prvenstveno koncentrirati kod ljudi. One usto potiču profesionalizam, a to je jako važno za one (većinu) koji će kad odrastu završiti u korporativnom okruženju. Da, naravno da ni jedan klinac sebe ne vidi u budućnosti za stolom u uredu – vide se na filmskom setu, u Poršeu, na kakvoj karipskoj plaži okruženi curama u bikiniju – ali to nije ono gdje će zavšriti. Završit će u nekom uredu osiguravajućeg društva, ili za blagajnom kakvog dućana. U uredima nema nužno uniformi, ali odijelo i kravata su u pravilu obavezni, poderane traperice znače da će vas šef poslati doma ili vam uvaliti otkaz. Neformalna odjeća je dozvoljena eventualno petkom, a i to do jedne mjere. Djeca tako razvijaju prihvaćanje pravila koja važe u stvarnom svijetu, jednom kad izađu iz škole, a ona su u pravilu puno stroža od školskih pravila. Djeci se tolerira svašta, odraslima ne baš, naročito u poslovnom okruženju.

I na kraju, tu je sigurnost. Nošenje uniformi ima utjecaja i na razmišljanje i ponašanje učenika, oni s vremenom postaju manje nasilni, i to statistike o nasilju u školama koje imaju obavezne uniforme jasno pokazuju. Studije također pokazuju da se razina tučnjava, ozljeda i napada na vršnjake smanjila za oko 50% u školama koje su uvele obavezu nošenja uniformi.

A kritike da će klinci uvijek naći načina da pokažu društveni status u školi? Hoće, no trebat će im puno više “kreativnosti” za to. A uniforma sigurno neće ubiti ničiju kreativnost, naprotiv: samo će kreativne napore djece preusmjeriti s kreativnog smišljanja odjevnih kombinacija kojima će impresionirati vršnjake na stvarno kreativne djelatnosti. One u kojima mogu nešto i stvoriti.

Izvor: dnevno.hr
Photo: wikipedia