Milorad Pupovac mnogo puta do sada nastupao je u javnosti i Hrvatskom Saboru iznoseći teške optužbe, najčešće vezane uz etnička pitanja i prejudiciranja krivnje Hrvata u navodnim napadima na Srbe. Pri tome nije nikada davao nikakve dokaze niti pričekao policijsku istragu, već je svoj prst usmjerio u one koje je on proglasio krivima. A to su bili isključivo ljudi hrvatske nacionalnosti. Uvijek je te istupe pratio poznati govor o zločinima iz nacionalne mržnje i napadima na Srbe na etničkoj osnovi.
Time se, uz pomoć medija, stvarala i stvara atmosfera da je u Hrvatskoj na djelu nekakva netrpeljivost, mržnja i fašizam.
To je vrlo opasno, a i laž u korijenu.
Događaji u Vukovaru – prejudiciranje krivnje prije istrage i presude
Posljednji takav Pupovčev govor u Saboru bio je vezan uz događaje u Vukovaru. Iznio je naravno svoju stranu priče, ne čekajući policijsku istragu, niti propitkujući drugu stranu.
Ono što je najgore, redovito uz takav govor ide hajka velikog dijela medija koji bez rezerve primaju Pupovčeve riječi i podižu dodatne tenzije, dolijevajući ulje na vatru i potrebu obračuna s fašizmom i ustaštvom, kojeg nitko ne vidi za razliku od četništva koje buja u Srbiji i Bosni i Hercegovini. Tamo niču spomenici Draži Mihailoviću kao gljive poslije kiše, baš kao što je jedan takav niknuo na mjestu genocida nad Hrvatima u Vukovara, u vrijeme dok je gradonačelnik bio bliski suradnik Milorada Pupovca, Vojislav Stanimirović iz SDSS-a.
No, događaji u Vukovaru su izgleda imali i drugu stranu o kojoj Pupovac nije govorio. Nakon što su se oglasili pojedinci kao Damir Markuš, vukovarski ratni veteran koji ima brojna poznanstva i spoznanja o stvarnim događajima u Vukovaru, očito da priča ima i svoju drugu stranu. Stranu u kojoj, navodno, ‘napadnuti srpski mladići’ Milorada Pupovca nisu tako nevini kao što je Pupovac pokušao to prikazati u Saboru. Prema Markuševim riječima, potezani su i noževi i pištolji na hrvatske mladiće, a nemilih događanja bilo je, gle slučaja, baš na dan sprovoda vukovarskog ratnog junaka Siniše Mataije Ramba. Navodno, prema Markušu, postoji povezanost i nekih ljudi koji su bili uključeni u gnjusan čin skrnavljenja spomenika nevine žrtve Ovčare, hrvatskog ratnog heroja Francuza Jeana Michela Nicoliera, u što je navodno i umiješan sin bivšeg milicajca SAO Krajine (transparent Ćao inspektore kod križa na Dunavu?).
Krivnja se prejudicira već godinama.
Hrvatima i Hrvatskoj se tako, indirektno, daje stigma mrzitelja, nasilnika, netolerantnih i fašista. Tako se činilo još od 1945. Godine, to je prokušana metoda ‘omče oko vrata’. U tome sudjeluje i veliki dio medija, političara, pa i dijelova kulturne i druge javnosti, praveći se pri tome kao da je tek završio II. svjetski rat i ‘obračun s utašama’ i kao da se ništa nije dogodilo od 1991.-1995. godine.
>Tjednik ‘Novosti’: Tko su ljudi koji rade za njega i otkud se još financira, osim iz proračuna?
Stvari se resetiraju izvan objektivne stvarnosti.
Slučaj Dolac i kriška limuna – naslovnice donosile ‘prijelomne’ vijesti o napadu na Pupovca
Podsjetimo se slučaja Pupovac i Dolac iz 2018. kada je na Milorada Pupovca iz jednog restorana navodno bačena kriška limuna.
Što se tada dogodilo?
Uvijek isto.
Prvo, oglašava se Srpsko narodno vijeće priopćenjima u kojima se indicira o ugroženosti Srba. Stariji pamte da je ova fraza bila glavni okidač za agresiju na Hrvatsku, a i danas u Crnoj Gori se pokušava izazvati sukob pod opravdanjem da su ‘Srbi ugroženi’.
Drugo, mediji stavljaju takve vijesti na naslovnice kao prijelomne i počinju pričati o sveprisutnom fašizmu i mržnji u Hrvatskoj, te potrebi obračuna s istim.
A bila je bačena samo kriška limuna u smjeru Milorada Pupovca.
Što se stvarno dogodilo nikada nismo službeno doznali niti od policije niti od Pupovca niti od SNV-a. Stvari su se brzo umirile (zašto?) kada se počelo nazirati da se možda radi o nekim privatnim stvarima iz života Milorada Pupovca. Nikada nismo doznali istinu, ali su mediji prvi dan oglasili fašizam i mržnju.
Srpsko narodno vijeće ‘slučaju limun’ priopćilo je sljedeće:
„U jednom trenutku prof. dr. Milorad Pupovac osjetio je udarac u desnu stranu tijela, od vrata do zapešća desne ruke, te u trenutku kad se okrenuo vidio je da je pogođen sa većim i manjim ostacima hrane od kojih su se neki zadržali na njegovoj odjeći (mantilu), a neki (krupniji i krući) odbili su se od njegova vrata, ramena i ruku i rasuli po tlu…
Prema jačini i preciznosti udarca prof. dr. Milorad Pupovac pretpostavlja da je hrana bačena na njega sa jednog od bližih stolova za kojima su bili gosti restorana „Amfora“.
Ovo nije prvi, ni verbalni, ni fizički nasrtaj na predsjednika SDSS-a i predsjednika SNV-a, prof. dr. Milorada Pupovca…
Po tome kako je izveden, ovaj napad za cilj je imao otvoreno manifestiranje mržnje, javno poniženje i fizičku ugrozu prof. dr. Milorada Pupovca,…
S obzirom na političku i medijsku kampanju koja se vodi duže vrijeme a posebno proteklih tjedana protiv zastupnika Pupovca i Samostalne demokratske srpske stranke ovaj napad ne treba nikog iznenaditi, jer ta je kampanja takva da potiče ljude ne samo na mržnju već i na nasilje prema njemu i institucijama koje vodi, a time i prema narodu koji predstavlja“, navodi Srpsko narodno vijeće u priopćenju.
Uz SNV i medije, redovito se odmah javljaju i političke stranke koje ‘osuđuju napad na Milorada Pupovca i pripadnike srpskog naroda’, te ‘osuđuju širenje fašizma, ustaštva i mržnje’. Naravno, ni političari ne čekaju policijsku istragu, već nastupaju s poznatom retorikom i prejudiciranjem krivnje.
Tako se ostavlja dojam u javnosti da u Hrvatskoj buja mržnja, fašizam, ustaštvo i javni linč.
Kada sve prođe potiho kao da se nije dogodilo i kada javnost ne sazna što je uopće bilo, nitko se ne ispriča – niti Pupovac, niti mediji, niti SNV, niti političke stranke.
A šteta je učinjena.
Slučaj Škalamera u Rijeci – prejudiciranje krivnje
Građanin Dobrivoje Arsić iz Rijeke prijavio je za napad građanina Matka Škalameru. Slučaj je odmah poprimio razmjere etničkog nasilja prema Srbima. Ponovno dolazi, prije bilo kakve policijske istrage, do neviđene medijske hajke i linča gospodina Škalamere. To ide tako daleko da su pojedini mediji pisali da je Škalamera pobjegao u inozemstvo, premda se radilo o tome da je u tom trenutku boravio u inozemstvo.
Pisane su najveće pogrde na račun gospodina Škalamere, pozivi na davanje otkaza u službi (g. Škalamera je ugledni član riječkog HGSS-a koji je spasio mnoge živote i sin liječnika koji je cijeli rat proveo na bojišnici u Hrvatskoj vojsci), te svakodnevni apeli za uhićenjem uz sugestije medija da se konačno treba obračunati s fašizmom i napadima na Srbe u Hrvatskoj.
Sve je poprimilo toliko degutantne i morbidne razmjere da je Škalamera u javnosti izgledao kao državni neprijatelj broj jedan.
U sve se ponovno uključilo Srpsko narodno vijeće i Milorad Pupovac.
U Pupovčevim Novostima izašao je članak s naslovom Još jedan napad u Viškovu: Pretukli povratnika uz psovanje srpske majke
„Podsjetimo, napad na 70-godišnjeg Arsića dogodio se prošlog utorka oko osam sati navečer na parkiralištu ispred jedne zgrade u Viškovu. Do napada i vrijeđanja po nacionalnoj osnovi došlo je zbog svađe oko parkirališta, a Arsić je za Novosti tada rekao: ‘Udarili su me više puta šakom u glavu i u prsa pa su me gurnuli uz zid. Prepao sam se i uznemirio, posebno zato što sam srčani bolesnik. Ne znam te ljude, ali pretpostavljam da me udarao vlasnik tog automobila. Oni su očito znali tko sam i koje sam nacionalnosti’.”
“Milan Eraković, pravni savjetnik Srpskog narodnog vijeća, kaže da je indikativno da su napadači znali ime i prezime povratnika i da je vrijeđanje bilo usmjereno na njegovu nacionalnost i činjenicu da je povratnik.
Kako se dolazak policije odužio, došlo je i do fizičkog napada. Iako je povod svega bio problem parkiranja ispred stambene zgrade, to ne može biti opravdanje vrijeđanja na nacionalnoj osnovi i fizički napad na osobu od 70 godina sa srčanim problemima i invalida. Imamo neformalna saznanja da je postupanje policajaca nažalost etnički obojeno. Naime, protiv napadača nisu podnesene prekršajne prijave, već protiv žrtve napada.”
Riječ je o tjedniku, koji iz proračuna dobiva otprilike 300.000 kn svaki mjesec, a nakladnik mu je Srpsko narodno vijeće kojemu je na čelu 22 godine bio SDSS-ov Milorad Pupovac.
Po prvi puta u Hrvatskoj se dogodilo da su ljudi izašli na ulice protestirajući protiv ovakve besramne stigmatizacije čovjeka i prejudiciranja krivnje, sa vrlo teškim optužbama na njegov račun i traženjem zatvora od medija.
Matku Škalameri je preko noći došlo u pitanje i egzistencija i sloboda.
Bio je kao čovjek sveden na nulu, i da nije bio poznat u Rijeci kao dobar čovjek kojeg mnogi znaju, kao i da se znalo da sve nije bilo kako mediji pišu, Škalamera bi možda i danas bio u zatvoru. Slobodoljubivi građani Rijeke danima nisu odustajali u protestima, a počeli su se javljati i neki svjedoci događaja na parkingu u Rijeci, te ljudi koji su poznavali Dobrivoja Arsića.
Škalamera je pušten iz pritvora u kojem je bio danima (bilo mu je određeno 30 dana pritvora), a slučaj je dobio sasvim druge razmjere: izgleda da se radilo o običnom sukobu oko parkirnog mjesta kakvih ima desetine u Hrvatskoj.
Postavlja se pitanje: što bi bilo s gospodinom Škalamerom da građani Rijeke nisu izašli na ulice?
Ostao bi bez posla?
Završio u zatvoru?
Pravda po mjerilima pojedinih medija, SNV i Milorada Pupovca je bila skrojena već prvi dan.
Pupovac u Saboru i slučaju Vukovar – prejudiciranje krivnje
I posljednji slučaj u Vukovaru imao je sličan epilog.
Ne želeći opravdavati nikakvo nasilje, izgleda da se radilo o navijačkom obračunu kakvih ima mnoštvo po Hrvatskoj i cijeloj Europi, između navijača svih klubova od Švedske do Španjolske, od Rusije do Francuske.
U Hrvatskoj je to odmah poprimilo etničke tenzije i priče o ugroženosti Srba, napadu na Srbe u Vukovaru i slično.
Vatru na ulje dolio je Milorad Pupovac.
Milorad Pupovac je ponovno postupio po istom obrascu u Saboru izjavio pred cijelom Hrvatskom: napadaju se srpski mladići u Vukovaru. Čak je i policiju prozvao. Pupovac je u Saboru javno zatražio kazneni progon mladića hrvatske nacionalnosti, navodno navijača Dinama, ali ne i istragu o potezanju pištolja i noževa ‘druge strane’ (navijača Zvezde i Partizana?), o čemu je pisao Damir Markuš i govorila posljednja Bujica gdje je gostovao gradonačelnik Ivan Penava.
Pupovac je sve popratio riječima „da u dijelovima Hrvatske vlada ratni i etnički patriotizam“, te javno pozvao policiju i pravosuđe da i ona djeluje u tom smjeru. Pravni stručnjaci u ovome, naravno, prepoznaju potencijalno kršenje trodiobe vlasti, jer saborski zastupnici nisu tu da pozivaju policiju na uhićenja. Pupovac je javno rekao da taj „ratni i etnički patriotizam“ proizvodi „diskriminaciju, mržnju, netoleranciju“
Pupovčev govor u Saboru o slučaju Vukovar možete vidjeti od 58:00
Što zaključiti iz ‘slučaja limun’, ‘slučaja Škalamera’ i ‘slučaja Vukovar’?
Prejudiciranje krivnje u režiji Milorada Pupovca, SNV-a i pojednih medija, postalo je redovita pojava. Posebno je to opasno kada se stvari podižu na nivo međunacionalne mržnje, netolerancije i diskriminacije, prije nego je provedena istraga.
Pri tome se zaboravlja da zbog patnji koje su prošli, na to mogu biti osjetljiviji Hrvati u Vukovaru, nego bilo tko drugi.
Zbog toga usmjeravanja optužbi, teških riječi i prejudiciranja krivnje mogu nanijeti veliku štetu suživotu, ali imati za cilj držati hrvatski narod u vječitoj omči optužbi za fašizam i ustaštvo.
Uostalom, zar posljednji događaji oko održavanja liturgije za poginule u Bleiburgu i cijeli izmišljeni cirkus oko legalnog i legitimnog grba junačke vojne postrojbe HOS-a ne ide u tom smjeru?
I tamo su bile prisutne vječne optužbe za fašizam, stoljetni lanac oko vrata hrvatskog naroda kojim ga se držalo u ropstvu.
S tim optužbama, o ugroženosti Srba i fašističkoj vlasti u Hrvatskoj Franje Tuđmana, počeo je napad na Hrvatsku, tragedija Vukovara i preko 150 jama u kojima leže tijela pobijenih Hrvata u Domovinskom ratu.
To je razlog zašto riječi mogu biti opasne i zašto ih treba mjeriti.
A političari i mediji to (svjesno) ne čine.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
