“Na svoje sam oči vidjela pobačeno dijete od 16 tjedana. Bila je to curica s Downovim sindromom, veličine mog dlana, s razvijenim rukicama i nogicama. Jedna od primalja držala ju je u ruci, a do nje je stajao ginekolog. On je uvijek u mojoj blizini imao potrebu opravdavati svoje postupke. ‘Pa vidiš da je to bio mongoloid, da se to nije moglo roditi’, govorio je tada. No, meni, nakon što sam vidjela to malo dijete, više nitko ne može govoriti da fetus nije čovjek.”
Ovu mučnu scenu, koju poput spomenutog ginekologa mnogi pokušavaju na različite načine opravdati, ispričala je za Bitno.net, zdravstvena djelatnica koja je godinu dana staža provela u jednoj zdravstvenoj ustanovi u kojoj su se vršili pobačaji. Tijekom tih godinu dana svjedočila je pobačajima nakon 10. tjedna trudnoće, borila se (i izborila) za priziv savjesti te tješila majke koje su počinile pobačaj. Danas djeluje u inicijativi 40 dana za život, moleći ispred bolnica i sudjelujući u organizaciji.
“Nisam prisustvovala pobačajima, imala sam priziv savjesti, no moja je dužnost bila skrbiti o ženama netom nakon što bi abortirale dijete. Tako sam jednom prilikom, nakon što su kolegice prebacile majku na odjel, pošla vidjeti treba li primalji još nešto pomoći i zatekla ju kako drži u rukama djevojčicu staru 16 tjedana, spremajući se staviti ju skupa s posteljicom u jednu plastičnu posudu kako bi je poslala na tzv. PHD analizu. Primalja mi je pritom pokazala točkicu na trbuhu gdje su djevojčicu uboli prilikom pobačaja.”
To nije bio ni prvi ni jedini šok koji je doživjela tijekom stažiranja. U razgovoru za Bitno.net otkrila je i druge uznemirujuće detalje.
Iako je bila vjernica i članica molitvene zajednice, pri dolasku u zdravstvenu ustanovu nije postavljala pitanja o abortusu. Kaže da se prije nikad nije izravno susrela s pobačajem, čak ni dok je studirala. Prvi dan staža sve je promijenio.
“Glavna medicinska sestra vodila me prema sali te putem stala objašnjavati kako su u našem opisu posla i pobačaji. Sjećam se da smo stajale u liftu i već sam slutila što se događa i kamo me vodi. Odgovorila sam joj: ‘Nemojte me krivo shvatiti, ali protiv abortusa sam iz vjerskih razloga. Imam priziv savjesti’. Sestra je sagnula glavu, nije me imala hrabrosti niti pogledati u oči. Rekla je ‘u redu’, ali i dodala da to ne spominjem nikome.”
“Kad smo došle ispred sale postupak je već bio u tijeku. Do tada sam znala kako se on teoretski radi (uz pomoć vakuumske aspiracije), a sada sam prvi put vidjela postupak. Iako nisam sudjelovala – pobačaj vrši ginekolog, a asistiraju mu instrumentarka, anesteziolog te anesteziološki tehničar – samim time što sam stajala ispred i vidjela sve doživjela sam šok.”, istaknula je sugovornica Bitno.neta opisujući s kojim se problemima susrela u svom traženju prava na priziv savjesti.
Prema njezinoj procjeni u tih godinu danas staža, učinjeno je nekoliko stotina pobačaja u toj zdravstvenoj ustanovi, a njgori su bili oni nakon prvog tromjesečja.
“Ženi više ne bi mogli napraviti pobačaj vakuumskom aspiracijom, već bi morale proći kroz postupak instilacije, tj. praktički roditi već mrtvo dijete.”
“Mogu vam posvjedočiti da bi nakon pobačaja, u onom trenutku kad bi se probudile i otvorile oči, većina žena plakala.”, istaknula je ova medicinska djelatnica, te naglasila kako su joj ta iskustva pomogla donijeti odluku da se učlani u inicijativu 40 dana za život. Iako je i prije znala svojim prijateljima iz molitvene zajednice poslati poruku da mole za određenu majku koja želi učiniti pobačaj, sada je na dublji način uključena u obranu života.
Ispovijest u cijelosti pročitajte na stranicama Bitno.neta.
Hrvatska hoda za život i zaštitu prava na život nerođene djece
Podsjetimo, ove se godine Hod za život održava u pet hrvatskih gradova.
> (VIDEO) Magdalena Krpina Zdilar: ‘Hod za život odnosi se na život, obitelj i cijelu Hrvatsku – to su naše temeljne vrijednosti’
Gostujući u Valpovu sredinom travnja dr. Željka Markić govorila je o početcima Hoda za život. Prvi je održan u Zagrebu, 2016 godine i na njemu je bilo oko 15 000 sudionika, da bi već sljedeće godine bio održan u dva grada – Zagrebu i Splitu pri čemu je u Splitu oko 10 000 ljudi hodalo za zaštitu prava na život nerođene djece, prošle se godine Hodu priključila Rijeka. Ove godine se Hod za život održava tijekom dvije subote, u pet gradova. U subotu, 18. svibnja u Osijeku i Rijeci, a u subotu, 25. svibnja u Zadru, Splitu i Zagrebu.
> Pročitajte zaključak svih medicinskih fakulteta u Hrvatskoj o početku ljudskog života (2009.)
Dr. Markić u kratkoj je prezentaciji iznijela što znanost kaže o početku i razvoju ljudskog života. “Znanstvena je istina da život svakog čovjeka počinje spajanjem spermija oca i jajne stanice majke. Svi smo mi prvih devet mjeseci svog života proveli u tijelu svoje majke. Nema drugog načina za dolazak na svijet. To je istina koja se niječe i kojom se manipulira da bi se opravdao pobačaj”, upozorila je dr. Markić govoreći o razvoju djeteta u majčinoj utrobi i činjenici da je dokazano da dijete u 10. tjednu razvoja u majčinoj utrobi osjeća bol, a pobačaj je u Hrvatskoj zakonit do 10 tjedna.
Dr. Markić povukla je paralelu između rasne segregacije kojoj je prethodilo ropstvo i pobačaja.
“Za vrijeme ropstva, bijeli, obrazovani ljudi tvrdili su da crnci, zbog svoje boje kože nisu ljudi jer to njima daje za pravo da crnci budu njihovi robovi. Iz današnje perspektive, nama je nevjerojatno da je itko mogao tako nešto tvrditi i na temelju toga oduzeti pravo na život, a onda i sva druga prava cijeloj jednoj skupini ljudi, samo zato što im je koža druge boje. Robovlasništvo je u SAD-u ukinuto tek 1865. godine, a tek u 60-im godinama prošlog stoljeća ukinuta je rasna segregacija”, istaknula je dr. Markić naglašavajući pritom da isto tako danas dio ljudi zatvara oči – iako postoje nepobitni dokazi – pred činjenicom da je nerođeno dijete – čovjek – i da ima pravo na život.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
