Zagrebačko sveučilište je institucija s dugom tradicijom i respektabilnim alumnijima i utjecajem. Nedavna događanja ipak postavljaju pitanje je li takvo sveučilište predvodnik pozitivnih promjena u društvu i kakva je uloga uprave u svemu tome?
Još na samom početku prvog mandata rektor Damir Boras je izjavio da je Sveučilište u Zagrebu već dobro i tako zapravo stavio nisko na listi prioriteta nastojanja za popravljanje rejtinga na listama najboljih sveučilišta na svijetu. To se vidi na upravo objavljenoj Timesovoj listi najboljih svjetskih sveučilišta prema kojoj je Sveučilište u Zagrebu u zadnju godinu palo na ispod tisućitog mjesta (prošle dvije godine je bilo između osamstotog i tisućitog mjesta). Sveučilište u Splitu je rangirano između šestotog i osamstotog mjesta kao i Sveučilište u Ljubljani, dok je Sveučilište u Mariboru smješteno na listi kako je zagrebačko bilo protekle dvije godine.
U zadnjih šest godina mandata sadašnje uprave značajno su povećana sredstva s kojima raspolaže rektorat pa tako sada 25 % državnih doznaka na ime školarina studenata ostaje u fondovima koje kontrolira rektorat. Osim novaca sva radna mjesta prvo dolaze na odobravanje na rektorat pa je tako u zadnjih šest godina broj zaposlenih na rektoratu povećan za 65 % prema izjavi bivše ministrice Divjak. S druge strane sveučilište nije integrirano nego je skup jakih pravnih osoba pa zapravo nema potrebe za tolikim zaposlenima na rektoratu. Sastavnice (fakulteti) dobivaju vrlo slabu potporu od središnjih službi i sve probleme moraju same rješavati.
S te dvije poluge (fondovi i radna mjesta) uprava sveučilišta može utišati sve unutrašnje kritike na svoj rad. Zbog toga Senat sveučilišta bez ikakve rasprave prihvaća sve prijedloge rektora i uprave na elektroničkim sjednicama na kojima se glasa javno tako da član Senata pošalje mail administrativnoj tajnici rektora bez da svi drugi vide kako je tko glasao. To je u skladu s onom izrekom u Srbiji: “Ako su izbori dobro organizovani, narod ne treba ni da izađe.”
Sveučilište u Zagrebu nije potpisalo programske ugovore s Ministarstvom znanosti i obrazovanja i tako se zapravo odreklo značajnih sredstava koja mu pripadaju zbog znanstvene izvrsnosti pojedinih sastavnica. Upravi sveučilišta izgleda nije bilo stalo do poticanja kvalitetnih znanstvenika nego do produbljivanja sukoba s nadležnim Ministarstvom kroz traženje više sredstava za materijalne troškove koja na kraju nisu stigla.
Fondovi s kojima je raspolagao rektorat su se veoma neracionalno trošili. Više od milijun kuna godišnje odlazilo je na financiranje mjesečnog podlistka jednog dnevnog lista, a u njemu se moglo izbrojati i više od dvadest slika rektora Borasa.
Moglo bi se tako još nabrajati loših plodova rada ne radi vodstvo loše samo zbog svih ovih netransparentnosti nego zato što ne vidi ili ne želi vidjeti svrhu i cilj sveučilišta. Uprava je tu zbog moći koju posjeduju ali nema viziju niti zna što je misija institucije koju vodi. Zbog toga ne može ujediniti niti nadahnjivati druge nego stvara nepotrebne sukobe. Zajedničku svrhu zamjenjuju željom za moći pa se zbog toga ne koriste svi talenti koje ova institucija s velikom tradicijom nesumnjivo ima.
Vrijeme je da članovi Senata odigraju aktivniju ulogu i promijene model poslušnog odobravanja svih prijedloga uprave sveučilišta očekujući financijska sredstva i radna mjesta koja im ionako pripadaju. Za to je potrebna hrabrost i jasna vizija da sveučilište treba znanjem mijenjati naše društvo na bolje.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
