Vijest o uhićenju bivšeg oficira KOS-a Dane Lukajića, tijekom rata zapovjednika logora Manjača kod Banje Luke, odgovornog za mučenja i silovanja zarobljenika, izazvala je nekoliko žestokih prosvjeda sa srpske strane. Lukajić je uhićen 30. lipnja, kada je prešao granicu s grupom “antifašista” koja je ušla u Hrvatsku kako bi prisustvovala komemoraciji u Jadovnom.
U hrvatskoj toj vijesti nije posvećeno previše pozornosti, a trebalo bi biti, jer Manjača je jedna od najcrnjih epizoda Domovinskog rata: Izgleda da je medijima i dalje tristo puta prožvakana Aleksandra Zec, koja, uz dužno poštovanje prema svim žrtvama zločina, uostalom i nije ubijena zbog nacionalnosti već kao svjedok ubojstva iz koristoljublja, zanimljivija nego stratišta na kojima su masovno ubijani nesrbi, civili, samo zato jer su bili krive nacionalnosti.
Konc logor JNA
Logor Manjača je bio koncentracijski logor u BiH koji je osnovala JNA u blizini Banje Luke. Prvi njegovi zarobljenici bili su zarobljeni hrvatski gardisti i MUP-ovci u Hrvatskoj Kostajnici koja je pala u ruke Srba 1991. godine.
Lukaić u istražnom zatvoru zbog teških zlostavljanja hrvatskih zarobljenika na Manjači
Oko pet tisuća nesrpskih civila i vojnika su od svibnja do prosinca 1992. godine prošli kroz srpski logor Manjača. Muharem Murselović iz Prijedora prisjećajući se 6. kolovoza 1992. godine kada je iz Logora Omarska kod Prijedora doveden na Manjaču ističe da mu niti danas nije jasno kako su živi tamo stigli.
„Ležali smo jedni preko drugih u hermetički zatvorenom autobusu, u vlastitom izmetu i mokraći, više od 12 sati. Nekoliko ljudi u autobusu u kojem sam bio umrlo je tijekom transporta. A kada smo ovdje dovedeni torture su nastavljene, samo u drugim oblicima, glad i žeđ su nastavljeni. I do danas bez odgovora zašto“, rekao je Murselović obilježavajući 21 godišnjicu raspuštanja logora Manjača. Pretpostavlja se da je na Manjači ubijeno preko 500 civila, o čemu svjedoči i masovna grobnica pronađena neposredno uz logora s 540 posmtrnih ostataka.
No okrutnost nije bila sama sebi svrha. Na suđenju zapovjedniku Glavnog štaba Vojske Republike Srpske Ratku Mladiću jedan od svjedoka je bio Adil Medić, koji je, kao predstavnik humanitarne organizacije Merhamet, od polovice 1992. godine posjećivao logor Manjača.
Uklanjanje stupova društva
“Nestašica hrane, odjeće i puno bolesti”, opisao je uvjete u Manjači u svojoj izjavi humanitarac Medić koji je uz dopuštenje generala VRS-a Momira Talića posjetio logor kako bi zatočenicima dostavio huminirarnu pomoć. Generala Talića je obavijestio o užasnim uvjetima kao i redovitom premlaćivanju zatočenih muškaraca nesrpske nacionalnosti. Poput Omera Filipovića koji je ubrzo preminuo uslijed brutalnog iživljavanja.
Dodik prijeti Hrvatskoj i Hrvatima u BiH zbog uhićenja osumnjičenog za ratne zločine na Manjači
“Omer Filipović je bio intelektualac, potpredsjednik općine, profesor povijesti i zemljopisa, bio je predsjednik jedne male stranke, mislim da se zvala MBO, i on je bio rođeni vođa koji je po meni osjećao odgovornost da u ime tih ljudi (s kojima je bio zatočen) kaže – što se tamo događa“, prisjetio se svjedok.
On je iz toga zaključio kako je cilj logora bio ubiti ljude koji su stupovi zajednice, poput spomenutog Filipovića, te nakon toga protjerati sve ostale. “Svrha je po meni bila čišćenje terena. Da se eliminiraju muslimani, poslije i Hrvati s tih područja”, rekao je. “Ja se mogu osvrnuti na moju Sanicu, gdje sam ja rođen. Svaki deseti je bio ubijen, svaki peti je bio na Manjači, a sve ostalo je protjerano“, naveo je podatke o etničkom čišćenju koje je prema tužiteljstvu u općini Ključ dosegnulo razmjere genocida 1992. godine. On je i sam uhićen 1995. te zatočen u vojnom zatvoru Mali logor u Banja Luci gdje je nekoliko puta premlaćivan.
No najveću zbirku svjedočanstva daj knjiga Roya Gutmana “Svjedok genocida”, izdana u Zagrebu ratne 1994.
Svakodnevna premlaćivanja
“Pognutih glava i ruku na leđima, bošnjacki zarobljenici stajali su postrojeni ispred svojih srpskih zarobljivača. Jedan po jedan sjedali su na metalni stolac bez naslona, a zatim kleknuli kako bi im obrijali glave. Izdano je naređenje koje se nije moglo čuti na udaljenosti od 200 metara i zatim se svaka skupina od po 20 zatvorenika trčećim korakom vratila u hangare, u kojima su živjeli u gotovo stalnom mraku. Stražari na ulazu mahali su svojim gumenim palicama kao da nagoviještaju početak batinanja”, opisuje Gutman zbivanja u Manjači.
“Vojska Manjaču naziva logorom za ratne zarobljenike. No u ogromnim štalama, u koje mi je bilo zabranjeno ući, prema tvrdnjama upravo puštenih bošnjackih zatvorenika, premlaćivanja i mučenja sastavni su dio svakodnevnog postupka. Oni tvrde da su tijekom prošlog mjeseca umrla najmanje tri zatvorenika. Zatvorenici spavaju na kamenom podu, lišće im sluzi kao ležaj, a jedan prekrivač dolazi na četiri čovjeka. Njih osmorica dijele prostor koji odgovara jednom pregratku za konja. Mogu se tuširati jednom u dva tjedna, a većina ih još uvijek nosi istu onu odjeću koju su imali na sebi kad su stigli ovamo prije šest tjedana”.
“To nije viđeno od trećeg Reicha”
O razgovorima sa zatočenicima kaže, “Svi su izgledali blijedo, izmučeno i pod prinudom. Jedan od zatvorenika, gospodin V., rekao nam je, dok su stražari pratili svaku njegovu riječ, da je s obzirom na okolnosti u logoru sve u redu. “Imamo smještaj i hranu. Sve je dobro.” Manjača predstavlja jednu od niza zatvoreničkih ustanova, koje jedan službenik američke ambasade u Beogradu rutinski naziva konc logorima. Oni predstavljaju još jedan od primjera kršenja prava čovjeka koja sad kulminiraju u razmjerima koji u Europi nisu viđeni od nacističkog Trećeg Rajha.
Svjedoci u Banjaluci, Zagrebu i drugim mjestima detaljno opisuju smaknuća, masovne deportacije i postupke izgladnjivanja i nebrige. Manjačom upravlja vojska, u čijim jedinicama još uvijek postoji određena razina discipline”, kaže Gutman. “Vođe glavne bošnjačke dobrotvorne organizacije i političke stranke ovaj logor nazivaju hotelom prve klase u usporedbi s grozomornim pričama koje su čuli o logorima kojima u sjevernoj Bosni upravljaju lokalni policajci”.
Višnja Starešina: Kako se KOS najprije okomio na HOS-ovca N.N., a onda na Luku Modrića
On također potvrđuje da je u logoru bilo civila. “Uopće nije bilo jasno jesu li zatočenici doista ratni zarobljenici, jer je veliki dio njih govorio da uopće nisu uzeli oružje u ruke protiv Srba koji su napali njihove gradove. Dvojica od osmorice zatvorenika dovedenih na razgovor rekla su da nisu sigurni zašto su dovedeni u logor, a druga dvojica rekla su da su imali uredno prijavljene puške koje su predali kad su to zatražili srpski osvajači”.
K., iz Sanice Gornje priča kako je bio uhićen 29. svibnja, kad su vojnici upali u bošnjačko selo. “nitko od Bošnjaka nije ispalio niti metka, ali su Srbi ipak pucali i ubijali ljude”, rekao je. Njegov je otac odveden i strijeljan, a K. je za to doznao tek nakon što je pušten iz logora. On i drugi jači muškarci iz njegova sela kamionima su prebačeni u Ključ. Kaže da su ih ondje ispitivali i tukli pendrecima, kundacima pušaka i palicama. “U školi je bilo zatočeno 300 ljudi, a u devet dana dobili smo za jelo samo dva sendviča.” No to je bio samo uvod u veće muke. Autobusima su ih prebacili u mjesto Sitnice, udaljeno 30 km, a ondje su na izlasku morali pretrčati 140 metara između dva reda čuvara koji su ih tukli. Jugoslavenski su komunisti ovu tehniku primjenjivali u koncentracionom logoru na Golom otoku, kratko nakon drugog svjetskog rata, i dali su joj nadimak “vrući zec”. “Dva dana nismo dobili ništa za jelo. Dali su nam svakom po čašu vode. Svakoga tko više nije mogao hodati su tukli”, priča o kasnijem prelasku u drugi logor, udaljen 30 km, što su odradili pješice.
Najcrnja epizoda – silovanja
No možda najgori dio priče su bila – silovanja muškaraca. N.N. je svojevremeno pristao govoriti o tome za jedan hrvatski medij, ali pod uvjetom da podaci o njegovu identitetu ostanu strogo zaštićeni. O tome što mu se događalo do danas ništa ne znaju ni članovi najuže obitelji, ni bivša žena. Njemu samom trebalo je 17 godina nakon izlaska iz logora da seksualni zločin koji je doživio javno prizna svome liječniku, dr. Nevenu Henigsbergu iz zagrebačke bolnice Vrapče, i to tek godinu dana nakon što je kod njega dolazio na terapije. N.N. je liječenje od PTSP-a počeo u Zagrebu još davne 1994. godine kod drugih liječnika, kojima nikada ni jednom rječju silovanje nije spomenuo.
Tko je bio Dane Lukaić, koji je odgovoran za najstrašnija zlostavljanja HOS-ovaca u logoru Manjača
Na Manjaču je te 1992. godine iz Omarske prebačeno četiri tisuće hrvatskih i muslimanskih civila iz BiH te deset HOS-ovaca, među kojima je bio i N.N. Od njih deset, u logoru su nakon zvjerskih mučenja ubijena četvorica, a još četiri N.N.-ova prijatelja oduzela su si život nakon izlaska iz logora, posljednji od njih 2010. godine. “Živi smo još samo nas dvojica, ali moj prijatelj ne da ne želi govoriti o tome što se događalo u logoru, nego ne želi čuti ni riječi o ratu”, kaže on. Svi su tada još bili maloljetni.
“Ti ljudi koje su stražari dovodili izvana, ti silovatelji, a uvijek su dolazili jedni te isti, vjerojatno su bili nekakvi pedofili, sadisti svakako. Ne vidim kako bi netko mogao to raditi nekome tako pretučenom, krvavom, a još ga pri tom tući. Moja je pretpostavka da su oni stražarima plaćali za to. Sami stražari nam to nisu radili”, prepričava N.N.
“U noći kad su nas prvi put silovali ostali smo bez vode. Onako pretučeni, krvavi, pomokrili smo se u kanistere i onda taj urin popili. U takvom stanju morate nešto piti”, rekao je. Sadisti su se nad njima iživljavali i pendrecima te osobito nakon “tretmana” strujom. “Postavili bi kamionske akumulatore i klemama spojili za dvije uspravne šipke, za koje bi onda vezali naše ruke. Pustili bi struju, a čovjek bi u takvom stanju doživio nekontrolirane radnje, ispraznili biste sve iz sebe, grčili se, tresli. Onda bi vas skinuli sa struje, a kako ste bili potpuno oduzeti, mučitelji su zaključili da im je lakše silovati vas dok ste u takvom stanju”, ispričao je.
Manjača je, kao i većina ostalih srpskih logora, bila dijelom logor smrti, dijelom mučilište, a prije svega sredstvo etničkog čišćenja, nipošto logor za ratne zarobljenike – što se da razabrati iz većine svjedočenja i međunarodnih izvješća.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
