U subotu 19. listopada održan je četvrti po redu Hod za život u Rijeci. Mirnim okupljanjem građana poslane su poruke zaštite ljudskog života od začeća do prirodne smrti. Okupilo se više stotina građana koji su miroljubivo hodali pod geslom “Glas rođenih za život nerođenih”. Organizatori su pripremili i nekoliko prigodnih govora. Posebno je upečatljivo bilo svjedočanstvo bračnog para Ivana i Andreje Anđelić. Oni su ispričali potresnu priču o rođenju i čudesnom preživljavanju njihovog sina Petra Šimuna.
Njihove govore u nastavku prenosimo u cijelosti.
>Završio je Hod za život u Rijeci: Poslane su snažne poruke za zaštitu života!
Ivan Anđelić: Ne smijemo šutjeti ako nas pitaju za nerođenu djecu
Pozdrav svima!
Jako sam sretan što vas ovdje vidim i što mogu zajedno s vama slaviti život!
.. i kao što piše na nekima od transparenata – mi volimo oboje – i majku i nerođeno dijete.
I poštujemo pravo na život – i majke i djeteta.
Vi ste glas rođenih za život nerođenih! Mi smo danas glas rođenih za život nerođenih.
Zato ne smijemo šutjeti ako nas pitaju za nerođenu djecu! U svojoj obitelji, na ulici, na radnome mjestu, u javnosti. Ne smijemo šutjeti! Jer životi nerođenih ovise o tome koliko ćemo biti glasni, koliko ćemo se zauzeti za njih.
Želimo se radovati svakom novom životu i onom koji je već među nama! Ne diskriminirajući ga, nego poštivajući ga, od začeća do prirodne smrti!
Nastavimo hrabro hodati i nakon ovoga današnjega događaja, svatko na svome polju da bi
Hrvatska bila zemlja u kojoj se poštuje svaki ljudski život od začeća do prirodne smrti.
Andreja Anđelić: Slučaj našeg sina dokaz je da je život vrijedan
Lijepi pozdrav drage Riječanke i Riječani i svi gosti drugih gradova i krajeva koji ste došli podržati ovaj Hod, ovdje sam sa svojim predivnim suprugom Ivanom i troje djece.
Oduvijek kroz brak podržavamo ovaj Hod i govorimo o važnosti života od začeća do prirodne smrti, a tome smo i sami svjedoci s našim srednjim sinom Petrom Šimunom.
Zove se „stijena“ jer je rođen u 26. tjednu trudnoće radi spašavanja mog života, bila sam u bakterijskoj sepsi. Maleni je imao samo 950 g i borio se s nekoliko različitih sepsi. Bio je podvrgnut transfuzijama, 5 operacija abdomena (na crijevu) a većinu boravka na intenzivnoj njezi je bio inkompatibilan sa životom. Nekoliko puta su liječnici odustajali od njegova života i govorili nam da se oprostimo s njime.
Iako su to govorili, Petar Šimun je i dalje imao svu liječničku i medicinsku potporu za život.
Vjerovali smo da je njegov život vrijedan i da ćemo ga upoznati kao odraslu osobu. Iako je izgledao tako bespomoćno i krhko, u bolovima i diskmofortu, daleko od svoje obitelji, ovisan o respiratoru i parenteralnoj prehrani, mi kao roditelji nismo odustajali od njegove prilike za ovozemaljski život. Petru Šimunu je odstranjeno tanko crijevo bez kojega nema života, prognoze liječnika su bile da nikada neće jesti na usta, i da, ako preživi sepsu će imati lošu kvalitetu života. Nudili su nam psihološku pomoć radi prihvaćanja činjenice da će naše dijete teško živjeti. Povjerenje smo dali Gospodinu da ima plan za njega i da će ga čudotvorno ozdraviti.
>Prosvjednici protiv Hoda za život u Rijeci s ukradenom zastavom: Hoće li policija reagirati?
Cijenili smo njegov život iako je bio težak, besmislen, danima i mjesecima je ležao u inkubatoru spojen na mnoge aparate i lijekove umjesto da je imao sve one prilike kakve imaju zdrave bebe.
Doma nam je silno nedostajao, pogotovo starijem bratu. Puno toga ga je boljelo i nas je to jako boljelo, htjeli smo s njime dijeliti bol, no nismo mogli, imali smo pola sata dnevno za provesti s njime, pjevati mu, maziti ga, pričati mu najnježnije riječi i moliti s njime.
Tako je bilo krhko, a opet snažno naše maleno nedonošće od 2 i pol kile bez obiteljskog doma i majčinog zagrljaja. U naručaj sam ga dobila tek nakon 111 dana njegova života.
Mnogo je trpio, imao je druge komplikacije sa zdravljem kakve nedonoščadi imaju, prijelom ruke i noge, problemi s plućima, tromb u nozi, konvulzije, probleme s očima i druge bitke s virusima, bakterijama i gljvicama.
Na Uskrs liječnici na pretrazi abdomena uočavaju segment tankog crijeva i na operaciji uviđaju da je isti zdrav. Izvode medicinski zahvat stome koje mu omogućavaju hranjenje na usta. Kako sam inače uporne i tvrdoglave naravi, a suprug je čitavo vrijeme imao slijepu vjeru da će ga Gospodin ozdraviti, ja sam održala laktaciju mlijeka izdajanjem i u tom trenutku mu bila u mogućnosti donositi mlijeko na jedinicu intenzivne njege.
“Nakon 9 mjeseci Petar Šimun je u obiteljskom domu”
Maleni je na sondu tada jeo majčino mlijeko što je bila najbolja hrana za njegova nezrela crijeva. Kasnije smo se vodili u Klaićevoj bolnici u Zagrebu i ondje svjedočili snažno za život unatoč zdravstvenim problemima koje smo kasnije imali. Susreli smo mnoge divne roditelje koji su odabrali život i dali vrijednost života svome djetetu iako su im liječnici u gestaciji prognozirali teške dijagnoze sa lošom kvalitetom života. Mnogi su ovisni o bolnici, terapijama, ali njihov osmijeh ne silazi s lica, radosni su radi darovane prilike za život i djeca i roditelji.
Roditelji su svjedočili da koliko god da im je svakodnevica teška, nikada ne bi odabrali drugu opciju.
Oni i njihovi roditelji su pravi borci za život, jedni drugima smo bili svjedočanstvo i velika podrška u svakodnevnim izazovima i teškoćama u bolnici i kasnije.
Nakon 9 mjeseci Petar Šimun je napokon u obiteljskom domu, unatoč prognozama jako voli papati (pogotovo paštu bolonjez i pakapoke (palačinke) kako on kaže) i lijepo napreduje na težini, a u bolnicu dolazi jednom godišnje na kontrolu i svjedoči liječnicima da je vrijedno i važno cijeniti, voljeti život i nikada ne odustajati od njega!
Hvala na prilici za svjedočenje, pozdrav Rijeko!
