Predsjednik SDSS-a i SNV-a, Milorad Pupovac gostovao je 5. siječnja u jutarnjoj emisiji srbijanske televizije TV HAPPY gdje je komentirao stanje nakon razornog potresa u razrušenoj Sisačko-moslavačkoj županiji.
Uz Pupovca, u emisiji je sudjelovao i predsjednik ‘Dokumentacijsko-informacijskog centra Veritas’ Savo Štrbac, poznat kao pobunjenički srpski političar iz Hrvatske.
Djelovao je kao “Ministar informiranja” u tzv. “Republici Srpskoj Krajini”, područja velikim dijelom nastanjenog Srbima unutar Hrvatske nakon nasilnog protjerivanja Hrvata, koje je proglasilo nezavisnost nakon što se Hrvatska 1991. razdružila od Jugoslavije.
Riječ je o pobunjeničkoj tvorevini hrvatskih Srba, u čiji su sastav ušle SAO Krajina, SAO Zapadna Slavonija i Srpska oblast Slavonija, Baranja i Zapadni Srijem. Tzv. RSK praktično se nalazila pod nadzorom Srbije, odnosno Savezne Republike Jugoslavija, bez čije pomoći se i ne bi mogla održati.
Bio je bliski suradnik osuđenih ratnih zločinaca Milana Babića i Milana Martića.
> Je li Srbin vikao Pupovcu ‘ubij Srbina’?
> Pupovac pozvao Srbe izvan RH da prijave obnovu kuća u Banovini: Treba početi već danas
> Kako Plenkovićev HDZ provodi velikosrpsku politiku izjednačavanja krivnje za rat
Štrbac je gostujući u emisiji s Pupovcem potvrdio da je 25-godišnji mladić koji je verbalno napao predsjednika SDSS-a Milorada Pupovca u Glini – srpske nacionalnosti.
Kazao je da je momak iz Zadra – Srbin “zemljak koji je želio par minuta medijske pažnje”.
Tko je Savo Štrbac?
Savo Štrbac bio je suradnik KOS-a bivše JNA. Osnovao je Informacijsko-dokumentacijski centar „Veritas“. Borio se protiv Hrvatske kao države, a bori se i danas, navodi Večernji list.
Rođen je 1949. godine u Rašteviću kod Benkovca. Diplomirao je pravo u Zagrebu. Dvanaest godina je radio kao sudac na benkovačkom Okružnom sudu. U zadarski Okružni sud prelazi 1988. i tamo je radio do 1990. kada je razriješen na vlastiti zahtjev. Potom je kao odvjetnik primljen u Odvjetničku komoru Hrvatske.
Sudio je uglavnom optuženima zbog nacionalizma ili izvrgavanja poruzi državnih simbola, poput Titove slike, državne himne, zastave. On sam kaže da je sve bilo propisano zakonom te da je više oslobađao nego kažnjavao. Bio je suradnik vojne kontraobavještajne službe (KOS) bivše JNA, kako je sam rekao, još od 1977. Završio je školu rezervnih oficira bivše JNA u Bileći a nakon toga je pohađao tečaj u Pančevu za obavještajne poslove.
S početkom srpske pobune protiv hrvatske vlasti, vraća se u rodni grad i postaje član Ratnog štaba Benkovca, gdje preuzima resor obavještajnih poslova. Uskoro osniva i vojne sudove. Nakon toga prelazi u Knin gdje postaje tajnik vlade „Republike Srpske Krajine“, zadužen za informiranje te predsjednik Komisije za razmjenu ratnih zarobljenika tzv. RSK.
Smatrali su ga sivom eminencijom pobunjeničkih vlasti u Kninu. Informacijsko-dokumentacijski centar “Veritas“ kojemu je i danas na čelu kao direktor osniva 1993. godine.
Odigrao je veliku ulogu u pripremanju optužnica protiv hrvatskih generala u Haagu, između ostalog i protiv generala Ante Gotovine, a svojim krivotvorenim dokumentima uporno pokušava agresora prikazati kao žrtvu.
Štrbac, koji je osudio nazočnost predsjednika Srpskog demokratskog foruma Veljka Džakule na proslavi Oluje 2012., kazavši da je svojim izjavama podržao hrvatske teze o tome kako je Oluja bila \”pravedna legitimna i legalna akcija\, istovremeno je ustvrdio i da su izjave tadašnjeg hrvatskog predsjednika Ive Josipovića o Pupovcu napad na Srbe.
“Želim da Hrvati i Srbi u Hrvatskoj formiraju dobre odnose, koji se temelje na jednakosti svih građana, ali i na priznanju hrvatske države i njezinih vrijednosti. To je bio razlog zašto sam očekivao da će neki od političara s manjinske scene doći i na obilježavanje Oluje, a gospodin Pupovac to nije htio. To je bio povod cijele ove priče, a ne neka pisanja iz Novosti”, rekao je tada Josipović.
Štrbac, tajnik vlade fašističke tvorevine tzv. republike srpske krajine, prima hrvatsku mirovinu, što je uvreda za zdrav razum, upozorila je ljetos Karolina Vidović Krišto, saborska zastupnica.
Veritasove krivotvorine
Plenkovićev koalicijski partner Milorad Pupovac se u nekim svojim izjavama po svemu sudeći poziva na Veritasove krivotvorine u obliku popisa nazvanog Srpske žrtve rata i poraća na području Hrvatske i bivše RSK 1990. – 1998. godine.
> Tanja Belobrajdić: Loru žele izjednačiti s Ovčarom i srpskim koncentracijskim logorima
Ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra dr. sc. Ante Nazor podnoseći izvješće o radu te ustanove od njezina osnutka 2005. do 2009., istaknuo je da je napravljen popis poginulih u RSK, a prema njegovim riječima, prikupljeni podatci pokazuju da su brojke, koje iznosi Veritas, na čijem je čelu Savo Štrbac, pogrešne, ali te pogreške nisu slučajne.
“Primjerice, u svom popisu srpskih žrtava u Domovinskom ratu, za više od 500 ljudi koje je Savo Štrbac i njegov Veritas navodio kao žrtve Hrvatske vojske dokazalo se da su stradali pod drukčijim okolnostima. Frustrirajuće je kad čitate dokumente i gledate što rade neki ekshibicionisti koji, očito je, žrtve koriste za samoreklamu. Tu nema poštovanja prema žrtvama”, upozorio je dr. sc. Nazor za Slobodnu Dalmaciju.
“Prema podatcima kojima raspolaže Centar, na srpskoj strani, odnosno na okupiranim područjima, tijekom Domovinskog rata poginule su najmanje 6153 osobe, od čega oko 70 posto njih kao vojnici, uključujući i starije stanovništvo, koje nije bilo obuhvaćeno mobilizacijom, ali je zbog nedostatka vojnih obveznika naoružano i raspoređeno po naseljima, posebice od 1993. Isti je slučaj i sa ženama”, podsjetio je dr. sc. Nazor.
I ugledni odvjetnik Luka Mišetić, haški branitelj Ante Gotovine, više je puta upozorio na dezinformacije koje širi Savo Štrbac.
“Presudom (u slučaju Gotovini) utvrđeno je da je ukupno 44 civila ubijeno od strane hrvatskih snaga, a ne 320 kako je tvrdilo Tužiteljstvo, a nije ni 600 kao što je tvrdio HHO, a pogotovo ne 2000 kako tvrdi „Veritas“ i Savo Štrbac.”, naglasio je odvjetnik Mišetić.
“U prvim danima srpske pobune u Hrvatskoj, još 1990. godine, Savo Štrbac pridružuje se pobunjenim hrvatskim građanima srpske nacionalnosti, a na samom početku velikosrpske vojne agresije na Hrvatsku, u ljeto i jesen 1991. godine, Štrbac je član Ratnoga štaba hrvatske općine Benkovac. U neposrednoj blizini Štrpčevog ratnog štaba, srpske pobunjeničke snage napale su 18. studenoga 1991. godine selo Škabrnja u zadarskom zaleđu i pobile 38 hrvatskih civila, mahom staraca”, upozorila je Višnja Starešina na izlaganju s 4. stručnoga skupa HKV-a o Haaškom sudu.
Dan poslije, kako pokazuju dokumenti „RSK“ zaplijenjeni nakon Oluje, Savo Štrbac, bivši sudac i budući „humanitarac“, na sastanku Ratnog štaba nije imao što reći o tom zločinu. Istog dana kad je zasjedao Štab, srpska milicija ubila je sedam Hrvata u selu Nadin kraj Zadra.
Prema zaplijenjenim dokumentima, tajnik Štrbac bio je u vladi „RSK“ zadužen za „raspodjelu ratnog plijena“. Organizirano pljačkanje hrvatske imovine čiji su vlasnici ubijeni ili protjerani, nije dakle bilo popratni ratni eksces, već dio politike „Vlade RSK“, dio njihovog ratnog plana. Tajnik Štrbac pripremao je dnevni red sjednica te vlade, vodio razmjene zarobljenika, a dodatni mu je zadatak bio „registrirati srpsku opštinu Zadar“. Cijelo vrijeme srpske agresije na Hrvatsku i okupacije njenog teritorija, sekretar Štrbac bio je zapravo siva eminencija pobunjeničke vlade u Kninu. Kao sugovornik zapadnih medija, više je puta iz Knina poručivao kako krajinski Srbi nikad ne će priznati hrvatske granice. „ Ne dolazi u obzir da se RSK vrati u okvire hrvatske države. Naš je krajnji cilj unija sa Srbima u Bosni i Republici Srbiji„ rekao je za France Presse, 6. ožujka 1995. godine. U to vrijeme, njegova „vlada“, baš kao ni srpske vlasti u BiH i Srbiji, ne priznaje niti jednu rezoluciju Vijeća sigurnosti UN, koja se odnosila na rat na prostoru bivše Jugoslavije. Jer je svaka nova rezolucija, na razini načela i na papiru, sve jače afirmirala hrvatski teritorijalni integritet, a pobunjene Srbe u „RSK“ svodila na lokalno srpsko vodstvo. Štrpčeva „vlada“ opstruirala je sve pregovore o mirnom rješenju unutar hrvatske države – baš nikakvo rješenje unutar hrvatske države za njih nije bilo prihvatljivo. Srbija i Crna Gora, kao i srpske „države“ u BiH i Hrvatskoj, u to su vrijeme bile pod međunarodnim sankcijama koje je nametnulo Vijeće sigurnosti. Nakon što je u vojno-policijskoj operaciji Oluja, Hrvatska oslobodila okupirana područja na svom teritoriju i više nije bilo ni „RSK“ ni njezine Vlade, „Veritas“ je svoje sjedište preselio najprije u Banja Luku u BiH, odnosno u Republiku Srpsku, a potom i u Beograd. No direktor Savo Štrbac do danas nije promijenio uvjerenja, retoriku niti ciljeve djelovanja. Svi njegovi istupi, sve publikacije „Veritasa“, otvoreno govore o težnji obnove „RSK“ i stvaranju Velike Srbije – naglasila je Višnja Starešina u izlaganju.
“Na okruglom stolu, održanom u Beogradu u studenom 1998., na kojem su prisustvovali i članovi Suda – Štrbac je izjavio kako ga je Haag zamolio da pronađe 293 svjedoka kako bi oni mogli započeti istragu. Štrbac ne samo da je bio instrument u pokretanju istrage protiv Hrvata nego je on opskrbio Haag s većinom dokaza. Haag je pokazao koliko im je bitan Štrbac, upućujući mu “Pismo preporuke” kako bi mogao prikupiti novčana sredstva za svoj “Veritas”. Pismo preporuke potpisao je 2. ožujka 2000. zamjenik tužitelja Graham Blewitt, opisujući kako je “Veritas”, ”predvođen gospodinom Savom Štrbcem” pomogao tužitelju “profesionalno, ozbiljno i odgovorno, prikupljajući informacije o određenim događajima koji su bili u periodu od 1990. do 1995. u Hrvatskoj.“, ističe dr. sc. dr. sc. Miroslav Međimorec.
Sjedište Veritasa u središtu je Beogradu u jednoj od zgrada srpske vlade u Dečanskoj ulici. Tu organizaciju finacira srpska vlada te radikalni dio srpske emigracije svojim donacijama, navodi Večernji list.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
