Ovih je dana mrežna stranica ‘Narod.hr’ objavila vijest: ‘Potpisnik beogradske Deklaracije ‘Obranimo povijest’ tužio svoga kolegu povjesničara’. Riječ je o tužbi profesora na Odsjeku za povijest Filozofskoga fakulteta u Zagrebu dr. Ive Goldsteina pri Općinskome građanskom sudu u Zagrebu protiv višega znanstvenog suradnika u Hrvatskom institutu za povijest. dr. Ante Birina, zbog članka ‘Ljevičarska paradigma i Goldsteinov protuznanstveni rat protiv revizionizma’, objavljenoga na portalima narod.hr (8. svibnja) i projektvelebit.com (9. svibnja ove godine).
Zbog Birinova kritičkoga osvrta na neke znanstvene teze sveučilišnoga profesora, najprije srednjovjekovne povijesti pa potom novije hrvatske povijesti, te bivšega hrvatskog veleposlanika u Parizu, najboljega poznavatelja problematike jasenovačkoga logora, istaknutoga borca protiv povijesnoga revizionizma i još mnogo toga drugoga, njemu je narušen ‘duševni mir te on trpi duševne boli’, nanesena je šteta njegovoj ‘časti, ugledu i ljudskome dostojanstvu’, napadnuta su mu ‘prava osobnosti’ te će ‘štetne tvrdnje biti i ostati dostupne velikom broju hrvatskih građana’, kako to doslovce stoji u tužbi. Stoga, Goldstein smatra kako ima ‘pravo na pravičnu novčanu naknadu’ i predlaže Sudu da donese presudu kojom dr. Birin treba dr. Goldsteinu platiti 30.000,00 kuna ‘sa zakonskim zateznim kamatama’.
> Potpisnik beogradske Deklaracije ‘Obranimo povijest’ tužio svoga kolegu povjesničara
Na prvi pogled – tek jedna u nizu sličnih tužba u kojima istaknute osobe na različitim društvenim područjima smatraju kako je izjavama ili napisima odaslanima u javni prostor povrijeđeno njihovo ljudsko dostojanstvo, društveni ugled, profesionalni status i sl.
Međutim, spomenuta tužba dr. Goldsteina zavrjeđuje malo više pozornosti javnosti jer je podignuta po točno određenoj shemi i metodologiji, obrazložena potpuno istim uzrocima i razlozima, čak i visini tražene odštete, što se lako može zaključiti usporedbom drugih sličnih optužaba dr. Goldsteina.
Konkretno, primjerice protiv Tomislava Vukovića, novinara Glasa Koncila i suradnika Hrvatskoga tjednika, kojega je profesor tužio zbog nizanke u Glasu Koncila ‘Jasenovački logor u bespućima povijesnoga revizionizma’, u kojoj je u prvome nastavku upozoreno na Goldsteinovu nedosljednost u odnosu prema povijesnim krivotvorinama.
Naime, on ni jednom riječju nije reagirao na fotografiju objavljenu u Jutarnjem listu (13. studenoga 2018.) uz promidžbeni tekst za njegovu novu knjigu o Jasenovcu, koja se desetljećima ‘vrti’ ne samo po novinskim člancima nego i po televizijskim emisijama, knjigama i časopisima, dokumentarnim filmovima i mrežnim stranicama, unatoč tomu što je znao kako je riječ o najobičnijoj krivotvorini koja nema nikakve veze s jasenovačkim logorom. Umjesto da široj javnosti kao znanstveni autoritet pošalje jasnu poruku o jasenovačkoj krivotvorini i napokon ju ‘skine s dnevnoga reda’ u svim budućim raspravama, on se svrstao među ‘historiografske pilate’, koji peru ruke od svih krivotvorina i laži kao da se to njih ne tiče.
Drugi dio nastavka nizanke u Glasu Koncila (22. ožujka 2020.), također donosi još neke primjere o Goldsteinovim dvostrukim mjerilima, selektivnosti i licemjerju kada je riječ o povijesnim krivotvorinama, primjerice o kardinalu Alojziju Stepincu te tobožnjem puštanju kući djece i žena iz kolona Križnih putova, što je najobičnija laž. Umjesto da argumentirano pobije te primjere, on u tužbi ističe kako mu je narušen ‘duševni mir te on trpi duševne bolove’, kako su napadnuta njegova ‘prava osobnosti’, kako će ‘objavom tuženikova teksta iznesene tvrdnje biti dostupne velikome broju hrvatskih građana, u zemlji i u inozemstvu’ te predlaže Sudu da donese presudu kojom tuženi novinar Vuković treba dr. Goldsteinu platiti 30.000,00 kuna ‘sa zakonskim zateznim kamatama’. Dakle, već viđena, po istome uzorku jedna u nizu serijskih tužba protiv neistomišljenika i kritičara njegovih ‘znanstvenih uradaka’!
Bilo bi zanimljivo znati je li dr. Goldstein svojedobno tužio za duševne boli i svojega mentora, sada već pokojnoga dr. Miroslava Brandta, koji je u svome djelu: ‘Život sa suvremenicima – Političke uspomene i svjetonazor’, (P.I.P. Pavičić, Zagreb, 1996.) napisao: ‘Tek dvije godine prije moga odlaska u mirovinu (1984.) otvoreno je novo asistentsko mjesto na mojoj katedri. Nekoliko kandidata (po narodnosti i uvjerenju Hrvata) odbijeno je. Napokon su mi SK i njegovi eksponenti na Odsjeku nametnuli jednoga tek završenoga studenta, veoma marljivoga, ali i skrajnje ambicioznoga… Uza sve to, ne imajući drugoga izlaza, a moj se odlazak u mirovinu približavao, prihvatio sam i toga asistenta. Uskoro sam mu pomogao da dobije francuski stipendij na École pratique des hautes étude en sciences sociales u Parizu i osobno zamolio profesora Jacquesa Le Goffa, jednoga od korifeja svjetske povijesne znanosti, da mu na tom studiju bude savjetodavcem. Također zadao sam mu temu za doktorsku raspravu i prije njegova odlaska na put mnogo puta sam mu objašnjavao probleme vezane uz tu buduću raspravu. Nakon njegova povratka doznao sam od prof. Le Goffa da je on u radu Škole sudjelovao tek formalno, a da se uglavnom prepuštao razonodi. Nije se, poslije godine dana, vratio u Zagreb s dogotovljenom radnjom, pa sam mu izobilno pomogao u prerađivanju njegova preliminarnog teksta. Pokazalo se da temu dubinski uopće ne razumije, ali se veoma mnogo trudio da u časopisima objavljuje sitne priloge, da bi imao (kako je sam govorio) ‘što više publiciranih naslova’. Neke od njih pokazivao mi je unaprijed, a kod jednog od njih ustanovio sam da u bilješkama navodi ne samo pisce i djela koja nije pročitao, nego i pisce koji uopće ne postoje niti su ikad postojali. Na moj prigovor odgovorio je: ‘Tako to rade svi, pa zašto ne bih i ja!’ To mi je toga čovjeka razotkrilo do kraja kao pripravna na falsificiranje i znanstveno nepoštenje, i ja sam digao ruke od njegova daljega ‘znanstvenog’ razvitka.’ (str. 190.-191.).
Budući da su duševne boli doista nepodnošljive jer su stalne i dugotrajne te ih je teško prihvatiti kao plod tek trenutačnoga emocionalnog ispada, za razliku od npr. prijetećega uzdignutog prsta, prostačke psovke ili verbalne prijetnje, nužno se nameće potreba, najprije, za suosjećanjem s dr. Ivom Goldsteinom u njegovim duševnim bolima. Zatim, bilo bi dobro da svi povjesničari, novinari i drugi javni djelatnici ne propitkuju znanstvene teze i teorije sveučilišnoga profesora jer će to umnožiti količinu njegovih i ovako teških duševnih boli. U tom smislu mole se svi oni da ne dovode pod upitnik npr. njegov znanstveni zaključak potkrijepljen mjerodavnim arhivskim dokumentom u knjizi ‘Hrvatska 1918. – 2008.’ (‘Novi liber’, ‘Europapress holding’, 2008.), o zbivanjima na Križnim putevima, da ‘Tito nije odobravao što se dogodilo, pogotovo jer se otelo kontroli i preraslo u anarhiju’. Goldstein je svoju tvrdnju potkrijepio mjerodavnim arhivskim dokumentom: ‘M. (Milovan, op.a.) Đilas u razgovoru s mojim ocem Slavkom Goldsteinom, Beograd, kolovoza 1974. Godine’ (str. 402., fusnota 557.). Preporuča se također povjesničarima i novinarima da ne propituju previše znanstvenu utemeljenost nekih mogućih Goldsteinovih budućih izvora – razgovora njegova ujaka, strine ili kuma. Dakle hrvatska se javnost poziva na suosjećanje s dr. Ivom Goldsteinom u njegovim duševnim bolima.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
