U Hrvatskoj je surogatstvo zabranjeno, bilo kao komercijalna djelatnost – rađanje djeteta za nekog drugog za novac, bilo kao dobrovoljna usluga žene (takozvano “altruistično surogatstvo”), kada žena bez naknade nosi i rađa dijete za nekog drugog.
U članku 31. Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji iz 2012. stoji da je “zabranjeno objavom javnog oglasa ili na bilo koji drugi način tražiti ili nuditi uslugu rađanja djeteta za drugog (zamjensko majčinstvo)” te je “zabranjeno ugovarati ili provoditi medicinski pomognutu oplodnju radi rađanja djeteta za druge osobe i predaje djeteta rođenog nakon medicinski pomognute oplodnje (zamjensko majčinstvo)”. “Ugovori, sporazumi ili drugi pravni poslovi o rađanju djeteta za drugog (zamjensko majčinstvo) i o predaji djeteta rođenog nakon medicinski pomognute oplodnje, uz novčanu naknadu ili bez naknade, su ništetni”, stoji u Zakonu.
Ipak, iako je surogatstvo u Hrvatskoj trenutno zabranjeno, postoji nekoliko lobističkih strujanja da se ono ozakoni.
Zagovaranje uvođenja surogatstva na “mala vrata” od strane lijevo-liberalnih civilnih udruga
Od civilnih udruga udruge Roda i Beta, kao i Građanska inicijativa osoba koje se bore s neplodnošću, zalažu se za “uvođenje surogat majčinstva bez naknade za onkološke bolesnice [za koje je trudnoća vrlo rizična] i žene koje su usred bolesti ili povrede ostale bez reproduktivnih organa”. Te udruge tvrde da se zalažu za surogatstvo kao oblik “liječenja neplodnosti” i “ostvarenje roditeljstva”, što su zagovarale kod ministra zdravstva Rajka Ostojića i na sjednici saborskog Odbora za ravnopravnost spolova u 2012. prilikom donošenja Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji i u 2013. kod ministra Siniše Varge. “Obzirom na svakodnevne upite koje primamo od osoba zainteresiranih za ovaj vid liječenja smatramo da je krajnje vrijeme da hrvatsko zakonodavstvo ozbiljno promisli o mogućnosti ukidanja zabrane surogat majčinstva tj. izmjeni članka 31. Zakona o pomognutoj oplodnji”, rekla je Nada Topić Peratović, predsjednica udruge Beta, autorica dječje slikovnice o ateizmu i članica militantne udruge za promicanje ireligioznog pogleda na svijet – Protagora, poznate po često neistinitim optužbama na račun Katoličke Crkve.
No, dopuštanje surogatstva u navedenim slučajevima otvorilo bi vrata svakoj vrsti surogatstva, bez obzira na neplodnost. Jedna od najvećih bolnica u Belgiji, sveučilišna bolnica u Ghentu, tako je prvo uvela da surogatstvo bude dostupno samo za onkološe pacijentice, a onda ga nakon nekoliko godina omogućila svim parovima, uključujući i istospolnim. Uvođenje surogatstva za kakvo se zalažu udruge Beta i Roda zapravo je uvođenja surogatstva kao takvog na “mala vrata”.
Otvaranje vrata surogatstvu putem Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji
Da se u Zakonu o medicinski potpomognutoj oplodnji krije mogućnost za ozakonjenje surogatstva nije proizvoljna tvrdnja navedenih udruga. Surogatstvo se povijesno razvilo kao oblik “liječenja neplodnosti”. Ozakonjenje heterologne medicinski potpomognute oplodnje otvara vrata surogatstvu jer dopušta da bračni i izvanbračni parovi koji ne mogu začeti koriste osim svojih i spolne stanice druge osobe (donora) za rađanje vlastitog djeteta. Surogatstvo proširuje tu praksu i dopušta da donor i muških i ženskih spolnih stanica bude bilo tko, ali kako bi se medicinski potpomognutom oplodnjom “prozivelo dijete” za neku drugu osobu ili par, a dijete pak nosi i rađa treća osoba. Tako su u procesu surogatstva jedna strana donor spolnih stanica, druga strana je žena koja nosi i rađa dijete, a “naručitelji djeteta” su treća strana, uz moguće međusobne kombinacije. Dakle, heterologna medicinska potpomognuta oplodnja je kao metoda zapravo “začetak” surogatstva. To na neki način prepoznaju i sami zakoni o MPO u Hrvatskoj (iz 2005. (odbačen), iz 2009. i 2012.), koji u samom zakonu zabranjuju surogatstvo ili neke njegove oblike, tj. zabranjuju ono što je MPO otvorio. Povezanost surogatstva i MPO-a otkriva izrijekom Zakon o MPO iz 2012. kada zabranjuje surogatstvo: “Zabranjeno je ugovarati ili provoditi medicinski pomognutu oplodnju radi rađanja djeteta za druge osobe” (čl. 31.)
Surogatstvo za istospolne parove putem Zakona o životom partnerstvu
Zakon o životnom partnerstvu zakonski izjednačava istospolnu vezu i brak, stoga utire put istospolnim parovima medicinski potpomognutoj oplodnji. Tako je Ministarstvo zdravlja 29. 12. 2015. najavilo da će se savjetovanje sa zainteresiranom javnošću o izmjenama Zakona o MPO održati u 3. tromjesečju 2016. kako bi se taj Zakon uskladilo sa Zakonom o životnom partnerstvu, što je najavljivano još početkom 2015. Ovo će “usklađivanje” otvoriti vrata ne samo posvajanju djece, nego i surogatstvo kao opciju “liječenja neplodnosti” za istospolne parove.
Odredbe Zakona o životnom partnerstvu uvode institut “parnetske skrbi” jednog partnera nad biološkim djetetom drugog partnera, a taj institut u kombinaciji s medicinski potpomognutom oplodnjom de facto vodi do surogatstva. Kako primjećuje prof. dr. sc. Aleksandra Korać Graovac s Katedre obiteljskog prava Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu “moguće je zamisliti situaciju da muški homoseksualni par ode u inozemstvo, naruči rođenje i predaju djeteta, te da se, po upisu jednog od partnera kao oca djeteta, drugi partner upiše kao partner-skrbnik u maticu rođenih djeteta i stekne sva prava iz roditeljske skrbi kao da je djetetov biološki roditelj (ili posvojitelj)”. Takva sitaucija onda dalje vodi vršenju pritiska da se ozakoni surogatstvo u Hrvatskoj jer će odredbe Zakona o životnom parterstvu, putem kojih su priznati pravni učinci surogatstva u inozemstvu, biti u sukobu s odrebama Zakona o MPO koje zabranjuju surogatstvo. Ingrid Anticević-Marinovic je tijekom saborske rasprave o Zakonu o životnom parterstvu rekla da će Hrvatska morati ozakoniti surogatstvo.
Suprotno zakonodavstvu vlastite zemlje, hrvatski zastupnici u Europskom parlamentu glasali su protiv osude surogatstva
Iako je surogatstvo u svakom obliku u Hrvatskoj zabranjeno, zastupnici Jozo Radoš (HNS), Biljana Borzan (SDP), Tonino Picula (SDP) i Ivan Jakovčić (IDS) te djelomično Davor Škrlec (Orah) glasali su 17. 12. 2015. protiv osude surogatstva u Rezoluciji Europskog parlamenta, iako država članica koju zastupaju u Europskom parlamentu – Republika Hrvatska – ne samo osuđuje, nego i zabranjuje surogatstvo.
