U civiliziranom svijetu za svojatanje tuđeg materijala postoji jedan konkretan izraz. Takvo što se zove – krađa. U Hrvatskoj? Samo uobičajena ministarska posla.
Naime, izvijestila je u četvtak HINA, prenoseći intervju Blaženke Divjak – Ministrice, kako je “Ministarstvo izradilo 1200 video-lekcija” za školu na daljinu. Pročitavši to, nesumnjajući će putnik-namjernik uzbuđeno poletjeti na YouTube kanal Škole za život kako bi se poslužio nekom od tih 1200 lekcija koje je izradilo Ministarstvo. No, dočekat će ga razočarenje: usprkos izjavi Blaženke Divjak – Ministrice, 1200 lekcija stručnjaka iz Ministarstva – nema. Ono čega ima je 1200 video-lekcija koje su radili učitelji i nastavnici koji rade u školi, mentori iz stručnih radnih skupina, savjetnici, živi ljudi s terena. Nemali broj vrsnih kolega i kolegica odvažio se snimati video-lekcije, osmisliti ih od nule, jer ne smiju biti povezane ni s jednim udžbenikom niti jednog nakladnika – smišljati svoje tekstove, tražiti primjere diljem interneta, posložiti sve to, napraviti prezentaciju i snimiti video u gluho doba noći i, na kraju, izložiti se kritici svekolike javnosti koja će ih prozivati po društvenim mrežama zbog “nestandardnih naglasaka”, “frontalnih lekcija”, “monotonosti”, “dosadnih glava koje u kutu melju nešto”… – piše Dajana Vidaković na portalu Nastavnici organizirano.
I kao kruna svega, da B. D. – M. pred kamerama izjavi kako je “Ministarstvo izradilo 1200 video-lekcija kako učitelji i nastavnici ne bi morali”. Istih onih video-lekcija koje su izradili učitelji i nastavnici.
Dobro, valjda im je Ministarstvo platilo te lekcije?, pitat će nesumnjajući putnik-namjernik. Pa onda, ako ih je otkupilo od učitelja, ima ih pravo nazivati svojima? To bi bilo potpuno točno, da ih je Ministarstvo platilo. No, Ministarstvo izrade video-lekcija je te iste lekcije odlučilo platiti vatikanskom valutom: Bog će ti platiti, uz već poznate duhovne nagrade kojima učitelje i nastavnike dariva već desetljećima. Ljudi su dobili predložak s logom Ministarstva (valjda kako nitko ne bi štreberski pitao “A gdje je pečat?”) i, nadajmo se, “hvala puno” za svoj trud. A sada je B. D. M. na njihove lekcije potpisala Ministarstvo i pred javnosti se hvali kako ih je ono izradilo.
Ali kao da svojatanje tuđeg nehonoriranog truda nije dovoljno, u istom intervjuu B. D. M. se odvažila na još jedan korak – ocjenu kako u nastavi od kuće više rade samo oni “koji su možda zabušavali kada je krenuo Loomen i trebalo se privikavati na poučavanje u virtualnom okruženju”.
Ako je i od Blaženke, previše je. Jer ovo ne predstavlja ništa drugo nego šamar nad šamarima ljudima koji su odradili Loomen, imaju sve značkice (neki čak i duplikate, za razmjenu), a u ovom trenu provode vrijeme od 8:00 do 24:00 pokušavajući svojim učenicima na njihove kućne adrese dostaviti obrazovanje. Uče alate za koje doznaju preko Googlea i od kolega, NE s Loomena, ratuju s platformama koje se ruše, hvataju predane zadaće diljem interneta, pregledavaju ih, ispravljaju i vraćaju učenicima tokom cijelog dana, upisuju bilješke u e-dnevnik, troše svoje gigabajte internetskog prometa, cijede zadnje atome iz svoje privatne opreme (laptop s kojeg se ovaj tekst piše se zbog smrzavanja morao restartirati, brat-bratu, 25 puta u zadnja tri dana, i bit će čudo neviđeno ako preživi do kraja nastavne godine). Uz sve to, od učitelja se traži da izigravaju detektive kako bi otkrili zašto se neki učenici danima ne javljaju. Štoviše, kako je rekla pravobraniteljica za djecu: učitelj mora “poznavati životnu situaciju svakog svojeg učenika, u kakvim uvjetima dijete uči, koliko je djece u obitelji i slično”.
Ukratko, posao je opsežniji i zahtjevniji nego ikad. I, kao nagrada, eto izjave da je to zato “što su zabušavali kada je krenuo Loomen”. I nije ova izjava pala s neba, cijeli mandat gospođe ministarke posut je sličnim biserima. Spomenimo samo onaj da “razredna nastava ne komunicira s učenicima”! Ma nemojte! A što onda rade, bogamu, sjede i gledaju se preko ekrana?
Od početka smo znali da prioritet novopomazanih u Ministarstvu obrazovanja nije obrazovanje, nego ispuštanje zvukova i izvođenje pokreta koji bi javnost naveli na lažnu pomisao da se u ovom sektoru zaista nešto događa, a sve u svrhu karijere Blaženke Divjak. Međutim, i dalje je fascinantno koliko daleko ona može otići u svom projektu PR-Ministrice, i koliko sočno pljunuti na one za koje bi kao ministrica toga resora trebala biti zadužena.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
