Danas obilježavamo Međunarodni dan nestalih osoba. Prilika je to za prisjetiti se branitelja i civila koji su nestali za vrijeme Domovinskog rata i čija tijela još uvijek nisu pronađena. Za mnoge od njih u Srbiji zasigurno postoje podaci, kao što mnoge podatke vjerojatno imaju i neki pripadnici srpske manjine u Hrvatskoj.
Prema informacijama koje smo dobili od Ministarstva branitelja, još je uvijek nepoznata sudbina 1468 osoba (vode se kao nestali) te mjesto ukopa posmrtnih ostataka 401 smrtno stradale osobe, što ukupno čini 1869 neriješenih slučajeva iz Domovinskog rata za koje se vodi postupak traženja.
Republika Hrvatska je još 1991. godine, sukladno odredbama međunarodnog humanitarnog prava, poglavito Ženevskih konvencija za zaštitu žrtava rata iz 1949. godine i Dopunskih protokola iz 1977. godine, osnovala institucionalne mehanizme za rješavanje ovog pitanja. Iako je poduzetim mjerama i aktivnostima nadležnih tijela Republike Hrvatske riješena većina slučajeva nestalih i nasilno odvedenih osoba (najvećim dijelom kroz razmjene ratnih zarobljenika i identifikacije posmrtnih ostataka), pitanje nestalih i nasilno odvedenih osoba i danas je najteže pitanje ratnih posljedica u Republici Hrvatskoj, ističe se na stranicama Ministarstva branitelja.
Hrvatski model traženja nestalih osoba
Počevši od 1991. godine, Uprava za zatočene i nestale razvija “Hrvatski model traženja nestalih osoba”, u koji su ugrađena pozitivna iskustva međunarodnih organizacija koje se bave ovim pitanjem i zemalja koje su se susrele s problemom traženja nestalih osoba, posebno uvažavajući i ugrađujući izravna iskustva, kao i geopolitičke, kulturološke i ostale osobitosti Republike Hrvatske. Hrvatski model nije primjenjiv samo u situacijama oružanih sukoba, nego i u svim drugim slučajevima čija je posljedica veći broj nestalih osoba (prirodne katastrofe, terorističke akcije i sl.).
Osnovno obilježje ovog modela jest integrativni pristup koji uključuje koordinaciju svih kampanja usmjerenih na utvrđivanje sudbine nestalih osoba, a podrazumijeva:
-
- evidentiranje nestalih osoba
- prikupljanje saznanja o nestalim osobama i lokacijama masovnih i pojedinačnih grobnica
- ekshumacije masovnih i pojedinačnih grobnica
- identifikacije posmrtnih ostataka
- pokop identificiranih žrtava
- suradnja s obiteljima nestalih i nasilno odvedenih
- suradnja s međunarodnim organizacijama
Ni 24 godine nakon završetka rata još uvijek nije poznata sudbina tolikih nestalih tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku. Iako Srbija zasigurno posjeduje podatke o većini od njih, oni do danas nisu ustupljeni Hrvatskoj.
Prilikom posjeta srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića Hrvatskoj u veljači 2018., podsjetimo, doneseni su podaci samo o trojici nestalih.
Dokumenti vukovarske bolnice još se nalaze u Beogradu
Dr. sc. Ante Nazor, ravnatelj Memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata tom je prilikom podsjetio na gradivo Vukovarske bolnice, koji sadržava dokumentaciju o ranjenicima i pacijentima, koji su kasnije ubijeni na Ovčari, u najvećem masakru tijekom Domovinskog rata. Podsjeća, vraćen je samo dio gradiva koji je odnesen iz bolnice nakon okupacije, a „ono što nas najviše zanima- protokoli ranjenika“ i dalje nisu vraćeni.
Hrvatska još traga za 1892 osobe nestale tijekom Domovinskog rata: ‘Njihova identifikacija ne smije biti predmet političkih prijepora među državama regije’
> Ruga li se Srbija Hrvatskoj kada skriva otuđenu dokumentaciju i podatke o sudbini nestalih?
> Ljiljana Alvir: Srpska strana ne dopušta uvid u arhive JNA gdje se kriju informacije o grobnicama
> Alvir za HRT: Srbi iz Borova Sela znaju gdje su grobnice, ali šute
„Službeni Beograd i Aca Vasiljević, šef KOS-a, sigurno znaju gdje su protokoli“, rekao je dr. Nazor za tiskano izdanje Večernjeg lista. „Oni su važni jer se putem njih može napraviti rekonstrukcija svih koji su tretirani u bolnici, sve o njihovom ranjavanju, liječenju, stanju, o tome koliko je liječeno i Srba u bolnici i sl.“ navode se riječi dr. Nazora u članku Večernjeg lista.
Dokumentarni film autorice Višnje Starešine „Zaustavljeni glas“ koji razotkiva detalje zločinu na Ovčari, pokazuje kako je on bio unaprijed pripremljen plan u vrhovima Kontraobvještajne službe (KOS-a) JNA. Na temelju oduzete dokumentacije, tvrde očevici u filmu, unaprijed je pripremljen popis osoba koje su odrđene za egzekuciju na Ovčari.
Prema mišljenju francuskih novinara koji su se u trenutku pada grada nalazili u Vukovaru, a odande se preko Srbije vraćali u Francusku, dokumenti koje je JNA tada zaplijenila, odneseni su u Beograd, donosi film.
Naravno, protokoli iz vukovarske bolnice samo su dio dokumentacije koju je Srbija otuđila iz Hrvatske tijekom Domovinskog rata. U Srbiji se također zasigurno zna za lokacije mnogih masovnih grobnica, kao što te podatke vjerojatno imaju i mnogi pripadnici srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj. Postavlja se pitanje kada će ti podaci biti konačno ustupljeni obiteljima nestalih.
U kolovozu 2018. u Kninu je predstavljena knjiga “Svjedočanstva glinskih logoraša” Ivana Lipaka. Autor Lipak tada je kazao da postoje informacije prema kojima su neki od nestalih logoraša još uvijek živi u Srbiji.
“Imamo određenih saznanja da su dosta ljudi od ovih 1950 koje se još potražuje, živi, ali su robovi u Srbiji ili negdje drugdje. Žalosno je da to do sada nitko nije istražio, ali još je žalosnije da naš država do danas nije još tražila odštetu od Srbije za sva stradanja,” kazao je Lipak.
Ljiljana Alvir: U arhivima JNA nalaze kriju se informacije o grobnicama, nestalim osobama, zločinima
“Gledano iz ugla obitelji, pitanje nestalih osoba je humanitarno pitanje, ali ono je u svojoj osnovi humanitarno, pravno i političko pitanje. Političko pitanje zato što ga jedino politika može riješiti, a političko i u negativnom kontekstu, jer ga politika koristi ponekad u svakodnevne svrhe”, rekla je još 2015. za naš portal Ljiljana Alvir, predsjednica Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja, čiji je brat nestao 1991. u Vukovaru, te je dodala:
“Srpska strana ne dopušta uvid u arhive JNA gdje se kriju informacije o grobnicama, nestalim osobama, o zločinima koji su počinjeni”.
“Hrvatska strana također ne radi dovoljno – hrvatska politika je mlaka u odnosu prema Srbiji i ne radi dovoljan pritisak – zahtjevi nisu dovoljno jaki prema Srbiji kako bi dobili informacije i riješili ono što obitelji godinama traže – posmrtne ostatke svojih najmilijih” – zaključila je tada Alvir.
Na žalost, od tada nije bilo značajnijih pomaka po tom pitanju.
Ostaje pitanje zašto je proces potrage za nestalima prepušten isključivo udrugama njihovih obitelji, dok istovremeno ne postoji dovoljna podrška državnih vlasti RH, koje bi svakako mogle izvršiti veći pritisak na Srbiju.
Kada će te obitelji konačno pronaći i moći dostojno pokopati svoje najmilije?
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
Tekst se nastavlja ispod oglasa
