“Dok na unutarnjem planu ratuje s građanima i vlastitom strankom (Vukovar, referendum o promjeni izbornog sustava) i nastoji kontrolirati štete klijentelistički upravljane ekonomije (Uljanik, grupa Borg), Andrej Plenković ubrzano traži novo mjesto za sebe. Cilj su ugodne pozicije u Europskoj komisiji nakon sljedećih parlamentarnih izbora”, piše Višnja Starešina u kolumni za Slobodnu Dalmaciju.
Djelomično je prenosimo:
“Nije tajna da su ambicije visoke. Najprije je, kako su iščitavali njegovi suradnici, želio biti čak Jean-Claude Juncker (predsjednik Europske komisije), sada bi navodno rado postao Federica Mogherini (visoka predstavnica EU-a za vanjsku i sigurnosnu politiku). A ako lobiranja i sljedeći europski izbori pođu nizbrdo po ambicije aktualnog predsjednika hrvatske Vlade, pristao bi vjerojatno postati i Neven Mimica ili slično (povjerenik EK za međunarodnu suradnju i razvoj).
Ma briga Macrona
U tom svjetlu lobiranja za vlastitu političku budućnost valja promatrati i Plenkovićev probuđeni osjećaj za donedavno zapostavljenu međudržavnu bilateralu (radni posjeti njemačkoj kancelarki Merkel i francuskom predsjedniku Macronu). Baš kao i intenziviranje njegova interesa za sigurnosne i političke probleme u hrvatskom istočnom i jugoistočnom susjedstvu.
Tako smo imali prilike čuti da je u Parizu senzibilizirao francuskog predsjednika Macrona za nepravedni izborni sustav u BiH, po kojem su već treći put Bošnjaci izabrali Hrvatima predstavnika u Predsjedništvu BiH (Željka Komšića). Potom je na istu temu senzibilizirao i čelnike država članica EU-a na njihovu summitu u Bruxellesu. I još k tome je navodno s Mogherini razgovarao i o političko-sigurnosnim pitanjima u širem susjedstvu – od Srbije i Kosova do Makedonije, uživljavajući se u željenu buduću ulogu.
E sad ponešto o učincima te “senzibilizacije”. Nakon okončanih izbora “senzibilizacija” nema učinaka. Možda ih je mogla imati da se dogodila ranije. Ali eto, zvoni jedan dan.
Drugo je pitanje koga je uopće u establišmentu EU-a u ovom trenutku moguće senzibilizirati za političku marginalizaciju Hrvata u BiH. Emmanuela Macrona, koji je u političkom padu (prema istraživanjima raspoloženja birača gori i od dosad najgoreg predsjednika F. Hollandea), koji sjedi na socijalnoj bombi i stalnoj terorističkoj prijetnji? I pitanje je što će od njegova pokreta ostati na europskim izborima.
Angelu Merkel, koja je u Njemačkoj u slobodnom padu, strahuje od europskih izbora, a na jugoistoku Europe upravo proizvodi politiku koja Hrvate iz BiH podređuje njezinim interesima – popuštajući Srbima i Bošnjacima da se ne bi zamjerila Rusiji i Turskoj?
Bilo kojeg dužnosnika Europske komisije kojima je glavna preokupacija naći svoje mjesto u EU-u nakon europskih izbora? Baš kao i našem premijeru. Kad je o utjecaju EU-a u BiH riječ, u ovom trenutku on završava na vječitom visokom predstavniku Valentinu Inzku, nevidljivom čuvaru BiH u međuratnom periodu.
I tako će i ostati dulje vrijeme. Jer nakon europskih izbora EU će se ponovno morati posvetiti svojoj unutarnjoj konstrukciji. Po svojoj vanjskopolitičkoj i sigurnosnoj dubini EU nije mnogo odmaknuo od svoje prethodnice Europske zajednice (EZ) i legendarnog šefa luksemburške diplomacije Jacquesa Poosa, koji je krajem lipnja 1991. kao predvodnik europske “trojke” u Beogradu ponosno izjavio: “Upravo smo zaustavili rat. Kucnuo je čas Europe. Ovo je vrijeme Europe, a ne Amerike.”
Mnogo se otada promijenilo u međunarodnim odnosima, pa i u susjednom nam, jugoistočnom predvorju EU-a. U jednom je razdoblju SAD postao istinski gospodar sigurnosti na tom prostoru.
U međuvremenu je izgubio na utjecaju, što se nedavno pokazalo i na makedonskom referendumu o promjeni imena. Putinova Rusija i Erdoganova Turska su preko svojih eksponenata vrlo ozbiljno ugrozile američki primat na Balkanu, oslanjajući se na svoje lokalne saveznike. Erdogan na Bošnjake, a Putin na Srbe i bivše komunističke oligarhije u svim narodima, uključujući i Hrvate. Kako u Hrvatskoj, tako i u BiH.
Jedino je Europska unija ostala jednako slaba i nemoćna za djelovanje u kriznim situacijama kao što je bila i prije 27 godina. U BiH je u novoj fazi procesa za očekivati novo-staro manje ili više prikriveno srpsko-bošnjačko savezništvo na lokalnoj razini i rusko-tursko na razini iznad. Ne samo Hrvati u BiH, nego i Hrvatska u tom se procesu nalaze pred vrlo ozbiljnim iskušenjima, a bez pravih odgovora.
(…)
Umjesto na srednjoeuropsku uspravnicu Jadran – Baltik, Hrvatsku to ponovno vraća u beogradsku balkansku horizontalu. Samo što novi drug Tito ne bi stolovao u Beogradu, nego u Bruxellesu. I ne bi se zvao Josip, nego možda Andrej”, piše Starešina.
Kolumnu u cijelosti pročitajte u Slobodnoj Dalmaciji.
* Mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
