Hrvatska u sljedećih pola godine predsjeda EU-om. Što to znači? Odgovor uvijek ovisi o perspektivi iz koje gledamo. Ako to gledamo iz perspektive 1991. godine kada je EU (tada još EZ) međunarodnim priznanjem omogućio Hrvatskoj da počinje postajati državom, to izgleda kao ostvarenje sna, piše Višnja Starešina u kolumni za Slobodnu Dalmaciju koju djelomice prenosimo.
Ako je gledamo iz perspektive početka 2000-ih, kada se Hrvatska nastojala izdvojiti iz zapadnobalkanskog vlaka nametnutog od EU-a, koji stiže u Bruxelles tek kada je za to spreman i posljednji vagon – to znači slatku geostratešku pobjedu.
Ako gledamo iz formalne EU perspektive – to je tek formalno pitanje redoslijeda predsjedanja. Kroničari apsurda EU-a bi primijetili da je nekoć Velika Britanija nastojala zaustaviti ulazak Hrvatske u EU bez cijele balkanske kompozicije, dok danas hrvatski premijer Plenković formalno predsjeda postupku definitivnog dogovora uvjeta pod kojima će Velika Britanija izići iz EU-a.
Za hrvatsku diplomaciju i širu državnu upravu predsjedanje je uistinu velik organizacijski posao. A poznajući naše sposobnosti organizacije, zabavljanja i dobrog domaćinstva, u uspjeh tog segmenta predsjedanja uopće ne sumnjam.
Za Andreja Plenkovića znamo: to je prilika za promociju Hrvatske. A u njegovoj izvedbi to prije svega znači: on na čelu stola velike europske obitelji. Postiže maksimalnu vidljivost u virtualnom svijetu europske političke birokracije i nomenklature. Na doručku je s Angelom, na ručku s Ursulom, popodne s Michelom…
(…)
Hrvatska je sasvim drukčiji tip države, gotovo nedržave. Ona služi bivšoj partijskoj mladeži i njihovom potomstvu tek kao odskočna daska za lukrativne sinekure u međunarodnim institucijama. No u njima, uključujući i EU, hrvatska država, u smislu nekog nacionalnog lobija – ne postoji.
A i da postoji što bi oni zagovarali, kada država u smislu definiranih nacionalnih interesa i političkih prioriteta već dvadesetak godina ne stanuje ni na najvišim hrvatskim državnim adresama?
Drugi je poučni primjer iz bliže prošlosti “vidljivost” i prihvaćenost samog vođe države. U vrijeme raspada Jugoslavije Ante Marković je za Bruxelles bio omiljeni premijer. Nositelj budućnosti. Zaboravljen je čim mu se raspala država.
Ili izravnije: prije tridesetak godina Hrvatska nije imala EU. Danas ima EU, ali nema hrvatsku državu. Kako je nedavno u eseju “EU se mora pridružiti borbi protiv novog komunizma u Hrvatskoj” (The Conservative) zaključio Robin Harris, “EU je postao jedina publika za koju će se kreirati hrvatska politika”. U takvim okolnostima i samo predsjedanje ne može imati drugu funkciju osim – dopadanja i samodopadanja, zaključuje Višnja Starešina u Slobodnoj Dalmaciji.
Kolumnu u cijelosti pročitajte na Slobodnoj Dalmaciji.
*Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
